POVIJESNO-FILOZOFSKI PRIKAZ ATEIZMA (3)

Život i duša Fjodora Dostojevskog kao poprište mračne borbe vjere i nevjere

Dostojevski je jedan od onih velikih umova koji u sebi obuhvaćaju iskustva čitave epohe i pretječu vremena te je stoga ovaj članak, koji ulazi u dubinu njegova života i djela, vrlo prikladan u našem nizu o ateizmu za preusmjeravanje komunikacije o iskustvu ateizma s intelektualne na egzistencijalnu razinu. Jer, kao što kaže autor članka, ono što je u prošlom stoljeću vitlalo u dubinama savjesti sazrelo je u duhovnu krizu: otvorena borba između nevjere i vjere, između osobnosti i kolektiva, kršćanstva i modernog ateizma — sve je to ušlo u dušu Dostojevskog u jasnoći viđenja: umjetnički prerađeno rijetkom snagom prikazivanja. Svojim proročkim gledanjem ocrtao je budućnost Rusije pa ga nazivaju »prorokom ruske revolucije«. Život Fjodora Mihajloviča Dostojevskog je kao neki prozor kroz koji možemo promatrati borbu vjere i nevjere…

Ilja Glazunov-Dostojevski-noc

Ilja Glazunov, Dostojevski, noć

Utjecaj Dostojevskog na modernog čovjeka

Već sama slika Dostojevskog govori nam da je to morala biti sumorna i mračna ličnost. Njegov drug Trutovski piše da mu je »pogled bio uvijek zamišljen, dosta nepristupačan, da ga on ne može zamisliti da se smije ili da se razveseli u društvu svojih drugova«. Ali nije ni čudo, jer je Dostojevski trpio od padavice, koja ga je i dva puta tjedno lomila. Dobio je i pretešku baštinu od oca i majke. No krivo imaju njegovi protivnici kad iz te njegove nevolje prave krive zaključke, kad postavljaju u sumnju cijelo njegovo djelo.

Dr Stanojević u svom djelu »Tragedija genija« veli za Dostojevskog da je njegov fanatizam za Krista imao slab učinak u životu. Zamjera mu Što je prekinuo vezu s Bjelinskim zbog toga što je ovaj bio ateist i negativno se izražavao o Kristu. Turgenjev podrugljivo veli o Dostojevskom nakon njegove smrti: »I samo kad se pomisli da su tom našem markizu de Sadeu svi ruski arhijereji služili parastose, pa čak držali i propovijedi o širini ljubavi toga čovjeka. Zbilja živimo u čudno vrijeme.«  — Usput spomenuto, Turgenjev je bio izrazit ateist i idejni protivnik Dostojevskog, pa su mu sve slabosti njegove dobre došle. Dostojevski je, bez sumnje, bio opterećen, njegov je život bio težak, ali je kroz cijeli život iskreno tražio Boga i zato nam je tako bliz.

Dostojevski je po svojoj patnji duboko ušao u ljudsku dušu i otkrio njezine tajne. Moderna psihologija i psihoanaliza priznaju Dostojevskog kao svoga začetnika. Njegovi romani puni su psihoanalitičkih zapažanja, kao što je problem Edipova kompleksa u »Braći Karamazovima«. I o problemu sna, kojemu Freud pridaje veliku važnost, jer u simbolima otkriva tajne želje, govori Dostojevski na usta Raskoljnikova: »Gospode, pokaži mi moj put! Ja se odričem svoga prokletog sna!« Mišljenje Dostojevskog o snu i analiza koju on daje o njemu nisu zabačeni sve do sada, veli Adler proglašavajući ga pretečom individualne psihologije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O osjećaju manje vrijednosti, o težnji za moću i nadkompenzacijom — dakle, tipičnim problemima ove psihologije — Dostojevski govori u romanu »Selo Stepančikovo«, opisujući umišljenog književnika, ludu Fomu Fomića. Raspravljajući o »nesvjesnom u normalnom i bolesnom duševnom životu«, Jung ustanovljuje da se s gubitkom vjere u Boga razrješuju opasne sile, koje su dotad bile vezane i sputane idejom Boga, pa onda polaze prema iracionalnom. U »Demonima« Dostojevski je upravo ocrtao tu dramu. Bezbožni Kirilov veli u tom romanu: »Ako nema Boga, onda je sve slobodno!« Ali kako Dostojevski gleda na duševne probleme? U svim tim pojavama gleda manifestaciju metafizičke stvarnosti. Duševni poremećaji nisu njemu liječnički problem mozga, koji valja liječiti, nego moralni i duhovni problem.

