ISUSOVAC ODGOVARA BENEDIKTINKI

Evo zašto je sestra Teresa Forcades u krivu i zašto su njene teze nespojive s katoličkom vjerom

Izražavanje sumnje o pitanju koje je nezabludivo određeno redovitim Učiteljstvom nije znak vjernosti i povjerenja, kako tvrdi sestra. Znak je prekinuća s “božanskom i katoličkom vjerom” – nešto što su svi slobodni učiniti, dakako. Ali nemojmo se praviti kako netko može otpasti od članaka koji su nužni za vjeru, a svejedno nekako nastaviti biti katolik. Ja to ne mogu, svećenici to ne mogu, biskupi to ne mogu, a ne može ni sestra Forcades

Teresa Forcades

Sestra Teresa Forcades/Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Nedavno je na Festivalu alternative i ljevice Šibenika (“Fališ”), održanog od 3. do 6. rujna, gošća bila sestra Teresa Forcades te je pokupila značajnu medijsku pažnju. O tome je drugdje pisano i neće biti produktivno ponavljati već rečeno. Ali ono što do sada nije bilo (barem koliko sam ja svjestan) napisano, jest odgovor na njezine sporne tvrdnje. Sestra Forcades slavno zagovara ređenje žena, prihvaćanje homoseksualnih veza kao dobre, moralne stvari te drži kako pobačaj treba biti dopustiv bar u određenim slučajevima. U ovome članku želim istražiti zašto je sestra Forcades u krivu.

Jasnoće radi, odmah ističem kako ovo nije osobni napad na benediktinku. Kažu mi da je simpa osoba, a takav sam dojam i osobno stekao gledajući intervjue s njom. Ono što pokušavam dati je objašnjenje zašto su njezine tri navedene tvrdnje (ređenje žena, moralnost homoseksualnih veza, pobačaj u nekim slučajevima) neispravne.

Drugim riječima, zašto (ako ste katolik) ne možete misliti da je ređenje žena moguće ništa više nego što je krštenje pijeskom moguće, zašto je opravdanje koje sestra daje za moralnost homoseksualnih veza defektno ili irelevantno te zašto je (ne samo ako ste katolik, već uopće razumna osoba bilo kojega religijskog ne/uvjerenja) njezino opravdanje pobačaja u određenim slučajevima potpuni promašaj. Ako imam vašu pažnju, započnimo od poslovičnog početka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ređenje žena?

U intervjuu za HRT, sestra na komentar “Vjerujete da žena može biti papa, jer u Evanđelju žene nisu inferiorne” odgovara:

“Točno. Također valja reći da to nije samo moje mišljenje, nego da su se 1974. godine u američkoj Anglikanskoj Crkvi koja se zove Episkopalna Crkva dogodila prva zaređenja žena, žena svećenica [sic]… Tadašnji papa Pavao VI. očekivao je da će i u Katoličkoj Crkvi biti zahtjeva za zaređenjem žena. Prevencije radi, sazvao je Papinsko biblijsko povjerenje da prouči to pitanje. I postavio im je sljedeće pitanje: Postoji li u Svetome pismu nešto što bi priječilo zaređenje žena?… Nakon dvije godine podnijeli su Papi izvješće koje svi mogu pročitati na internetskim stranicama Vatikana. U izvješću stoji da u Svetom pismu nema ništa što bi priječilo zaređenje žena. Zašto onda nema zaređenih žena u Katoličkoj Crkvi? Jer je Pavao VI…. rekao: Mislim da nije vrijeme za to… Ali glavno je to da teološki i biblijski… Papinsko biblijsko povjerenstvo nije našlo nešto što bi to priječilo.”

Sad, recimo da je dokument stvarno rekao to što sestra Forcades kaže da je rekao (hint: nije). Bi li to značilo da je ređenje žena moguće? Naravno da ne. Sve što bi značilo je da jedno povjerenstvo, koje ima isključivo savjetodavnu a ne učiteljsku ulogu, nije pronašlo biblijskih temelja za isključenje mogućnosti ženskih svećenika. No možda ima drugih temelja za to – možda sakramentalnih, eklezioloških ili nekih sasvim trećih (hint: ima).

