Kad sam predavao pastoralne kolegije na teološkim učilištima, svojim sam bogoslovima zadavao klasike: Grgura Velikog o pastoralnoj službi, Johna Mirka o dužnostima župnika, Georgea Herberta i njegova seoskog župnika – sve redom vrijedna djela. No knjige koje sam zapravo želio da čitaju, proučavaju i duboko usvoje bile su kriminalistički romani o bratu Cadfaelu autorice Ellis Peters. Iskreno, mislim da se iz njih može naučiti gotovo sve što je potrebno znati o tome kako biti dobar pastir.

Cadfael je, kao što mnogi čitatelji znaju, benediktinski monah opatije u Shrewsburyju u 12. stoljeću, u vrijeme građanskog rata između kralja Stjepana i carice Matilde, kada se govorilo da su „Krist i njegovi sveci zaspali“. Prije ulaska u samostan bio je križar, mornar i ljubavnik. U samostan je ušao kasno. Uzgaja ljekovito bilje. I rješava ubojstva. Mnogi ga danas poznaju zahvaljujući izvrsnoj televizijskoj interpretaciji Dereka Jacobija.

Ti su romani sami po sebi divni. No to nije razlog zašto sam želio da ih moji studenti čitaju. Tijekom godina počeo sam sumnjati da me Cadfael naučio barem jednako toliko o brizi za duše kao i mnoge ozbiljne knjige o pastoralu.

1. Prisutan je bez potrebe da od toga pravi predstavu

Sve počinje u vrtu s ljekovitim biljem.

Cadfael je gotovo uvijek ondje: reže, suši, melje, njeguje biljke. Ljudi navraćaju – uplašeni novaci, zabrinute mlade žene, muškarci koji nose terete s kojima se ne mogu sami nositi. Cadfael ne skače odmah u akciju. Ne namješta izraz lica koji bi odavao pastoralnu zabrinutost. Nastavlja raditi.

I upravo zato što nastavlja raditi, ljudi počinju govoriti. Često im da neki zadatak. „Drži ovo. Razvrstaj ono lišće. Pomozi mi s ovim korijenom.“ Sam posao postaje oblik gostoprimstva.

Ponekad mislim da smo sami sebe uvjerili kako pastoralna skrb počinje tek kada svjesno „uključimo“ pastoralni način rada. Cadfael je rijetko takav. Ljudi ga jednostavno nalaze dok obavlja svoj posao. Njegova pastoralna briga počinje time što je negdje prisutan – i dovoljno često prisutan da ljudi nauče gdje ga mogu pronaći. On nastanjuje prostor. Ljudi znaju gdje je i znaju da će ih saslušati, ma koliko bio zauzet.

Postoji razlika između dostupnosti i prisutnosti. Dostupnost podrazumijeva čekanje da nekome zatrebate. Prisutnost znači biti na određenom mjestu, baviti se nečim vrijednim i činiti to dovoljno pouzdano da vam drugi mogu prići kada budu spremni.

Svaki svećenik koji je najvažnije razgovore vodio dok je slagao stolce ili prao posuđe nakon župnog ručka već razumije ovu istinu.

2. Pomaže ljudima rasti, a da ih ne pretvara u projekte

Jedna od profesionalnih opasnosti pastoralne službe, barem prema mojem iskustvu, jest napast da počnemo upravljati ljudima. Primijetite nečiji potencijal. Osmislite plan. Počnete ga pomalo usmjeravati. I prije nego što ste se snašli, drugo ljudsko biće postalo je vaš projekt poboljšanja.

Cadfael nikada ne upada u tu zamku. Vrijedi se zapitati zašto — jer odgovor, rekao bih, svakodnevno raste u njegovu vrtu.

Travar zna da biljku ne možete požuriti niti je poboljšati tjeskobnim zahvatima. Možete pripremiti dobro tlo, ukloniti ono što je guši, dati joj ono što joj je potrebno, a zatim je — i to je najteži dio — pustiti na miru. Zadaća vrtlara jest stvoriti uvjete, a ne upravljati ishodom. Cadfael s upravo takvim strpljenjem pristupa i ljudima.