U tamnim bezdanima ljudskog srca gdje se đavao bije s Bogom Evan­đelje mu je osvjetljavalo taj mrak, kao što je i prije Augustinu, Pascalu i drugim kršćanskim misliocima.

Dostojevski je jedan od onih velikih umova koji u sebi obuhvaćaju iskustva čitave epohe i pretječu vremena. Ono što je u prošlom stoljeću vitlalo u dubinama savjesti sazrelo je u duhovnu krizu: otvorena borba između nevjere i vjere, između osobnosti i kolektiva, kršćanstva i modernog ateizma — sve je to ušlo u dušu Dostojevskog u jasnoći viđenja umjetnički prerađeno rijetkom snagom prikazivanja. Svojim proročkim gledanjem ocrtao je budućnost Rusije pa ga nazivaju »prorokom ruske revolucije«.

U tamnim bezdanima ljudskog srca gdje se đavao bije s Bogom Evan­đelje mu je osvjetljavalo taj mrak, kao što je i prije Augustinu, Pascalu i drugim kršćanskim misliocima.

Zato je utjecaj Dostojevskog na modernog čovjeka, koji luta na svo­jim životnim putovima, velik. Nietzsche je sam priznao da je đačić prema Dostojevskom i da je kod njega učio školu. O tome piše: »Dostojevski je jedini psiholog od kojega sam imao što da naučim. Svoje poznanstvo s njim smatram za najbolji udes u svom životu.«5

A Christopher Hollis govorio je vrlo ozbiljno kad je izjavio na jed­noj sjednici britanskog parlamenta: »Svaki bi kandidat za poslanika morao biti obvezan da položi ispit o Dostojevskom prije negoli bude izabran.

Dostojevski unutar povijesnog okvira ruskog naroda

Dostojevskog možemo pravo shvatiti jedino ako ga gledamo u povi­jesnom okviru s kojim je intimno povezan. To je prije svega ruski narod, iz kojega je niknuo i s kojim je sud­binski vezan, a onda događaji u kojima se odvija život Dostojevskog.

Tko je imao priliku da osim literature ruske izbliza promatra Ruse, odmah će se uvjeriti da su oni živa potvrda svega onoga o čemu pišu ruski književnici.

Ruska psiha je svojevrsna i ona pada iz jednog ekstrema u drugi. Rusi su toga svjesni. Dostojevski u svom romanu »Idiot« govori o ruskoj duši na usta kneza Miškina:

Ne zadivljuje u takvim zgodama samo nas nego i svu Evropu naša ruska strastvenost i kod nas ako tko prijeđe na katolicizam, svakako će postati jezuit i još najpodmukliji, i ako pos­tane ateist, svakako će započeti da uzvikuje neka se vjera u Boga isko­rijeni nasiljem, dakle i mačem! Čemu, čemu u jedan mah takvo bjesnilo? Zar vi ne znate? Zato, jer je naša domovina, koju ovdje nije bio opazio, pa se obradovao; našao je obalu, zemlju, i poletio da je ljubi!

Ta ne nastaju ruski ateisti i jezuiti od same taštine, ne nastaju svagda od samih gadnih, taštih čuvstava, nego od duševne boli, od duševne žeđi, od žudnje za višim radom, za čvrstom obalom, za domajom u koju su prestali da vjeruju jer je nisu nikad ni znali! A Rus lako može postati ateist, lakše nego itko na svijetu! A naši ljudi ne postaju jednostavno ateisti, nego će svakako povjerovati u ateizam kao u novu vjeru, te neće nipošto primje­ćivati da su povjerovali u ništicu.