Dokument u pitanju, suprotno onome što sestra Forcades kaže, ne možete naći na stranicama Vatikana, ali možete ga vidjeti ovdje. Kaže li onda dokument kako je zaključak da nema biblijskih temelja za isključivanje ređenja žena? Evo što u dokumentu stvarno piše:

“Je li moguće kako ćemo doći do toga čak i sa službom euharistije i pomirenja, koje eminentno iskazuje Kristovu svećeničku službu koju vrše vođe zajednice? Ne čini se da će nam Novi zavjet sam po sebi dopustiti da na jasan način i jednom zauvijek riješimo problem mogućnosti pristupa žena prezbiteratu. Međutim, neki misle kako u Pismima postoje dovoljne naznake da se isključi ova mogućnost, držeći sakramente euharistije i pomirenja posebno povezanim s osobom Krista i stoga s muškom hijerarhijom, kako je prikazano u Novome zavjetu. Drugi se, nasuprot, pitaju bi li crkvena hijerarhija, kojoj je povjerena sakramentalna ekonomija, mogla povjeriti službu euharistije i pomirenja ženama u svjetlu okolnosti, a da ne ide protiv Kristove izvorne namjere.”

Komisija stoga ne kaže: “Naš je zaključak da nema valjanog biblijskog slučaja protiv ređenja žena”, već izražava mješovita mišljenja: neki drže kako su Pisma dovoljna za isključenje te mogućnosti, dok drugi misle kako je pitanje otvoreno i kako ga je teško zatvoriti samo na temelju Biblije. To je već drukčija slika, zar ne?

No, ostavimo to po strani. Ono što sestra ne kaže u intervjuu je kako dokument nema nikakav autoritet i ne predstavlja stajalište Papinskog biblijskog povjerenstva, jer dokument nikada nije bio izdan! Bila je to samo skica dokumenta, koja je procurila u medije i kojega Vatikan nikada nije objavio. I, samo da još jednom podsjetim, to je (medijima procurena) skica dokumenta (koji izražava mješovito mišljenje po pitanju samo biblijske perspektive) vijeća koje nema nikakvu učiteljsku, već samo savjetodavnu ulogu.

Mislim kako je sada poprilično jasno da sestra Forcades nije dala nikakvog razloga za mišljenje kako bi “žena mogla biti papa” (ostavimo po strani i uokvirenje toga pitanja s novinarove strane kao pitanja “inferiornosti”. Hint: što ono nije). Imamo li, međutim ikakva pozitivna razloga misliti kako ređenje žena nije moguće? Imamo – barem ako ste katolik. Dokument u pitanju je Ordinatio Sacerdotalis (njega možete pronaći na vatikanskim stranicama). Papa sv. Ivan Pavao II. u njemu piše:

“Stoga, kako bi se uklonila sva sumnja u ovome pitanju velike važnosti, pitanju koje se tiče samoga božanskog ustanovljenja Crkve, po svojoj službi utvrđivanja braće (usp. Lk 22,32), proglašavam kako Crkva nema nikakva autoriteta za davanje svećeničkog ređenja ženama i kako ovaj sud svi vjerni u Crkvi trebaju držati konačnim.”

No, čini se kako ni time sve sumnje nisu bile raspršene te je Kongregaciji za nauk vjere poslan dubium o tome je li ovaj nauk nezabludiv. Evo što kaže responsum:

“Ovo naučavanje zahtjeva konačni pristanak, budući da je, utemeljeno na pisanoj riječi Božjoj i stalno čuvano i primijenjeno u Tradiciji Crkve, proglašeno nezabludivim sa strane redovitog i općeg Učiteljstva (usp. Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog sabora, Lumen Gentium 25, 2) ” (isticanje moje).

Ovaj odgovor je onda potvrđen u još jednom dokumentu koji možete pronaći ovdje. Radi prostora i vremena, neću ga citirati.

Što je onda nauk Crkve? Ređenje žena nije moguće jer Crkva nema nikakav autoritet za to. Drugim riječima nemoguće je ne zbog biblijskih – ili barem ne primarno zbog biblijskih – već eklezioloških razloga. To je dio redovitog i općeg Učiteljstva, koje je jednako nezabludivo kao i izvanredno Učiteljstvo – papa kada ex cathedra proglašava dogmu. Kao što Lumen Gentium u broju 25 kaže:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Premda individualni biskup nema prerogativu nezabludivosti, svejedno navješćuju Kristov nauk nezabludivo kadgod, makar raspršeni po svijetu, ali svejedno održavajući vez zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično naučavaju po pitanju vjere i morala, i u suglasju su kako stajalište u pitanju treba biti definitivno prihvaćeno.”

Ili, Prvi vatikanski sabor u Dei Filius 3:8:

“Po božanstvenoj i katoličkoj vjeri ima se vjerovati u sve ono što je sadržano u riječi Božjoj kako nalazimo u Pismu i Tradiciji te što Crkva predlaže kao pitanja božanske objave, bilo po formalnome sudu ili po njezinu redovitom i općem Učiteljstvu.”

