KOMENTAR GORANA ANDRIJANIĆA

Tina Beattie i Kolinda Grabar Kitarović: Kako nedosljedna teologija rađa nedosljednu politiku

Svjedočimo situaciji u kojoj vjerska stajališta opet bivaju potiskivana u domenu privatnog, u kojoj, kako je to svojedobno opisao biskup Robert Barron, „snažna vjerska uvjerenja postaju pobožne sanjarije“, jer im nije dopušteno izraziti se, a pojedini političari koji se deklariraju kao katolici preolako pristaju na to

Foto: Pixsell, pure.roehampton.ac.uk

Gostovanje britanske teologinje Tinne Beattie na Ljetnoj teološkoj školi u Dubrovniku izazvalo je burnu unutarcrkvenu raspravu.

Temeljno je pitanje te rasprave je li bilo opravdano da manifestacija pod izravnim patronatom biskupa dubrovačkog Mate Uzinića uputi poziv teologinji za koju je potpuno jasno, čak i većina zagovornika toga poziva to ne pokušava osporiti, da se svojim radom dovodi u svjesnu konfrontaciju s Učiteljstvom. I to po raznim, iznimno važnim pitanjima među kojima su abortus, odnos prema homoseksualnosti, zahtjevi za ređenjem žena.

Rasprava je to kroz koju se na više načina zrcali trenutačno stanje eklezijalne i teološke misli u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Ona je iznijela na površinu ozbiljna razmimoilaženja među vjernicima, a vidimo i biskupima, o shvaćanju teologije i njezinoj ulozi u pastoralnom i vjerničkom usmjeravanju Crkve u Hrvata. Čini se kako su ta razmimoilaženja dosad bila prikrivena i u tom je smislu potrebno tu raspravu pozdraviti, baš zbog raščišćavanja i artikuliranja pozicija koje zauzimamo u nekim važnim dvojbama. Što više iskrenosti i istine, tim bolje za sve nas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ja bih svoj skroman prilog toj raspravi dao fokusirajući se na teološki odnos Beattie prema pitanju abortusa i njegova zakonskog reguliranja. Taj odnos smatram iznimno etički i teološki problematičnim, a crkveno promoviranje u Hrvatskoj znanstvenice koja ga zastupa posebice štetnim u situaciji kada je pred Hrvatskom donošenje novoga zakona o pobačaju. Čak iako je procedura donošenja toga zakona očitom svjesnom političkom odlukom bačena u medijski zapećak, pa nitko više u javnosti i ne analizira kamo bi nas mogla odvesti.

Beattie, prema informacijama kojima raspolažemo, neće na Ljetnoj školi govoriti o svom shvaćanju katoličkog pristupa abortusu. Međutim, davanje legitimiteta njezinim teološkim promišljanjima vrijedit će i za stavove koji neće u Dubrovniku biti izravno izrečeni, to je jasno.

Nadalje, u svemu tome nije nevažna ni činjenica kako je biskup Uzinić, koji je u Hrvatsku pozvao Beattie, čelnik Vijeća za život i obitelj HBK-a, tijela koje je u ustrojstvu hrvatskog episkopata nadležno za pitanje zaštite života nerođenih i zauzimanje jasnoga stava o pitanjima povezanim s problematikom, pa tako i zakonskom regulacijom.

Ovih su dana zagovornici poziva teologinji na društvenim mrežama objavljivali dio jednog njezina teksta iz 2016. u kojem ona naglašava kako nije za abortus i kako je pro-life. U tom tekstu, naslovljenom „Moje stajalište o abortusu: pojašnjenje“, teologinja navodi kako je uvijek „branila konzistentno stajalište Crkve da abortus nikada nije dobar ili moralni čin“. Fragmente toga teksta su njezine pristaše citirale kako bi potkrijepili tvrdnju da su u krivu oni kritičari koji su Beattie napali zbog njezina stajališta o abortusu i upozoravali na njegov ne-katolicizam.

Ono što su pristaše propustili naglasiti jest da je njezin tekst, to „pojašnjenje“, uslijedilo nakon što je Tina Beattie bila potpisnica, prema vlastitom priznanju inicijatorica, a po svemu sudeći i glavna autorica, peticije u kojem su ona i još nekoliko desetaka poljskih i britanskih katolika tražili od poljskih biskupa da odustanu od potpore zakonskom prijedlogu zabrane pobačaja u toj državi.

Ta peticija, koju su pojedini katolički komentatori u Britaniji nazvali „sramotnom“, nije dosad bila uopće spominjana u ovdašnjim raspravama o teologinji. A trebala bi, jer na plastičan i poučan način pokazuje kako teološka vrludanja mogu završiti u ideologiziranom društvenom aktivizmu koji je po svojoj prirodi u suprotnosti s katoličkim etičkim naukom i naputcima o angažmanu katoličkih laika.