Engleski psihijatar lord Taylor istražio je motive držanja ruske psihe. Teška je bila povijest tog naroda. Pod pritiskom robovanja tuđim i do­maćim silnicima zatvorio se u svoj svijet. On veli da su Rusi skloni du­ševnim poremećajima. A zatim kaže: »Ako to mi kod Rusa činimo, to ne znači da su oni manje normalni nego mi. Mi svi od vremena na vrijeme pokazujemo poteze raznih duševnih bolesti, no jedan ili više tih poteza pokazuje kod svih težnju da prevlada.«

Takvi su bili ruski carevi Ivan Grozni i Petar Veliki; takav je bio monah-đavao Rasputin. Svi Rusi nose takvu unutarnju dispoziciju duše. Društvene i političke prilike tadašnjeg vremena snažno su utjecale na formiranje ličnosti Dostojevskoga. U to vrijeme duhovi su sc podijelili u dvije velike stranke: u slavenofile i u zapadnjake.

Petrograd, inače ori­jentiran zapadnjački, bio je također podijeljen. Slavenofili su smatrali da Rusija mora napredovati prema svojoj tra­diciji, osloboditi od državnog skrbništva seoski svijet i Crkvu. Bili su is­kreni pravoslavci. Zapadnjaci su gledali u Rusiji samo neznanje i nekulturu. Željeli su svojoj zemlji razvoj sličan Zapadu. Bili su skloni racionalističkim znan­stvenim i pozitivističkim idejama. Ako su bili socijalisti — bili su ateisti.

A Rus lako može postati ateist, lakše nego itko na svijetu! A naši ljudi ne postaju jednostavno ateisti, nego će svakako povjerovati u ateizam kao u novu vjeru, te neće nipošto primje­ćivati da su povjerovali u ništicu. 

Dostojevski se nije znao opredijeliti, lako ga je, naime, ljubav prema ruskom narodu i pobožnost prema Kristu vukla prema slavenofilima, oni su mu sc činili slabo realnima jer su osuđivali reforme Petra Velikoga i računali samo s prošlošću. Među slavenofilima stvorio se mit o ruskom narodu, koji ima mesi­jansku ulogu da donese Krista svijetu. Šatov je otkrio ruskog Krista, tj. utjelovljenje pravog božanstva u ruskom narodu. »Svi veliki narodi — kaže on — bili su uvjereni da imaju posebne veze s Bogom. Rusija neće biti velika zemlja ako njezin narod ne dođe do svijesti da mora dati Boga svijetu.«

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je poslanje ruskog naroda, to je jedna od bitnih ideja Dostojevskog, — U romanu »Mladić« mladi Kraft se ubija drugog dana pošto je jednoj skupini iznio uvjerenje da je ruski narod niži od drugih naroda i da neće nikad ništa učiniti. Dakle, više nije vrijedno živjeti. — To nas podsjeća na susret Dostojevskog s Turgenjevom u Baden-Badenu. Taj ga je susret izbacio iz kolotečine. Turgenjev mu je rekao: »Kad bi Rusija nestala, svijet ne bi imao od toga nikakve štete.« Turgenjev se više osje­ćao Nijemcem nego Rusom, a bio je i odlučan ateist. Ti liberalci preziru svoju zemlju, kad se u njoj zbivaju veliki događaji. I još više: »Taj svijet se hvali da je ateističan.« »Ali, moj Bože, teizam nam je dao Krista, veli Dostojevski, to znači jednu tako uzvišenu sliku o čovjeku…«

Ruski narod je patnjom kroz stoljeća modelirao u sebi Isusovu sliku kao Veronikin rubac — tako misli Dostojevski — dok su drugi narodi na Zapadu, pokvareni rimskom Crkvom, koja je učinila zlo popustivši napasti moći, i prešli u socijalizam.

Makar je Rusija zaostala za drugim narodima — tako govori Dosto­jevski — zbog svojih historijskih uvjeta, njezina religiozna ideja mnogo je plemenitija i uzvišenija nego kod drugih naroda u Evropi s njihovim ka­tolicizmom i protestantizmom, kojima dijeli neljubazne epitete. Kod nas ima — veli Dostojevski — više vjere. Godine 1869. pojavljuje se izraz »ruski Krist«.