Da ne bude zabune, Lumen Gentium 25 pojašnjava kakvu vrstu pristanka vjernici duguju nauku (nezabludivom nauku) redovitoga Učiteljstva (u koji spada nemogućnost ređenja žena):

“U pitanjima vjere i morala, biskupi govore u ime Krista i vjernici imaju prihvatiti njihov nauk i prionuti uza nj s religioznim pristankom. Ovaj religiozni pristanak uma i volje mora se na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu Rimskoga Prvosvećenika, čak i kada ne govori ex cathedra…” (isticanje moje)

Vjernici dakle duguju Učiteljstvu pristanak uma i volje – nešto što sestra Teresa Forcades, čini se, ne prakticira. U pismu u kojem pojašnjava svoja stajališta o pobačaju, piše:

“Nijedan rimokatolik – bio teolog ili ne – ne bi se trebao bojati javno izraziti razumnu sumnju o pitanju nauka, s povjerenjem i slobodom koja pripada djeci Božjoj, kao netko tko se osjeća i zna da je među obitelji, bez straha odreknuća ili diskreditiranja. Izražavanje sumnje na razborit i razuman način znak je vjernosti i povjerenja. Također je znak poniznosti i ozbiljnog shvaćanja članstva u Crkvi i suodgovornosti koju to povlači.”

Izražavanje sumnje o pitanju koje je nezabludivo određeno redovitim Učiteljstvom nije znak vjernosti i povjerenja. Znak je prekinuća s “božanskom i katoličkom vjerom” – nešto što su svi slobodni učiniti, dakako. Ali nemojmo se praviti kako netko može otpasti od članaka koji su nužni za vjeru, a svejedno nekako nastaviti biti katolik. Ja to ne mogu, svećenici to ne mogu, biskupi to ne mogu, a ne može ni sestra Forcades, kolikogod simpa osoba bila.

Ovo je stvarno zbunjujuće jer sestra u intervjuu za voxfeminae.net kaže sljedeće:

“Važno je istaknuti da Katolička Crkva ima svoje dogme tj. istine, koje se ne dovode u pitanje jer se u tom slučaju raspada cijelo kršćanstvo i duhovnost (Bog je Isus i Isus je Bog ili Sveto Trojstvo). Neki ljudi i to preispituju i ja to razumijem, ali onda nisi katolik.”

Ono što sestri promiče je kako učenje o Isusovu božanstvu nije jedina vrsta nezabludivo definiranoga učenja koje obvezuje pristanak uma i volje – moralni nauk je također uključen, kao što navedeni dokumenti čine jasnim.

Do sada rečeno o redovitom Učiteljstvu i religioznome pristanku trebalo bi biti dovoljno kako biste shvatili zašto je neispravno njezino stajalište o istospolnim odnosima te pobačaju – barem ako ste katolik. Oboje spadaju na redovito Učiteljstvo. Kako se ovaj rad ne bi pretvorio u beskrajan niz citata, dovoljno će biti navesti ovdje Katekizam Katoličke Crkve koji sažima nauk. U broju 2357 o moralnoj procjeni istospolnih čina kaže: “Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu”, a o pobačaju u broju 2271 kaže: “Već od prvoga stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv.”

Pogledajmo ipak što sestra Forcades kaže o tim pitanjima. Možda je nespojivo s vjernošću katoličkoj vjeri, ali daje li razumne argumente koji bi mogli biti uvjerljivi nekatolicima?

Homoseksualne veze dobre i moralne?

Bojim se kako to nije slučaj, barem što se tiče homoseksualnih čina. Primjerice, u spomenutom intervjuu za voxfeminae.net sestra kaže:

“Što se tiče homoseksualnosti, Katolička Crkva je nedavno promijenila svoje stajalište. Prije devedesetih godina prošlog stoljeća, Katolička je Crkva je smatrala da je grijeh ako imaš homoseksualne težnje prema drugoj osobi istog spola… ali tijekom vremena mnogo toga se promijenilo na različitim razinama. Tako je i Katolička Crkva nakon devedesetih godina zauzela drugačiji stav. Sama želja više nije grešna. Magisterij Katoličke Crkve danas kaže da, ako osjećate požudu prema osobi istog spola, to nije grijeh. To je nešto što se ne može kontrolirati. Problem nije seksualna težnja već realizacija te težnje. Ne smiješ tu osobu poljubiti, zagrliti, s njom imati seks. Po meni, to je neodrživo. Prijašnje stajalište – ne smiješ žudjeti i ne smiješ dirati – nije mi se sviđalo, ali bilo je dosljedno. Međutim ovo novije stajalište nema smisla – možeš žudjeti, ali ne smiješ dirati.”

