„Ljepota će spasiti svijet.“

Ta tvrdnja, preuzeta iz romana “Idiot” iz 1869. godine, poslužila je kao polazište za govor Aleksandra Solženjicina prilikom prihvaćanja Nobelove nagrade za književnost 1970. godine. U svom govoru Solženjicin je rečenicu Dostojevskoga nazvao „zagonetnom“ i priznao da ju je dugo smatrao tek „praznim riječima“. Naime, pitao se: Kako bi ljepota mogla spasiti svijet? „Kada je u krvavoj povijesti“, pitao se, „ljepota ikoga spasila od bilo čega? Uzvisila, oplemenila — da, ali koga je spasila?“

No tijekom života Solženjicin je stekao dublji uvid u spasonosnu snagu ljepote, te je neke od tih teško stečenih spoznaja podijelio u svom nobelovskom govoru. Postupno je shvatio da je u suvremenom društvu ljepota često učinkovitija u doticanju srca i uma ljudi (i u njihovoj promjeni), nego što su to tvrdnje usmjerene isključivo na dobro ili istinu:

„Možda, dakle, ono drevno trojstvo Istine, Dobra i Ljepote ipak nije tek prazna, izblijedjela formula kakvom nam se činilo u danima naše samouvjerene, materijalističke mladosti?

Ako se vrhovi tih triju stabala doista susreću, kako su tvrdili učenjaci, ali se previše očite, previše izravne stabljike Istine i Dobra lome, sijeku i ne dopušta im se da izrastu — tada će možda fantastične, nepredvidive i neočekivane stabljike Ljepote izbiti na površinu i vinuti se na to isto mjesto, te tako ispuniti zadaću sve trojice.“

Bio je potpuno u pravu u vezi s tim. Danas se neki ljudi izrazito obrambeno postavljaju kada se suoče s tvrdnjama o dobru ili istini. „Tko si ti da mi govoriš što je dobro?“ pitaju neki. Ili, svjesno ili nesvjesno, ponavljaju duboko cinične riječi Poncija Pilata: „Što je istina?“ (Iv 18,38).

Ljepota, s druge strane, kod većine ljudi ne izaziva tako snažne obrambene reakcije — ili ih barem izaziva u manjoj mjeri. Iskustva ljepote i pozivanje na ljepotu mogu imati značajan utjecaj na svjetonazor barem nekih ljudi čija su srca i umovi inače zatvoreni za stvarnost objektivnog dobra i istine, kako su to više puta naglašavali Hans Urs von Balthasar i Robert Barron.

U svom govoru Solženjicin je neke od sukoba među narodima i državama svijeta pripisao nedostatku zajedničke „ljestvice vrijednosti“ — odnosno nedostatku suglasja o naravi dobra i zla. Središnja tema njegova govora bila je da ljepota — osobito ljepota izražena u umjetnosti i književnosti — može pomoći u prevladavanju tog nesuglasja i time doprinijeti većem miru i međusobnom razumijevanju među narodima i državama. U tom smislu, ljepota može pomoći „spasiti svijet“.

Solženjicin je u tome bio u pravu. Lijepa umjetnost i književnost mogu pomoći „spasiti svijet“ na način koji je opisao. No propustio je još snažnije izraziti dublju i daleko značajniju povezanost ljepote i „spasenja“ svijeta. Ljepota može i dalje pomagati u spašavanju svijeta, ali dublja je istina da je Ljepota već spasila svijet — Ljepota s velikim početnim slovom, Ljepota na koju je mislio sveti Augustin kad je rekao: „O Ljepoto, tako stara i tako nova!“ Bog, koji je sama Ljepota, u Isusu Kristu već je spasio svijet.

Istina je da svijet ne izgleda uvijek kao da je spašen. Kada pogledamo oko sebe — mržnju, nasilje i druge oblike zla — ponekad nam je teško povjerovati da je svijet doista spašen. Ali to nije Božji neuspjeh, nego naš pogled. Bog je doista već spasio svijet, ali nam je također povjerio čast i odgovornost da sudjelujemo u tom spasenjskom djelu šireći ga po cijelom svijetu, kroz sva stoljeća. No u tome nismo uvijek bili uspješni — osobito posljednjih desetljeća, kada sve veći broj ljudi odbacuje Boga i njegovu ponudu spasenja.

Njemu na trajnu čast, Solženjicin je u nekim svojim kasnijim govorima tu vezu između Boga i spasenja svijeta iznio još izričitije, među ostalim i u svom završnom govoru 1978. na Sveučilištu Harvard:

„Izgubili smo pojam Vrhovnog Apsolutnog Bića koje je nekoć obuzdavalo naše strasti i našu neodgovornost. Previše smo nade polagali u politiku i društvene reforme, samo da bismo otkrili kako nam je oduzeta naša najdragocjenija vrijednost: naš duhovni život.“

„Vrhovno Apsolutno Biće“ bio je Solženjicinov osebujan način da se referira na Boga — čije je izravno spominjanje vjerojatno već tada bilo nepoželjno za mnoge na Harvardu 1978. Pet godina kasnije, u govoru prilikom primanja Templetonove nagrade, Solženjicin je još izravnije govorio o potrebi svijeta za Bogom:

„Ako bih morao ukratko odrediti glavnu značajku cijelog dvadesetog stoljeća, ni ovdje ne bih mogao pronaći ništa preciznije i sažetije nego da ponovim: ‘Ljudi su zaboravili Boga.’ Mane ljudske svijesti, lišene svoje božanske dimenzije, bile su odlučujući čimbenik u svim velikim zločinima tog stoljeća.“

Umjesto nepromišljenih nada posljednja dva stoljeća, koje su nas svele na neznatnost i dovele do ruba nuklearne i nenuklearne propasti, možemo se jedino odlučno obratiti toploj Božjoj ruci, koju smo tako brzopleto i samouvjereno odgurnuli.

No čak i u ovom govoru Solženjicin je još uvijek govorio o „spasenju“ svijeta kao o nečemu što će se ostvariti tek u budućnosti i čije je ostvarenje u potpunosti ovisno o nama ljudima — te je stoga i dalje bilo podložno sumnji: „Hoće li svijet doista biti spašen, morat ćemo pričekati i vidjeti: to će ovisiti o našoj savjesti, o našoj duhovnoj jasnoći i o našim pojedinačnim i zajedničkim naporima pred katastrofalnim okolnostima.“

Da, doista imamo ulogu u trajnom spasenju svijeta. Ta uloga doista ovisi, djelomično, o našoj savjesti, o našoj „duhovnoj jasnoći“ i o našim pojedinačnim i zajedničkim naporima. No važno je — čak presudno — uvijek podsjetiti sebe da spasenje svijeta ne ovisi u potpunosti o nama. Kada počnemo misliti da je spašavanje svijeta isključivo naš posao, lako zaboravimo Boga. Previše nas i dalje polaže „previše nade u politiku i društvene reforme“, a premalo nade u Boga.

Ljepota može i dalje pomagati spašavati svijet, ali na najdubljoj razini — Ljepota je već spasila svijet. Hvala Bogu na tome.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.