Poziv je Rusa da objave svijetu ruskog Krista, koga svijet ne zna i čiji jc princip sadržan u našoj majci pravoslavlju. U njoj je, po mom mišljenju, bitna budućnost akcije za civiliziranje Evrope. »Sve zvanje Rusije je u pravoslavlju, tom svjetlu s Levanta, koje će obasjati zaslijep­ljeno čovječanstvo Zapada, koje je izgubilo Krista. Sve je zlo Evrope, bez ikakve iznimke, došlo odatle što je s rimskom Crkvom izgubila Krista i, zatim, što se odlučila, da bude bez Krista«…

Apsolutno osuđivanje Za­pada dovelo je Dostojevskog da mrzi sve narode osim ruskog. On mrzi sve po redu: Poljake, Nijemce, Švicarce, Francuze i Engleze. Čuva se da ne bude antisemit, ali Židovi ne smiju imati glasa u Rusiji. Dostojevski ide još dalje od slavenofila, jer ne priznaje kršćanstvo ni protestantima ni katolicima. Neraspoloženje prema katolicizmu najviše je nastalo zbog ka­toličkih Poljaka i njihovih političkih razmirica s Rusima.

»Kod njih — veli Dostojevski — sva se civilizacija svela na katolicizam i koliko li nisu palili i skidali kožu Rusima iz ljubavi prema katolicizmu? Pljuvali su nam u lice, nisu nas smatrali ljudima. Zašto, što mislite? Radi katoličke propagande, iz želje da nas pridobiju, od bijesa da nas popoljače i učine katolicima.«

Suvremenik Dostojevskoga bio je veliki i misaon čovjek iz Rusije — Vladimir Solovjev. Oni su se poznavali i on je oduševljavao Dostojeskoga tako da ga je uzeo kao model za Aljošu, najmlađega Karamazova.

Pa ipak, taj veliki čovjek zauzeo je posve drugi stav prema katolicizmu. Svojim bistrim umom, slobodan od neuredne i prekomjerne ljubavi prema svom narodu, veli:

Ideja jednoga naroda nije ono što on misli o sebi u vremenu, nego što Bog o njemu misli u vječnosti… Narod pozvan da dade svijetu kršćanstvo, izvršio je to poslanstvo samo preko srca, on i nadalje s velikom većinom kroz osamnaest vjekova odbacuje božansku ideju, koju je nosio u svom srcu i koja je bila pravi razlog njegovu bivstvovanju. Nije, dakle, više dopušteno reći da javno mnijenje nekog na­roda ima uvijek pravo i da narod ne može nikad ne poznavati i odbijati svoje pravo zvanje.

Solovjevu je pitanje prave Kristove Crkve bilo jasno. Zato veli: »Kao član prave i časne istočnopravoslavne ili grčko-ruske Crkve, koja ne govori protukanonskim putem ni putem činovničke svjetovne vlasti, nego glasom svojih velikih otaca i učitelja, ja priznajem za najvišega suca u vjerskim stvarima onoga kojega su takvim priznavali sveti Irenej, sveti Dionizije Veliki, sveti Atanazije Veliki, sveti Ivan Zlatousti, sveti Ćiril, sveti Florijan, blaženi Teodor, sveti Ignacije itd. — naime apostola Petra, koji živi u svojim nasljednicima i koji nije badava čuo riječi Gospodi­nove: »Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu — Utvrdi svoju braću — Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje.«’

Između Dostojevskog i Solovjeva, kao Što smo čuli, nastalo je dobro prijateljstvo. Zajedno su pošli u samostan Optinu, gdje je Dostojevski dva puta razgovarao sa starcem Ambrozijem. On će mu kasnije biti model za starca Zosima. U ispovijesti Stavrogina susrećemo biskupa Tihona, a u »Mladiću« Makara Ivanoviča Dolgorukova. Ovi su, za razliku od Kirilova i Satova, pravi kršćani, duhovni ljudi. Izgledaju jednostavni, naobrazba im nije velika, ali imaju duhovnu prodornost, da čitaju srca. Makar Ivanović opisuje hodočasnike prigodom blagdana u samostanu Djevičinom. Priroda mu je tako prožeta Bogom i svetom radošću, da nas podsjeća na sv. Franju Asiškog. To su čiste duše što gledaju Boga u prirodi. Ovako piše Makar Ivanovič:

Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan! 

Jednog ljeta u mjesecu srpnju požurili smo se prema Djevičinom samostanu na neki blagdan. Što smo se više pri­bližavali, skupljalo se sve više svijeta i mi smo se našli medu dvije stotine stisnutih, da poljube svete i časne moći dvojice velikih čudotvoraca Aniceta i Grgura, Proveli smo noć napolju, i rano, dok je još sav svijet spavao, otvorio sam oči. Sunce još nije izišlo iza šumice.