Kontekst peticije povezan je sa zakonskim prijedlogom iz 2016. kada je građanska inicijativa „Stop abortusu“ predložila cjelovitu zabranu pobačaja, osim u slučaju ugroženosti života majke, o čemu smo pisali OVDJE. Poljski zakon dopušta abortus u nekim slučajevima (silovanje, ugroženost zdravlja ili života majke ili “malformacija ploda”), a tako je i ostalo jer je zakonski prijedlog odbačen.

Toga 3. travnja 2016., na svetkovinu Božjeg milosrđa, u poljskim crkvama čitano je pismo biskupa koji su podržali cjelovitu zabranu pobačaja.

„Život svakoga čovjeka zaštićen je petom zapovijedi: Ne ubij. Zato je stajalište katolika u tom pogledu jasno i nepromjenjivo: treba braniti život od začeća do prirodne smrti svakog čovjeka“, poručili su tada biskupi, tražeći promjenu trenutačnog zakonskog rješenja.

Peticija koju je Beattie inicirala, međutim, tome se stajalištu izravno suprotstavila i zakon koji omogućuje, među ostalim, i ubojstvo nerođene djece s Downovim sindromom, šte je oko 35 posto legalnih pobačaja u toj državi, opisala kao dobro rješenje.

„U situaciji kada se abortus čini nužnim – kao što su one situacije koje predviđa poljski zakon – vjerujemo da je dostupnost ranog, sigurnog i legalnog abortusa – od temeljnog značenja“, piše u peticiji.

Naglasimo ovo još jednom: katolička teologinja koja tvrdi za sebe kako brani stav Učiteljstva o nepovredivosti ljudskog života svojim je potpisom i autoritetom stala iza peticije koja eugenički pobačaj – koji uključuje i onaj djece s Downovim sindromom – i onaj u slučaju začeća silovanjem opisuje kao nešto – od „temeljnog značenja“ za ženu.

Ovdje je riječ o teologiji koju zastupa i španjolska benediktinka Teresa Forcades i koja pod utjecajem feminizma u moralno pitanje pobačaja ubacuje i pitanje o „pravu na samoodređenje žene“, inzistira na „moralnoj kompleksnosti“ problematike i tako – u svojoj krajnjoj, praktičnoj, instanci – relativizira pravo na život nerođene djece.

„Zaista, apsolutna nepovredivost nedužnoga ljudskoga života moralna je istina koju izričito naučava Sveto pismo, neprestano čuva crkvena Predaja i jednodušno predlaže Učiteljstvo. […] Prema tome, vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem da je izravno i ubojstvo nedužnoga ljudskoga bića teško nemoralno… Namjerna odluka da se nedužno ljudsko biće liši života, s moralnog je stajališta zla, i nikad ne može biti dopuštena, ni kao svrha ni kao sredstvo za dobar svršetak. Ona je, uistinu, teška neposlušnost prema moralnom zakonu, čak samomu Bogu, njegovu tvorcu i jamstvu; proturječi osnovnim krjepostima pravde i ljubavi.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To su redovi iz enciklike sv. Ivana Pavla „Evanđelje života“ iz 1995. koja se danas navodi kao crkveni dokument presudan za definiranje onog dijela Učiteljstva koje se bavi „vrijednošću i nepovredivosti ljudskog života“. Potpuno je jasno da su stajališta teologinja poput Beattie u dubokom sukobu s naukom navedenim u tim redovima. Toliko dubokom da se s pravom postavlja pitanje je li teologija koja se na takav način konfrontira s Učiteljstvom (pustimo sada sukob s univerzalnim etičkim vrijednostima, to je zasebna tema), može još nazvati katoličkom.

Kada se takve teologe upozori na nesuglasnost s Magisterijem, kao što se upozoravalo i upozorava Beattie, onda oni objavljuju „pojašnjenja“ u kojima deklariraju svoju privrženost nauku. U međuvremenu, otvoreno podržavaju abortivne zakone.

Zašto je sve ovo važno i zašto je bitno upozoriti na etičke nedosljednosti takve katoličke teologije?

Da bismo to pojasnili, parafrazirat ćemo onu misao člana našeg uredništva Hrvoja Juke kako „loša racionalnost rađa lošu vjeru“ i napisati kako nedosljedna teologija može roditi nedosljedno političko djelovanje, nedosljedno barem iz perspektive katoličkog diskursa koji ovaj tekst zastupa.

Nedavni razgovor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za Hrvatski katolički radio dobar je primjer takve (katoličke) političke nedosljednosti.

Predsjednica je u razgovoru iscrpno govorila o svojoj vjeri, omiljenim molitvama te zapjevala svoje najdraže duhovne pjesme, što je sve, naravno, za pohvalu.

Upitana kada za nju „kao majku, započinje ljudski život“, odgovorila je – začećem. Potom je opisala trenutke kada je promatrala ultrazvuk svoje nerođene djece i rekla kako su ti momenti potvrdili za nju da je riječ o ljudskom biću.

