Sestra Iva nikada nije ostavljala za danas ono što je mogla učiniti sutra.

S druge strane, sestra Terezija voljela je svoje obaveze dovršiti na vrijeme.

Upravo zbog te male razlike u perspektivi samo pet dana prije Božića u samostanu je izbila žestoka svađa.

Tema je bila humanitarna božićna priredba koje već dugi niz godina časne sestre priređuju u župnom pastoralnom centru. Održavala se dan iza Božića, na blagdan svetog Stjepana.

Ove je godine za scenarij bila zadužena sestra Iva, premda se sestra Terezija nekoliko puta sasvim ljubazno ponudila za taj zadatak. No, sestra Iva uvjeravala ju je da je ona sposobna sama to napisati, pa čak i sašiti kostime. Svejedno je to neprestano odgađala, što je ljutilo sestru Tereziju.

Sestra Terezija nije bila zadovoljna što su joj oduzeli taj zadatak, a bila je uvjerena da je prijašnjih godina rasturila sa svojim pravim božićnim igrokazima.

Zbog toga je, pjesničkim riječima rečeno, na svakoj probi ostalim dvjema sestrama vadila mast svojim prigovorima (što se toga tiče, zaista je bila kreativna), a sestra Iva svakoga je dana bila sve nervoznija i sve manje motivirana za rad.

Toga dana, pet dana prije Božića, sestra Iva i sestra Terezija vikale su jedna na drugu.

„Ja sam od početka govorila da ne možemo stići spremiti tu predstavu, a vi me niste slušale! Eto vam sada, radite kostime dva dana prije! Da si napisala pravu božićnu priredbu, mogla si samo iskoristiti kostime od lani, a ne tu izvoditi nekakve Pjesme stvorova“, derala se sestra Terezija, koja je prijašnjih godina pisala scenarije.

„Ma da, najbolje da si ti ponovo pisala scenarij pa da svi zaspu kao prošle tri godine! Tebi je domet kreativnosti čitanje početka Matejevog evanđelja uz instrumentalnu glazbu“, odgovorila joj je istim tonom sestra Iva.

„A kakve veze ima obljetnica Pjesme stvorova s Božićem“, dreknula je sestra Terezija, koju je malo zaboljela uvreda na njezin račun. „Zar ne bismo trebali slaviti obljetnicu Isusova rođenja, a ne obljetnicu nekog tamo pjesmuljka? Baš si mi ti neki domet kreativnosti!“

Da joj ne bi još nešto odgovorila i tako samo pogoršala situaciju, sestra Iva odjurila je iz samostana na zrak. U svojoj ljutnji i srditosti nije ni primijetila zaleđenu lokvicu vode i – jao! – ispružila se po betonu koliko je duga i široka.

Odmah nakon pada pokušala se ustati, ali ju je desna ruka, na koju je pala, jako boljela. Uzalud ju je pokušala pomaknuti – shvatila je da je slomljena.

U samo nekoliko sekundi shvatila je što to sve znači – neće uspjeti sašiti kostime, sestre će morati otkazati predstavu, mnogi koji su je radosno iščekivali bit će tužni.

I, najgore od svega, sestra Terezija će biti u pravu.

Zbog svega toga ostala je gorko plakati na hladnom betonu, a nastavila je plakati i kada su joj druge sestre došle pomoći da se ustane.

Sutra ujutro sestra Iva došla je na zajedničku molitvu s rukom u gipsu. Taj je prizor ražalostio sestru Tereziju, ali, pošto nije smatrala da ona ima ikakve veze s tim, nije ništa ni rekla.

Na neobičan način slomljena ruka sestre Ive pomogla je trima sestrama da napokon donesu zajedničku odluku bez puno rasprave: predstavu se ne može održati. To su nakon molitve i rekle sestri Jozefini, poglavarici samostana.

„A zašto?“, upitala ih je potom ona, podignutih obrvi u znaku čuđenja. Kao da nije bilo očito.

Sestre Iva, Marta i Terezija međusobno su se pogledale, nisu očekivale da će morati nešto objašnjavati. (Između ostalog, i jer su bile uvjerene da se njihova glasna svađa dobro čula u cijelom samostanu.)