Dobro dijete moje, ja sam podigao glavu, zahvatio jednim pogledom horizont i uzdah­nuo: svuda neopisiva ljepota. Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog tc sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan! I po prvi put u svom životu ja sam sve to primio u sebe… Ponovno sam legao i zaspao snom tako laganim. Tako je dobro ovdje, dragi moj…!

Takav govor nalazimo kod starca Zosime. To je ljubav prema kon­kretnim stvarima i poklon Bogu u djelima njegovih ruku. To gledanje u djelima Dostojevskog zauzima prvo mjesto. Ali da bi čovjek postigao tu sreću usred najmračnije stvarnosti, mora imati srce jednostavno i čisto kao dijete. Takve su duše privlačile Dostojevskoga i takvih ima u Rusiji, ali te duše ipak po mišljenju Dostojevskoga nisu mogle spasiti Rusiju od katastrofe u koju je ona išla. Inteligencija je bila podijeljena u sebi, a, daleko od naroda, Crkva nije bila dorasla svome zadatku. Teror je pritiskivao narod i revolucija je sazrijevala.

Religiozni mesijanizam zahvatio je Rusiju, pa i kad je došla revolu­cija i stvoreno novo društvo, mesijanizam je i dalje ostao živ u Rusiji. Stvara se mit o trećem i posljednjem Rimu. Rus — kao što smo to čuli od samog Dostojevskog — prihvaća novi sistem i ateizam kao religiju. No prognoze o nestanku religije nisu se ostvarile. Duboko religiozna narav ruskog naroda sa sjajnom religioznom problematikom u literaturi nije mogla biti uništena. Najznamenitiji ruski književnici i danas su opet pred­vodnici nove religiozne renesanse.

Život u sjeni padavice

Dostojevski se rodio 30. listopada 1821. u Moskvi. Od roditelja je baštinio teško naslijeđe. Otac mu je bio pijanac i silovite naravi, a majka vrlo labilnih živaca. Posljedica svega toga bila je padavica, od koje je pisac mnogo trpio kroz cijeli svoj život.

Inače je atmosfera u obitelji bila kršćanska. Dostojevski sam kaže: »U našoj obitelji poznavali smo Evanđelje od samog našeg djetinjstva.« Gledali su ilustriranu Bibliju. Osim toga, u obitelj jc dolazio đakon, ko­je djecu poučavao u vjeri. Tu jc već upoznao knjigu Jobovu, koja će imati velik utjecaj u njegovu životu.

U mladosti je doživio težak duševni udar. Godine 1839., kad mu je bilo 18 godina, seljaci iz Darovoje ubili su mu oca. Govori se da je tada po prvi put doživio napad padavice. Otac mu je bio škrt i silovit. Kasnije će Dostojevski pisati: »Tko nije poželio smrt svog oca?«

Padavica će imati u životu Dostojevskoga vrlo veliku ulogu. Od krize do krize priznaje da su najplodnije stvaralačke periode u vezi s napadom padavice. Da bi ustanovio funkcionalni odnos između literarnog stvaranja i svog zla, bilježi svaki dan svoje bilješke. U svojoj padavici gleda »bolni dar Božji« i naziva ga »svetim zlom«. »Vi ostali, vrlo zdravi ljudi — rekao je jednom — ne slutite kakva divna ekstaza zahvaća epileptika prije nastupa! Traje li to stanje sate ili trenutke? Ja toga ne znam, ali vjerujte mi, ne bih ga mijenjao za sve radosti života, štoviše, bio bih spreman da ga promijenim s cijelim svojim životom.« Svojom neumolji­vom analizom, koja sve razgolićuje, Dostojevski naliči na sv. Augustina. Čini se da je on zaronio do najdubljih dubina svoga bića, istražio tunele i kutiće najnepristupačnijeg podzemnog svijeta duše.