Ove, nadamo se iskrene i doista dirljive izjave o početku života i osobnoj vjeri, dolaze od političarke koja je nažalost potpuno propustila svoju svijest o važnosti nerođenog života iskazati i angažmanom u njegovoj zaštiti.

Podsjetimo se, predsjednica se u nekoliko navrata izjasnila za status quo o pitanju postojećeg zakona o abortusu, rekla kako „zabrane ništa ne rješavaju“ i naglašavala kako je njezin stav o abortusu poznat, ali da on ne može biti „ispred državnih interesa“. Naravno, svjesni smo kako nije mogla previše konkretnog učiniti u okviru svojih postojećih nadležnosti, ali ovdje je, kao što vidimo, izostala bilo kakva politička volja, ma i za simboličnim činom.

Predsjednica je i u razgovoru za HKR ponovila svoju političku doktrinu po kojoj svoja osobna stajališta treba zadržati u okviru privatnog.

„Dakle ja ne mogu osobno mišljenje bilo ono vjersko, osobno ili bilo koje druge prirode nametati drugima. Meni vjera u takvim trenucima jednostavno služi kao nekakav unutarnji kompas“, rekla je tada.

Nije li ovo logičan politički izričaj onog teološkog stajališta koje Beattie i ostali tzv. „liberalni teolozi“ pokušavaju nametnuti, a prema kojemu zakoni ne mogu i zapravo ne smiju odražavati, kako se to govori, „partikularna“ moralna uvjerenja niti je na njima, tvrdi se, da reflektiraju naravni poredak. Napomenimo, usput, da stajalište o pobačaju i nije vjersko ili svjetonazorsko, nego opće etičko pitanje o vrijednosti ljudskog života.

Vidimo, dakle, kako je to situacija u kojoj vjerska stajališta opet bivaju potiskivana u domenu privatnog, u kojoj, kako je to svojedobno opisao biskup Robert Barron, „snažna vjerska uvjerenja postaju pobožne sanjarije“, jer im nikada nije dopušteno izraziti se. Još jedan američki prelat, nadbiskup Philadelphije Charles Chaput je upravo prije neki dan u jednom govoru rekao kako “nikada ne smijemo pristati na odvajanje vjere od političkog angažmana”.

Jer to odvajanje rezultira famoznim „Ja sam katolik, ali…“ stavom koji je, primjerice, američku Demokratsku stranku iz nekadašnje organizacije s katoličkim političkim nabojem u samo nekoliko desetljeća pretvorio u stroj za proizvodnju neljudskih abortivnih zakona.

„Prijetvorno se poziva na vrijednost tolerancije kada se od većine građana, među njima i katolika, traži da svoj doprinos društvenom i političkom životu – putem legitimnih sredstava koja su u demokraciji svima dostupna – ne zasnivaju na shvaćanju osobe i općeg dobra koje smatraju istinitima i ispravnima“, stoji u “Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu”, dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 2002. Upravo je taj dokument bio reakcija na situacije poput one iz SAD-a gdje su katolički političari dizali ruke za zakone suprotne njihovoj vjeri. Tim se dokumentom pokušalo zaustaviti tendenciju pogrešnog iščitavanja koncilskog inzistiranja na autonomiji političke stvarnosti, koje nikada nije bilo zamišljeno kao pristajanje na potiskivanje katoličkog morala iz političkog i legislativnog prostora.

I gdje smo mi katolici iz Hrvatske u svemu tome?

Pa, uglavnom tamo gdje sami sebe dovedemo.

Sve ovisi o tome hoćemo li pristati na “odvajanje vjere od političkog angažmana”, na takav profil političara kojima je vjera kao „unutarnji kompas“ toliko duboko zagnjurena u dubine njihove savjesti da nikada ne vidimo njezino djelovanje ili ćemo zahtijevati od onih koji se deklariraju katolicima i kupe glasove na tome da to i pokažu konkretnim potezima. Naravno, pri tome se treba nadati kako će i oni političari koji su dosad propuštali biti dosljedni možda promijeniti svoju politiku i prepustiti se vodstvu “kompasa”.

Vratimo se u područje teologije.

Ugošćujemo li, dakle, teologe poput Tine Beattie da nam iz perspektive „pluralnog“ Zapada (gdje živa vjera Crkve upravo prolazi krizu katastrofalnih razmjera) dociraju o „moralnim kompleksnostima“ ili ih pak dočekujemo s jasnim teološkim i eklezijalnim identitetom s čijih se pozicija potom upuštamo u dijalog?

Jer bez postojanja toga identiteta, koji bi trebao biti i glavnom brigom naših duhovnih pastira po samoj prirodi službe koju im je povjerio Isus Krist, dijalog može postati tek jalova intelektualistička igra koja nas, možda polako, ali zato neminovno, udaljuje od Onoga koji je izvor svega dobrog.

Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. srpnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi