Što točno znamo o irskim redovnicama, preminuloj djeci i ‘septičkoj jami’

Domaće medije proteklih su dana ponovno preplavili naslovi o irskim redovnicama koje su “bacile tijela stotina djece u septičku jamu”.

I dok su napisi potaknuti nedavnom ekshumacijom 22 dječja tijela u okolici nekadašnjeg Doma za majke i djecu u Tuamu (ne u septičkoj jami, već na području označenom kao grobište), cijeli slučaj puno je kompliciraniji od pukog svođenja na, s jedne strane, jeftine naslove pogonjene ponekad i antikatoličkim sentimentom te, s druge, na obranu kako je cijeli slučaj isključivo manipulacija i prevara.

O kakvom je domu riječ?

Dom za majke i djecu u Tuamu, irskom gradiću od oko 10 tisuća stanovnika, započeo je s radom 1925. u zgradi koja je prije toga služila kao Dom za siromašne te kratko kao vojarna.

Vlasnik zgrade i tijelo koje je donosilo glavne odluke bilo je Okružno vijeće Galwaya, a redovnice reda Bon Secours (sestre Dobre pomoći) upravljale su svakodnevnim aktivnostima. Časne sestre u dom su prešle iz ubožnice u Glenamaddyju čiji je vlasnik također bilo Okružno vijeće Galwaya.

U domu su smještaj mogle dobiti nevjenčane majke i njihova djeca, ali i djeca oženjenih roditelja ili udovaca koji se za njih nisu mogli skrbiti. Prema izvješću Istražne komisije za domove za majke i djecu – koje je u svoj izvještaj uključilo i ubožnicu Glenamaddy – evidentirano je 2 219 žena i 3 251 dijete koji su prošli kroz dom.

Uvjeti u domu bili su teški većinu vremena, posebno uoči, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Problemi su uključivali prenapučenost, nedostatnu higijenu, zarazne bolesti, manjak stručnog osoblja te izostanak ulaganja u zgradu. Sve to utjecalo je i na visoki mortalitet dojenčadi i djece (nekoliko puta veći od irskog prosjeka).

Kako su se ponašale redovnice?

Izvješće Komisije pokazalo je razlike u svjedočanstvima korisnika o odnosu i skrbi časnih sestara prema njima. Dok jedni navode loše uvjete, strogo reguliran život, nedostatnu prehranu i redovitu pojavu bolesti, drugi ističu brigu časnih sestara, posebno za bolesnu i umiruću djecu, te tvrde da su bili dobro uhranjeni i da im zimi nije bilo hladno.

Spominje se i izvješće državne inspektorice Alice Litster koja je instituciju obišla 1947. Tom je prilikom upozorila na prenapučenost i visoku smrtnost, ali je većinu djece opisala kao zdravu i dobro razvijenu. Također je zaključila da “dojenčad prima dobru skrb, da su sestre pažljive te da je prehrana izvrsna”. Zbog toga je Litster zaključila da se uzroci visoke smrtnosti prvenstveno ne nalaze u svakodnevnoj skrbi u Domu.

Suprotno nekim medijskim napisima, Komisija nije utvrdila da su redovnice sustavno zlostavljale ili usmrćivale korisnike. Glavni uzroci smrti bili su nedonošenost (preuranjeno rođena djeca) i prirođene slabosti novorođenčadi te respiratorne infekcije, nakon kojih slijede druge bolesti poput tuberkuloze, meningitisa i sl.

Dom je konačno zatvoren 1961. no sestre su u Tuamu ostale djelovati u privatnoj bolnici sve do 2001.

Kako je došlo do slučaja?

Prvo otkriće o mogućim ljudskim ostacima na području Dječjeg doma dogodilo se 70-ih godina kada su dvojica dječaka tijekom igre pronašla podzemni spremnik s vodom i u njemu vidjeli kosti. Otvor je ubrzo nakon toga zatrpan te je mjesto blagoslovio svećenik.

Nakon toga lokalni je bračni par samoinicijativno i uz pomoć susjeda uredio mali spomen-prostor s travnjakom i cvijećem. Kasnije su postavili grotto s kipom Djevice Marije dok su gradske vlasti izgradile zid i ogradu kojima su razdijelile ono što će postati Memorijalni vrt od obiteljskih dvorišta i dječjeg igrališta koji su izgrađeni na lokaciji bivšeg dječjeg doma.