Značajno je njegovo upoznavanje s Bjelinskim, vrlo utjecajnim čo­vjekom u ono doba. Kasnije će Dostojevski oplakivati promjenu, koju je doživio zbog Bjelinskog. »Strastveno sam prihvatio nauku Bjelinskog, promijenio se u zapadnog liberalca i izgubio Krista.« Bjelinski jc bio pre­šao s desnog hegelijanizma k vjeri Feuerbachova humanizma, a to je bio ateizam. »Bijedni ljudi« oduševili su ga kao prvi »ruski socijalan ro­man«.

Dostojevski je bio pridobiven za socijalizam. Bjelinski je poduzeo da ga pridobije i za ateizam. S obzirom na Krista on je bio neodređen. Jednom mu je Krist bio »prvi socijalist«, drugi put bio mu je čovjek svog vremena bez izvanrednih vrlina. Dostojevski je isprva branio božanstvo Krista, ali je kasnije popustio. Smatrao je Krista za savršena čovjeka. Ali kad je jednom Bjelinski govorio o Kristu kao o običnu čovjeku, okrenuo se i gotovo zaplakao. Došlo je do otvorenih sukoba i veza je godine 1847. bila prekinuta.

U to doba Dostojevski prihvaća Krista, ali ne brani insti­tucionalnu Crkvu, jer da je izdala Krista. Ilegalno je radio protiv držav­ne vlasti, osobito time što jc širio pismo Bjelinskog. Bio je zatvoren u tvrđavi Petra i Pavla i tu je branio svoje mišljenje da je socijalizam neka vrst »nadopune i usavršavanja kršćanstva u skladu s potrebama stoljeća i civilizacije«. U tamnici osim drugih knjiga traži od brata Bibliju. »Po­trebna mi je«, veli u pismu bratu. On će je ponijeti u progonstvo, ali će mu je ukrasti na putu.

Osuđen na smrt, na mjestu izvršenja, kad mu je svećenik pružio križ, on ga je poljubio bas kao i ostali. Zatim je očekivao smrt »deset minuta strašnih iznad svake mjere, užasnutih«. Ti će osjećaji doći do izražaja u romanu »Idiot« i u njegovu »Dnevniku«. Nije se ispo­vjedio, ali se pokajao za svoje grijehe.

Dostojevski je naglo povikao kao izvan sebe: »Bog postoji! On postoji!« U to su zvonovi zazvonili na svečano jutrenje. »Imao sam osjećaj — veli on u svom opisu — da je nebo sišlo na zemlju i da me je zaglušilo. Bio sam zahvaćen Bogom i njime prožet. Povikao sam još: »Da, Bog postoji!«

Na putu u progonstvo dobio je Sveto pismo od neke pobožne žene, i ono će ga krijepiti u tim časovima. To će Sveto pismo imati u rukama u času smrti. Narod je prognanicima pomagao i tu će se približiti narodu od kojega se ruska inteligencija držala tako daleko. Iza prognanstva po­staje običan vojnik u Samipalatinsku, u centralnoj Aziji. Tu je bio fizički iscrpljen i ponižen.

»Ja ne mrmljam — veli on. To je moj križ, koji sam zaslužio.« U to vrijeme piše bratu da mu pošalje revije te godine, historij­ske i ekonomske knjige, crkvene oce, povijest crkve, Kuran, »Kritiku čistog razuma« i Hegela. Tražio jc djela Plutarha, Diodora iz Sicilije, Tacita, Plinija i Josipa Flavija. To ga je zanimalo, ne bi li tu našao nešto počecima kršćanstva.

Barun Wrangel u svojim »Uspomenama« kratko bilježi: »Nismo razgovarali mnogo o vjeri. Bio jc, doduše, pobožan, ali je išao rijetko u crkvu. Nije volio svećenike, posebno ne one u Sibiru. O Kristu je govorio s oduševljenjem. Jedna crtica iz tog doba. Jednom je u sobi razgovarao sa svojim drugom ateistom. Došlo je do govora o vjeri nastala je prepirka. Dostojevski je naglo povikao kao izvan sebe: »Bog postoji! On postoji!« U to su zvonovi zazvonili na svečano jutrenje. »Imao sam osjećaj — veli on u svom opisu — da je nebo sišlo na zemlju i da me je zaglušilo. Bio sam zahvaćen Bogom i njime prožet. Povikao sam još: »Da, Bog postoji!«