No, sestra Jozefina pravila se da to ništa ne razumije. Okrenula se sestri Alojziji i upitala ju: „Što Vi mislite, trebamo li otkazati predstavu?“

„Nikako!“, odgovorila je stara redovnica. „Ne treba župniku ništa govoriti, Bog će već nešto providjeti.“

Sestra Jozefina kimnula je glavom u stranu i rekla: „Onda neka tako bude.“

Tri mlade redovnice nisu ništa ispitivale, samo su se pravile kao da ta predstava ni ne postoji.

Na dan priredbe šutke su sjele u zadnji red. Nisu se nimalo radovale niti su bile znatiželjne – bilo ih je briga za tu predstavu, samo su htjele da sve to napokon završi. Htjele su se odmoriti nakon napornih dana spremanja za Božić.

Sjedile su smrknutih lica kada su sestra Jozefina i sestra Alojzija (zvana Beba) ušle na pozornicu. Obje su nosile svoje bijele redovničke habite, a preko njih bradu i brkove, nekoliko omotanih krpa oko glave i drvene štapove. Glumile su pastire.

Još nisu ništa ni rekle, a već su svi prasnuli u smijeh.

Čak su se i tri mlade redovnice malo nasmiješile.

Sestra Alojzija i sestra Jozefina mijenjale su kostime i bacale su šalu za šalom, a zidovi su se tresli od smijeha.

Na to se sestra Iva malo smrknula: ona se toliko trudila oko priredbe koja je zbog glupe svađe završila u smeću, a onda su dvije bakice napravile vrhunsku priredbu u samo nekoliko dana!

Sestra Marta, kao da joj je čitala misli, šapnula je dvjema sestrama: „Kako smo se mi bezveze brinuli i svađali hoće li ispasti dobro! A na kraju, iako nismo održale svoju predstavu, ispalo je savršeno.“

Sestra Terezija, dirnuta tom rečenicom, pogledala je sestru Ivu u oči i rekla: „Oprosti.“ Poznajući njezinu tvrdoglavost, to je jednostavno moralo biti nadahnuto Duhom Svetim.

„Oprosti i ti meni“, rekla je sestra Iva sa suzom u oku, pa su se sve tri zagrlile.

Jedino sestri Tereziji nije išla suza iz oka, nije ona bila od tih stvari.

„Ja sam samo bila ljuta i povrijeđena jer sam mislila da su vam moji scenariji bezveze“, šapnula je sestra Terezija na uho sestri Ivi.

„Pa tvoji scenariji nam i jesu bezveze. Zato sam napisala novi.“

„Da nema ovih svih ljudi ovdje, dobila bi ti što ti pripada!“, rekla joj je šaptom sestra Terezija.

„Znam. Zato sam ti to i rekla sada“, smireno joj je odgovorila sestra Iva.

Nastavile su u tišini gledati predstavu i razmišljale: kako je lijepo imati sestre!

Sestra Alojzija je, umotana u bijelu plahtu, legla na madrac posut slamom. Sestra Jozefina u isto je vrijeme kleknula na pod i stavila rajf s malim ušima na glavu s koprenom, glumeći ovcu koja se naginje nad jaslice u želji da vidi malenog Isusa. Pogledala je u njih, a zatim, s izrazom ozbiljnog čuđenja okrenula glavu publici i rekla:

„Pa ovo je sestra Be-e-e-eba!“

I dvorana je ponovo prasnula u smijeh.

Od srca su se smijale i tri sestre koje su zagrljene sjedile u zadnjem redu. Gledale su svoju poglavaricu i najstariju sestru u samostanu kako se blesiraju na pozornici.

Sestra Beba i sestra Alojzija trebale su sjediti među publikom, smijati se i uživati. Ali nisu. I to zbog njih i njihove svađe.

U jednom kratkom trenutku, sestra Beba pogledala je ravno u sestre u zadnjem redu i namignula im. Time kao da im je rekla da bi ona to učinila još tisuću puta premda je već stara, zaboravljiva i pomalo smotana. Ona bi to učinila iz ljubavi.

Zagrljenim sestrama bilo je odjednom toplo oko srca, baš kao kada netko u prostoriju punu smrknutih ljudi uđe s malim, nasmiješenim djetešcem.

Napomena: ove priče su u potpunosti izmišljene te je svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima slučajna.