Starac leži u krevetu, kašlje, i pljuje krv. Oko njega se tiskaju njegova djeca i unuci. Usred skupine stoji još jedan muškarac, s rimskim kolarom. Svećenik potiče starca da se pomiri s Bogom – da se pokaje za svoje grijehe, primi Euharistiju, i pomiri se sa svojim Stvoriteljem. Nakon života proživljenog po vlastitoj volji – života u kojemu je Boga držao daleko u pozadini, ako je uopće bio i prisutan – starac shvaća da više nikada neće ustati iz svoga kreveta. I tako, baš kao što je namjeravao u svojoj mladosti, otvara se Božjoj ljubavi, traži oproštenje za svoju grješnu prošlost, i mirno čeka da bude uveden u Božje kraljevstvo.

To se obično naziva „obraćenjem na samrtnoj postelji” – situacija u kojoj je netko odgađao Boga cijeli svoj život, a obratio se neposredno prije nego što su se svjetla ugasila, u posljednji trenutak potpisao policu vječnog osiguranja. To ne znači da na nebu nema velike radosti zbog bilo koga tko preda svoj život Bogu – čak i u posljednji čas – dopuštajući Božjem milosrđu da njega ili nju ponese u vječnost s ostalim blaženima. Poput dobroga razbojnika, možemo se – i moramo – radovati što se ta duša obratila Bogu u ovom životu. Međutim, Bogu očito nije draže da živimo život grijeha i odvojenosti od njega, gajeći samo nejasnu namjeru da pomirimo dušu s njim u zadnjemu trenutku, kada to bude zgodno, ili – za svaki slučaj.

Takav način života često je pokazatelj slaboga shvaćanja Boga i njegove ljubavi prema nama. Ne samo da zapravo govorimo Bogu da ga ne ljubimo sada (a možda ćemo ga ljubiti jednog neodređenog dana u dalekoj budućnosti), već se lišavamo života u milosti – života koji nudi radost, mir i smisao, čak i uz patnju i poteškoće.

„Mislimo da se možemo pomiriti s Bogom kada mi to hoćemo; kao da općenito u slučaju ljudi ništa osim neke privremene pozornosti – više od obične – našim vjerskim dužnostima – nije potrebno, ništa osim nešto strogosti u vjerskim obredima tijekom naše posljednje bolesti, kao što poslovni ljudi uređuju svoja pisma, i papire o poduzimanju putovanja, ili sređuju račune.” (sveti John Henry Newman)

A tu su i riječi još jednog velikog i svetog mislioca naše katoličke vjere: „Gospodine, učini me čistim, ali ne još.” (sveti Augustin)

To je jedna od Augustinovih najpoznatijih – i ujedno duhovitih – rečenica. Smijemo se jer potpuno razumijemo osjećaj – spasi me, Bože, ali nakon što sam se nauživao zabave i zadovoljstava. Ipak, ako poznajemo Boga kao onoga što ljubi našu dušu – onoga koji donosi odmor, mir i radost u naš život – zašto bismo ga onda htjeli odgađati? Čeka li čovjek koji je duboko zaljubljen u ženu do kraja života da se njome oženi? U kakvog Boga vjerujemo ako bismo radije čekali do sutona svojega života da ga uzljubimo? Mislim da ovo razmišljanje proizlazi iz nažalost raširenog uvjerenja da je Bog samo sudac – da smo u biti stvoreni samo da slijedimo pravila, a na kraju našega života on će pregledati sažetak naših djela, zbrojiti bodove, i dodijeliti nam mjesto gdje ćemo pripadati zauvijek. Ovo nije tip ograničenog Boga kojeg Crkva ispovijeda, i često je to Bog kojeg – s dobrim razlogom – odbacuju sekularisti i ateisti, a nerado ga prihvaćaju poslušni kršćani, čiji cijeli duhovni život prvenstveno proizlazi iz osjećaja obveze, a ne iz ljubavi.

Ne možemo se pretvarati da nije teško prepustiti svoj život Bogu, prešućujući trnovite strane vjere. Naše zadrške nisu potpuno neutemeljene. Pozvani smo odreći se određenih užitaka, izložiti se mogućim progonima, živjeti životom koji bi u nekim stvarima mogao biti mnogo teži nego što bismo inače morali živjeti – ili, kako nam Krist kaže, uzeti svoj križ i slijediti Isusa. Osim toga, postoji iskušenje da se pretjerano usredotočimo na činjenje ili nečinjenje određenih djela – na strogu poslušnost Božjim zakonima i izbjegavanje grijeha.

Iako, neki nažalost nisu čuli dovoljno o svim blagoslovima kršćanskog života: biti dijelom zajednice koja nas obogaćuje, vidjeti sebe kao vječno ljubljene i stvorene sa svrhom, spoznati radost suradnje s Bogom u ostvarenju njegova kraljevstva ovdje na zemlji, svjedočiti životom milosti i njegovim brojnim čudima, njegujući prijateljstvo s Isusom Kristom, i tako dalje. Naš život postaje pustolovnijim – bacamo svoje mreže u dubinu, namjeravamo vratiti sve narode i ljude natrag u krilo Vječnoga. Darovani smo spoznajom da smo, bez obzira na svoje okolnosti, grijehe i mane, neizmjerno ljubljeni od Boga. To je poruka koju smo prije svega pozvani naviještati.

„Na usnama vjeroučitelja prvi navještaj mora uvijek iznova odzvanjati: ‘Isus Krist te ljubi; dao je svoj život da te spasi; i sada živi uz tebe svaki dan da te prosvijetli, ojača i oslobodi.’” (papa Franjo, “Radost evanđelja”)

Gornji usklik naziva se Kerigmom, ili prvim navještajem Evanđelja. Međutim, naše prvo upoznavanje s Bogom možda nije bilo da nas je Bog došao osloboditi, već da nas je došao preplaviti zakonima, pravilima i „ne smiješ”. Strah od pakla bio je – i još uvijek može biti – moćno oruđe koje se koristilo da se ljudi privuku na poslušnost. „Vjeruj u Boga ili ćeš ići u pakao! Ne čini [x] ili [y] ili ćeš biti osuđen!” S ovom vrstom duhovnosti, ili mu se odazivamo iz straha ili obveze, odbijamo u potpunosti vjerovati u njega ili bacamo kocku i riskiramo s ciljem da se na kraju života obratimo hladnom i stoičkom Bogu koji brine samo o pravilima, zakonu i redu.

Kada pogledamo dublje od pukog „slova zakona”, shvaćamo da su Božji zakoni uvijek specifični, neapstraktni primjeri kako voljeti ili ne voljeti. On ne traži od nas da ne griješimo jer je on neurotični djelitelj pravde, koji kontrolira i koji treba našu podložnost. On nam zapovijeda da ne griješimo jer nas ljubi – jer svaki grijeh, bez obzira koliko bio mali ili težak – ranjava i druge i nas. To šteti onome što smo stvoreni da budemo. A Bog koji nas ljubi – i ljubi nas savršeno – neće pristati ni na najmanju uvredu koja ranjava nas ili nekoga drugog od njegove djece. Zato ideja o obraćenju kasnije, ili kad bude zgodnije, otkriva prije svega nepoznavanje istinitoga kršćanskoga Boga.

Postoji vrlo ljudska sklonost odugovlačenju, za što možemo biti krivi u nekoliko područja svojega života. Stoga ne čudi da to prodire i u naš duhovni život. U članku iz Washington Posta „Kako prestati odgađati stvari” istražuju se neke od uobičajenih razloga zbog kojih odgađamo:

„Kod nekih je strah od neuspjeha [koji ih navodi na odgađanje] to što stvara tjeskobu i podsvjesnu samozaštitnu reakciju. Za druge je to strah od uspjeha. Takvi prokrastinatori brinu se da će se ‘ako budu dobri u nečemu, pred njih postaviti više zahtjeva’, kaže psihologinja Elyse Goldstein. Kako bi bili sigurni, odgađaju dotičnu stvar.”

Mislim da su ključne riječi „strah” i „zabrinutost”. Što će Bog tražiti od nas ako svoj život predamo danas umjesto sutra? Kakvu vrstu patnje mi On može pripustiti? Kakve će sada teške zahtjeve imati za mene? Ova su pitanja iskrena, i znam da se – dok pokušavam produbiti svoj duhovni život – i ja borim s istim strahovima. Iako smo se možda obratili u općenitom smislu, stalno smo pozvani ući dublje u Božje srce. Pa ipak, kao što sam činio kad sam bio mlađi i nisam ozbiljno prakticirao svoju vjeru, mogu biti kriv za to da se tješim mišlju da ću to učiniti kasnije – kada bude zgodnije, lakše, ili kada budem stvarno morao. Upravo u tim trenucima moram se zapitati – potpuno i iskreno – u kakvog Boga vjerujem i naviještam ga? I ako je on izvor sve dobrote, ljubavi i ljepote, i ako me ljubi vječnom ljubavlju koja se nikada neće pokolebati ili nestati, zašto se onda bojim približiti Mu se i dopustiti Mu da me ljubi potpunije? To su pitanja koja si moram stalno postavljati u molitvi.

Znamo da Bog želi da i njegova djeca budu sretna na ovome svijetu iako su pozvana na ispunjenje u vječnosti, jer je sve stvorio „nam[a] na uživanje”: (1 Tim 6,17), uživanje sviju. (papa Franjo, “Radost Evanđelja”) Ovo su riječi kojih se moram prisjetiti kada sam u iskušenju odgoditi približavanje Bogu. Ne prilagođavamo svoje živote Božjoj volji samo da bismo s njim uživali u vječnosti, nego to činimo i da bismo bili „sretni i na ovome svijetu”. I zato nemojmo čekati da kasnije u životu primimo sreću i radost koju nam je Bog pripremio, nego kušajmo i vidimo Božju dobrotu – počevši od ovoga trenutka.

„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” (Mt 11,29-30)

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.