Prije svega, volio bih znati odakle joj ideja kako je Crkva držala da su puke homoseksualne težnje ili strasti grijeh. Uvijek je, istina, bilo dio katoličkog nauka kako su takve težnje neuredne – tj. neispravne u sličnom smislu kao što su neuredne strasti za prekomjernim kockanjem, opijanjem, mojom udanom susjedom itd. – ali Crkva nikada nije naučavala kako je puko posjedovanje tih strasti grešno za osobu koja ih ima. One su rezultat izvornoga grijeha – istina. I one su prilika za grijeh – istina. I ne raditi na njima bi bio grijeh propusta – istina. Ali sama činjenica da osjetim (recimo) težnju za neumjerenim pićem, težnju za oženjenom osobom ili pak osobom istoga spola nije grijeh i Crkva to nikada nije naučavala. Jednostavno je riječ o strastima, a ne o djelima (ili propustima), za koje snosimo odgovornost.

Sestra kaže “Prijašnje stajalište – ne smiješ žudjeti i ne smiješ dirati – nije mi se sviđalo, ali bilo je dosljedno. Međutim ovo novije stajalište nema smisla – možeš žudjeti, ali ne smiješ dirati.” Ovo je jednostavno zbunjeno.

Nije kao da po katoličkom nauku “možeš žudjeti, ali ne miješ dirati” znači “slobodno kultiviraj svoju neurednu želju, slobodno potiči neuredne strasti koje su rezultat Pada, ali ne smiješ ih realizirati”. Ne, po katoličkom nauku, “nisi odgovoran za to što osjetiš ovu ili onu strast – dio je tvojega paloga stanja – ali dužan si boriti se protiv neurednih požuda, a pogotovo ne izvršiti čin na koji te potiču”.

Recimo to drukčije. Sjedim za stolom i gledam u ček. Budući da sam određeni tip karaktera, osjetim težnju otići u kasino i prokockati jutros dobivenu plaću i tako ugroziti opstanak svoje deseteročlane obitelji. To je jedna neuredna strast ili težnja. To što ju sada osjećam nije grijeh. Kako bih si uopće mogao pomoći? Ne mogu kontrolirati svoje osjećaje. No recimo da počnem poticati tu želju. Počnem namjerno zamišljati sebe kako idem u kasino, dam mašti na volju i stanem zamišljati što bih sve mogao kupiti ako masno dobijem na kocki. Odvezem se ispred kasina i gledam ljude kako ulaze, slušam prigušenu glazbu iza zatvorenih vrata… Drukčije rečeno: stavim se u bližu priliku da izvršim djelo na koje se osjećam potaknutim. Ovo – ovakvo poticanje želje koju osjetim, ne boriti se protiv nje i štoviše ohrabrivati ju – to pak jeste grijeh, jer sam sasvim slobodan prestati maštati o dobitku i sasvim sam slobodan ne ući u auto i odvesti se pred kasino, ne staviti se u opasno iskušenje. Sad, sestra Forcades govori kao da Crkva kaže: “Da, da, slobodno ti čini i ovo drugo, slobodno kultiviraj svoju želju, ali ti je samo zabranjeno doslovno ići prokockati svoju plaću.” Ali to je krivo – dakako da je grešno doslovno prokockati čitavu plaću i tako ugroziti obitelj, ali grešno je i ono prvo: dati na volju toj strasti. Ono što nije grijeh je puko posjedovanje te strasti. Isto i s osjećajima homoseksualne privlačnosti i bilo kojom drugom neurednom strašću. Ovakve zbunjenosti su začuđujuće s obzirom na to da sestra Forcades ima doktorat iz teologije.

Dalje, o ovoj temi, sestra tvrdi u intervjuu:

“Ono čemu treba težiti je poštovanje i spremnost da za drugu osobu budemo tu kada smo joj potrebni, a ne samo kada osjećamo požudu. Trebamo na drugu osobu gledati kao na biće koje je stvoreno na sliku i priliku Boga i da je ono blagoslov za tebe, ostale, cijeli ljudski rod i Crkvu. Zato vjerujem da nam homoseksualna ljubav može pokazati što je zapravo ljubav.”

Drugdje govori kako je homoseksualna ljubav slična ljubavi osoba u Trojstvu jer se ne radi o ispunjavanju potreba ili žudnji ili komplementarnosti. Ali i to je zasigurno zbunjeno. Ono što Forcades opisuje (biti kraj osobe u potrebi, gledati na drugoga kao dijete Božje, blagoslov…) nije homoseksualna, heteroseksualna ili bilo kakva posebna vrsta spolne ljubavi, već ljubav simpliciter. Jednostavno su opće oznake ljubavi, a ne specifično spolne ljubavi.