Spomenimo brata Marka, koji s osamnaest godina dolazi u vrt s ljekovitim biljem, nesiguran u sebe i u svoju budućnost. Cadfael u njemu vidi sposobnosti mnogo prije nego što ih Mark sam prepozna, ali ne pokreće nikakav program njegova razvoja niti ga upućuje povjereniku za zvanja. Radi uz njega, vjeruje mu, povjerava mu odgovornosti koje ga potiču na rast, ali ga ne slamaju. Kada Mark naposljetku odlazi služiti u bolnici za gubavce Saint Giles i pripremati se za svećeništvo, Cadfael ga naziva „mojom desnom rukom i dijelom mojega srca“. Nije on stvorio Markovo zvanje. Njegovao ga je.

Tu je i Avice od Thornburyja, koja se u romanu Svjedok bez lica pojavljuje kao novakinja s prošlošću koju bi brat Jerome smatrao više nego dostatnim razlogom za odbacivanje: godinama je bila ljubavnica bogata plemića. Cadfael u njoj vidi ono što Jeromeu nikada ne bi palo na pamet tražiti: iznimne sposobnosti, razboritost i oštro zapažanje. S njemu svojstvenom ironijom primjećuje kako će, s tolikom energijom i tolikim darovima, vjerojatno na kraju postati opatica. U kasnijim se knjigama ponovno pojavljuje kao sestra Magdalena — posve i autentično svoja, osoba istinskoga autoriteta u svojoj zajednici. Cadfael je nije „popravio“. Jednostavno ju je vidio točno onakvu kakva jest, i pokazalo se da je to bilo dovoljno.

A njegova pastoralna mudrost zatim i sama donosi plod. U romanu The Rose Rent sada već sestra Magdalena odvraća Judith — udovicu koja razmišlja o samostanskom životu ponajprije zato da pobjegne od neželjenih prosaca — od toga da primi veo iz pogrešnih razloga. Zvanje, kaže joj, treba biti kretanje prema nečemu, a ne bijeg od nečega. To je najprecizniji oblik duhovnoga vodstva: niti obeshrabruje niti odobrava, nego traži iskrenost prema samoj sebi. Ne govori Judith što treba učiniti. Samo joj ne dopušta da samu sebe obmanjuje o razlozima zbog kojih to želi učiniti.

Teško je u tome ne prepoznati Cadfaelov utjecaj. Ista žena čije je darove on prepoznao ispod prošlosti koja nije bila na dobru glasu sada tu istu jasnoću pruža drugoj osobi. Ona ne upravlja Judithinom budućnošću ništa više nego što je Cadfael upravljao njezinom. Samo joj pomaže jasnije vidjeti. Vrtlarovo se strpljenje utkalo u nju samu.

Upravo je ta razlika — između pastira koji upravlja ljudima i pastira koji im pomaže jasnije vidjeti — u samom srcu pastoralne službe.

3. Jasno vidi i voli ono što jasno vidi

U istragama brata Cadfaela često postoji trenutak u kojem se pokaže da je uredna i prikladna verzija događaja, koju su svi mjerodavni već prihvatili, zapravo pogrešna. Cadfael se takvim verzijama ne opire zato što bi bio sumnjičav prema instituciji. Opire im se zato što nastavlja gledati ono što je doista pred njim, a ne ono što mu je rečeno da ondje treba očekivati.

Pomislimo na brata Merieta u romanu The Devil’s Novice. U samostan dolazi kao novak, ali ga ubrzo otpisuju kao poremećena, možda čak i opsjednuta mladića: muče ga nasilne noćne more, napada brata Jeromea, a u blizini se dogodilo i ubojstvo kojemu treba pronaći krivca. Jerome, sa svojim nepogrešivim darom da uvijek dođe do najgorega mogućeg zaključka, spreman ga je osuditi. Kao i svi ostali. Cadfael nije. On nastavlja promatrati. A ono što naposljetku otkriva nije zloća, nego žrtva. (…)

Ljudi u naše crkve dolaze već obilježeni etiketama — obiteljskim pričama, glasom koji ih prati, pričama koje sami pričaju o sebi i pričama koje drugi pričaju o njima. To čine zajednice. Iskreno, to čine i svećenici. Lakše je prihvatiti etiketu nego vidjeti lice. Cadfael ljude promatra s istom pozornošću s kojom promatra biljku koja može biti ljekovita ili otrovna. Nastavlja gledati sve dok ne shvati što zapravo ima pred sobom.

Ali jasno vidjeti samo je pola posla. Teže je pitanje što učiniti nakon što smo vidjeli.