No slučaj će postati glavna vijest diljem svijeta tek 2014. kada je lokalna povjesničarka Catherine Corless pronašla 796 smrtnih upisa bez pripadajućeg grobnog registra. Prisjetivši se svjedočanstva dvojice dječaka, pretpostavila je da su djeca vjerojatno ukopana na tom mjestu za koje će se, prema kartama, ispostaviti da se nalazi na području nekadašnje septičke jame. Prema njenom istraživanju, oko 80% činila su djeca mlađa od godine dana.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuamu. Foto: Andreas F. Borchert, CC BY-SA 4.0

Medijski izvještaji i ispravak AP-a

Irski mediji, a nakon njih svjetski, ubrzo su počeli izvještavati o slučaju koji se u kratkom roku od pretpostavki lokalne povjesničarke pretvorio u vijesti o “pronađenim ostacima” 800 djece u septičkoj jami te lošem ophođenju (ili čak zlostavljanju) majki i djece. Također je pisano da su nevjenčane majke bile stigmatizirane, a njihova djeca nekrštena.

Kasnije te godine jedna od najvećih svjetskih novinskih agencija – Associated Press – objavila je ispravak zbog netočnog izvještavanja:

“Pogrešno smo izvijestili da djeca rođena u domu u Tuamu nisu primala sakrament krštenja, dokumenti pokazuju da su mnoga djeca tamo bila krštena. Također, pogrešno smo izvijestili da je nauk Crkve u tadašnje vrijeme bio takav da djeca rođena izvan braka nisu mogla biti krštena niti su mogla imati kršćanski pogreb. Možda je takva praksa i postojala, ali to nije bio nauk Crkve. Osim toga, AP je citirao istraživačicu i izjavu kako vjeruje da je većina posmrtnih ostataka preminule djece pokopano u napuštenoj septičkoj jami. Naime, istraživanja tek trebaju pokazati koliko posmrtnih ostataka djece jest u toj jami i ima li ih uopće”, napisali su, između ostalog, tada.

Početak službene istrage

Službena državna istraga počela je 17. veljače 2015., osnivanjem Istražne komisije za domove za majke i djecu. Tom su prilikom broju preminule djece u Tuamu pridodana i ona iz Glenamaddyja te drugih bliskih lokacija zbog čega je istraga obuhvatila ukupno 978 smrtnih slučajeva povezanih s ustanovom.

Probna iskapanja u Tuamu započela su u studenome 2016. te su potvrdila postojanje dječjih ostataka u podzemnoj građevini sastavljenoj od 20 komora koja se nalazi ispod Memorijalnog vrta. Vidljivi ostaci dojenčadi ili male djece utvrđeni su u 18 komora, dok su u preostale dvije pronađeni tragovi razgradnje kostiju. Radiokarbonsko datiranje šest koštanih uzoraka iz komora pokazalo je da potječu iz razdoblja djelovanja Doma. Komisija je također utvrdila  da su u komore vjerojatno polagana cijela tijela te da nema dvojbe kako se znatan broj raspao in situ, uz ogradu da su pojedine kosti mogle biti naknadno premještene, a oscilacije u visini vode mogle su raspršiti ostatke između komora.

No o kakvoj se građevini radi?

‘Septička jama’, grobište i prve ekshumacije

Na području Dječjeg doma u Tuamu nalazio se veliki spremnik otpadnih voda (septička jama) koji, kako se čini, nakon izgradnje kanalizacijske mreže krajem tridesetih godina više nije bio u funkciji. U njemu nisu pronađeni ljudski ostaci.

Ubrzo nakon toga, slijedeći tlocrt spremnika, započinje izgradnja spomenute betonske građevine podijeljene na 20 komora. Njena točna namjena nije utvrđena, ali se pretpostavlja da je jedno vrijeme bila povezana s kanalizacijom ili otpadnim vodama. Također, nije utvrđeno jesu li tijela položena u građevinu dok je sustav primao otpadne vode.