Dostojevski je kod Wrangela izazvao čuđenje zbog kreposti. »Nalazio je isprike za najgore strane ljudi, tumačeći ih nedos­tatkom odgoja, utjecajem sredine, a često i samim karakterom, značajem… Sve što je bilo pritisnuto, nesretno, bolesno i siromašno, nalazilo je kod njega posebnu simpatiju.« Kad su mu prijatelji jednom govorili o nekom njegovu neprijatelju, da govori protiv njega, Dostojevski je zaista izvan­redno odgovorio: »Nemam uvida u njegovu dušu!«

Pošto je u svojoj mladosti tapkao, prolazio razdobljem ateizma, go­tovo je zdvajao o smislu života. »Da me nije katastrofa u Sibiriji ponovno vratila pravednosti, bio bih, zaista, poludio . ..« »U žalostima prisilnih radova čovjek se mijenja zbog vjere kao suha trava od kiše i konačno nalazi vjeru jer se u nevolji istina jasnije objavljuje.« Tu će on crpsti milosrdnu nježnost prema ljudima koji »kao zatočenici krivnje i nesreće, osjećaju veću potrebu ljubavi nego nevini i sretni«.

Dostojevski se ponovno vraća u rusko društvo, ali ne može se posve opredijeliti: da li da pristane uz zapadnjake ili uz slavenofile, jer je i jedna i druga strana imala nešto što ga je privlačilo: s jedne strane ljubav prema Rusiji, a s druge strane ljubav prema progresu.

Voli putovati po Zapadu. Divi se velikim djelima što ih je ovaj stvorio, ali ga duhovno stanje Zapada ne zadovoljava. Moramo se čuditi da on, čovjek velike patnje, toliko stvara. Njemu je pisanje bilo spas, koji ga je oslobađao od nerada njegove egzistencije, jedino utočište protiv ludila. »Za mene bijednika, kakav već jesam, posao mi ispunjava sav život i to je moje najveće blago. Umro bih kad ne bih mogao pisati.«

Tolstoju je umjetničko stvaranje bilo kao neka zabava. Dostojevski je pisao svoje romane u strašnim mukama. »Nikad nisam ništa postizavao a da nisam žrtvovao do kraja. Kad radim, onda sam fizički bolestan. »Sumnje me iz­jedaju i ne nalazim snage da započnem«, veli u uvodu »Idiota«. »Opsjed­nute« je nazvao »djelom koje se rodilo iz dubine moje patnje«.

Dostojevski je sukcesivno imao dvije zakonite žene, a u više se žena zaljubio. Nije bio sretan u ljubavi jer takva narav, kakvu je on posjedovao, nije se mogla uskladiti s drugim ljudima. Značajno je i to da nije imao ni mnogo prijatelja. Njegov mračan značaj podsjeća nas na Kierkegaarda.

Prije svoje smrti doživio je veliku slavu. To je bilo godine 1880. Roman »Braća Karamazovi« postigao je opće divljenje. Dostojevski je bio određen da održi govor pri otkrivanju spomenika Puškinu u Moskvi. Njegov je govor primljen s neizmjernim oduševljenjem. Donijeli su mu lovor-vijenac, koji će on u noći staviti na podnožje spomenika. U toj je svečanoj zgodi izrazio jednoglasnu misao ruske elite i osjećaje cijelog naroda. Nakon toga primio ga je carević. Bili su to posljednji dani nje­gova života.

U noći od 25. na 26. siječnja 1881. započelo je kod njega krvarenje iz nosa, pa zatim i iz grla. Ono je bivalo sve veće. Pozvao je svećenika, a zatim se oprostio od žene i djece i blagoslovio ih. Dana 28. I rekao je ženi da će umrijeti toga dana: »Zapali svijeću i donesi mi Evanđelje.« Bilo je to ono iz Tobolska. Volio je nasumce otvoriti Sveto pismo. Otvo­rio je i dao Ani Grigorjcvni da čita: »Ivan ga je zadržavao. .. ali Isus mu odgovori: »Ne zadržavaj me…« (Mt 3 14—15)11. I ovdje bi pristajale riječi koje je njegov ljubimac Vladimir Solovjev izrekao na svojoj samrtnoj postelji: »Trudna rabota Gospodnja!

Aleksandar Barbalić | Obnovljeni život

Ostale tekstove iz ovoga niza vidi ovdje!


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 11. veljače 2016.

Možda vam se svidi