Postoji vrsta pastoralne sentimentalnosti koja misli da se briga za čovjeka sastoji u odbijanju svake prosudbe. Cadfaela to ne zanima. Njegov dar nije u tome što u ljudima vidi samo dobro. Njegov je dar u tome što vidi cijelu osobu, a ipak ostaje sposoban voljeti. (…)

To je ono što tradicija naziva razlučivanjem: sposobnost da se istodobno vidi Božja slika u čovjeku i stvarnost štete koju je učinio. To je teže i od popustljivosti i od strogosti, jer istodobno traži istinu i ljubav. Cadfael živi u toj napetosti, a da mu ona ne postaje nepodnošljiva. Zato može iskreno imenovati zlo, a da osobu ne svede na njezin grijeh.

4. Ne provodi život jadikujući

Opatija Shrewsbury nije lišena institucionalnih problema, a Cadfael o njima ne gaji nikakve iluzije. Prior Robert je tašt, politički proračunat i gotovo se nepogrešivo vara u prosudbi ljudi. Brat Jerome je sitničavo revnostan, samodopadan i po svojoj naravi nesposoban za milosrđe. Samostanske su strukture nesavršene, katkad otežavaju stvari, a povremeno znaju biti i nepravedne. Cadfael sve to vidi vrlo jasno. No on ne troši svoju snagu pokušavajući sve to reformirati, a još manje prigovarajući zbog toga svojoj braći.

Možda je upravo to Cadfaelova pouka koja mi je najčešće potrebna. Živimo u doba razočaranosti institucijama. Mnogi ljudi mogu nabrojiti svaku manu svoje Crkve, države ili radnoga mjesta. Često su u tome posve u pravu.

Cadfael, gotovo razdražujuće jednostavno, samo nastavlja činiti ono što je potrebno. Kada institucija zakaže, on djeluje — odlučno, ali bez buke — kako bi ispravio ono što može. Štiti ranjive. Otkriva istinu. Popravlja ono što mu je povjereno. A zatim se vraća u svoj vrt.

Ne rasipa vrijeme ni snagu na ono što ne može popraviti.

Duboko mu je stalo do pravednosti. Ali shvatio je nešto što većina nas teško nauči: da kronično prigovaranje nije isto što i vjernost, da gunđanje u klaustru ništa ne mijenja i da je snaga potrošena na nabrajanje nedostataka neke organizacije snaga koja nije uložena u osobu kojoj je pomoć doista potrebna.

Cadfaelova pozornost tvrdoglavo ostaje mjesna i konkretna. Osoba pred njim važnija mu je od bolesti sustava koji ga okružuje. To nije pasivnost. To je pastoralna disciplina.

Nekoliko riječi o bilju

Ranije sam rekao da ne predlažem svećenicima da postanu travari poput Cadfaela. Kad bolje razmislim, nisam posve siguran da je to točno. Osoba koja zna što pomaže u kojoj situaciji, koja može ponuditi pravu stvar u pravoj mjeri, koja ne pravi buku oko sebe, ne osuđuje druge i koju se pouzdano može zateći kako mirno radi u svojem vrtu, već prakticira jedan oblik pastoralne skrbi.

Ellis Peters, pravim imenom Edith Pargeter, bila je spisateljica iznimne mudrosti. Sve više mislim da je točno znala što radi kada je svojega dobroćudnog monaha smjestila u vrt s ljekovitim biljem u Shropshireu 12. stoljeća i pustila da mu ljudi neprestano dolaze sa svojim nevoljama. Možda se nikada nećemo naći u situacijama s kakvima se suočava Cadfael — a, iskreno govoreći, seoska pastoralna služba uključuje znatno manje detektivskoga posla nego što bi se po književnosti moglo zaključiti — ali često ćemo susretati iste takve ljude.

Većina skrbi koju sam u životu primio nije došla uz fanfare. Najčešće je dolazila od ljudi koji su u svojoj zajednici već davno prije nego što sam ih zatrebao izgradili tiho i postojano prisustvo: od ljudi koji su znali tko su i što rade, koji su se bavili poslom koji je bio pred njima i čija su vrata bila otvorena kada je dbilo potebno.

Takva briga ne poznaje improvizaciju. Ona raste. Pušta korijenje. Njeguje se godinama. I pruža se bez velike pompe.

Neka svatko od nas tako vjerno njeguje ono što mu je povjereno.

Istrage brata Cadfaela prava su poslastica za ljubitelje krimića i povijesnih romana!