Komisija je pritom odgovornost za ukop i vođenje grobne evidencije stavila prvenstveno na lokalne vlasti, tj. Okružno vijeće Galwaya, premda su sestre bile upoznate s mjestom na koje su ostaci položeni, a moguće da su i naložile da se tamo stave.

Forenzička ekshumacija

Puno forenzičko iskapanje započelo je u srpnju 2025. Uoči početka iskapanja odlučeno je da će se forenzički obraditi cijelo zemljište nekadašnjeg domskog kompleksa nakon što su geofizička snimanja, arhivski nacrti i svjedočanstva ukazali na to da se posmrtni ostaci djece nalaze na više mjesta.

Prva iskapanja izvršena su na lokaciji nekadašnjeg groblja gdje je pronađeno 77 tijela pokopanih u lijesovima. Iskapanja su zatim provedena na drugom dijelu grobišta, a 22. srpnja objavljeno je da su ondje ekshumirani posmrtni ostaci još 22 dojenčadi, također pokopani u lijesovima.

Ukupno je do sada ekshumirano 99 tijela te se pretpostavlja da se radi o djeci s popisa Catherine Corless, premda to nije moguće utvrditi dok se nad kostima ne izvrši forenzičko ispitivanje.

Istraga na području građevine s komorama, što se smatra najzahtjevnijom lokacijom, očekuje se kasnije ove godine te će se preliti i na 2027. Istovremeno traje potraga za živim srodnicima preminulih, a neki su već dali uzorke DNK kako bi se utvrdilo moguće srodstvo.

Lokacija nekadašnjeg doma, Memorijalnog vrta i mjesta iskopa u Tuamu. Foto: Google maps, AI obrada

Inače, grobište na kojem su izvršena iskapanja bilo je neoznačeno izvana te je preko njega prelazio cestovni prilaz za okolne kuće. Nažalost, premda su iz okruga znali za njega (jer je bilo označeno na planskim dokumentima), nakon gašenja doma dopustili su izgradnju obiteljskih kuća i pristupnih cesta, kao i dječjeg igrališta na toj lokaciji. Stoga se dio grobišta danas nalazi ispod kućnih dvorišta i, kako smo naveli, cestovnih prilaza. Komisija je zaključila da su sestre, koje su u Tuamu živjele i djelovale do 2001., morale biti svjesne građevinskih radova na zemljištu bivšega Doma.

Reakcija Crkve

Predstavnici Crkve u Irskoj od početka su izrazili žaljenje zbog uvjeta života u katoličkim domovima te načina na koji su djeca pokopana. Nakon objave završnog izvješća Komisije 2021., službene isprike uputile su sestre Bon Secours, istaknuvši da nisu živjele u skladu sa svojim kršćanstvom, da nisu poštivale dostojanstvo žena i djece te da su djeca pokopana “na neprihvatljiv način”.

Ispriku je uputio i irski primas nadbiskup Eamon Martin, zamolivši oprost za nanesene rane. Nadbiskup Tuama Michael Neary poručio je, pak, da je Crkva zakazala u svojoj dužnosti da ljubi i štiti stigmatizirane žene i djecu.

Ranije je papa Franjo, koji je Irsku posjetio 2018., uputio širu ispriku irskom narodu te zamolio za oproštenje „za skandale i pogreške crkvenih djelatnika u prošlosti”.

Isprike su uputile i državne te lokalne vlasti.

Zaključak

Slučaj Tuam istražuje se već više od deset godina no njegov epilog još je daleko.

Da, činjenica je da su Dječjem domu kojim su upravljale lokalne vlasti i časne sestre uvjeti bili teški i neprimjereni, da je stopa smrtnosti bila velika te da su neka djeca bila nedostojno pokopana, unatoč tome što je jedno od tjelesnih djela milosrđa u katoličanstvu (dostojno) “mrtve pokopati“.

No također je činjenica da nema nikakvih dokaza da su redovnice bile zlostavljačice koje su usmrćivale korisnike i “bacile” 800 djece “u septičku jamu”.

Najmanje što dugujemo preminuloj djeci jest da njihovu sudbinu ne pretvaramo u sredstvo ideoloških obračuna, nego da konačne rezultate istrage dočekamo strpljivo, s poštovanjem prema njima i prema istini.