Ako dvije osobe koje inače osjećaju privlačnost prema istome spolu imaju takav odnos kakav je sestra opisala – kraj drugoga su u potrebi, u drugome vide blagoslov i biće stvoreno na sliku i priliku Boga – onda ono što imaju nije “homoseksualna ljubav” već jednostavno ljubav. Bila bi “homoseksualna ljubav” da su uključeni spolni odnosi. Ako neki odnos ne uključuje istospolne čine, onda po definiciji nije “homoseksualna ljubav” i stoga nije uopće sporna. Čini mi se kako je, stoga, sestrina rečenica obični semantički trik. Kaže “homoseksualna ljubav”, ali zapravo govori o običnoj ljubavi bez esencijalno bilo kakve homoseksualnosti.

Možemo to pokušati drukčije reći. Zamislite dva prijatelja – Uriju i Ezekiela. Recimo da Urija i Ezekiel imaju odnos istinske ljubavi. Možemo ga čak karakterizirati i na sljedeći način: “Jedan su kraj drugoga u potrebi, gledaju jedan na drugoga kao biće koje je stvoreno na sliku i priliku Boga i da je blagoslov za cijeli ljudski rod i Crkvu.” Ima li igdje u ovome homoseksualne ljubavi? Dakako da ne. Čak i da Urija i Ezekiel odjednom shvate kako ih privlače osobe istoga spola. Je li njihov odnos postao “homoseksualna ljubav”? Nije, jer ne uključuje ono što je definirajuće za takvu vezu, a ujedno i ono što je sporno u čitavom pitanju moralnosti takvih veza – naime istospolni čin (i voljno poticanje želje za njima).

Sestrine primjedbe o tome kako su osude homoseksualnih odnosa u Bibliji nevažne jer puno toga iz Biblije ne prakticiramo (poput propisa iz Levitskog zakonika) ne zaslužuje previše komentara. Pretpostavljam kako sestra ne bi rekla da Isusov nauk o blaženstvima, primjerice, možemo odbaciti jer ne prakticiramo Levitski zakonik. Ako bi se s time složila, onda bi se složila s dugom tradicijom u kršćanstvu prema kojoj moramo pažljivo čitati odlomke Pisma kako bismo shvatili je li neka uputa samo disciplinarna, privremena ili trajni moralni ili vjerski nauk. Samo reći kako su neki dijelovi Pisma tek privremeni ili lokalno-disciplinarni ne postiže ništa. Čitavo pitanje je u tome jesu li dijelovi koji govore o homoseksualnosti samo dio promjenjive discipline ili su trajni moralni nauk. Pretpostaviti prvo znači pretpostaviti ono što je u pitanju, a to nije logički impresivan potez. Ako vas više zanima, pogledajte ovdje.

O pitanju istospolnih brakova pisao sam drugdje i nije nužno ovdje ponavljati se.

Pobačaj

Sestra objašnjava (primjerice ovdje i ovdje) svoje razloge za podržavanje pobačaja. Htio bih se osvrnuti na dvije stvari. Prvo je njezina tvrdnja kako odluka o životu djeteta pripada samo majci dok god je dijete biološki ovisno o njoj – dok god ne može opstati izvan maternice, neovisno o majčinu tijelu. I ta odluka – ako se odluči pobaciti – mora biti zakonom dopuštena. Drugo je njezin razlog zašto drži da je pobačaj dopušten, naime sukob između takozvanog načela “samoodređenja” i prava nevinog ljudskog bića na život.

Uzmimo prvo ovisnost djeteta o majci i njezinu odluku o životu djeteta. Kaže sestra Forcades:

“Dok god fetus ne može živjeti neovisno o majci, ona ima moralnu odgovornost odlučivanja o njegovoj budućnosti, koja pripada samo njoj […] Poštivanje odluke majke je poštivanje integriteta njezine moralne savjesti, uključujući prihvaćanje činjenice kako objektivno može napraviti pogrešku.”

i

“Bog je stavio život fetusa dok god [ne može samostalno opstati] u ruke majke (u utrobi njegove majke) i povezao je njegov biološki život s njezinim duhovnim životom. Dobro bismo činili kada bismo poštovali ovaj primarni odnos.”

Predlažem misaoni eksperiment. Recimo da vas i mene večeras otmu izvanzemaljci, prenesu na svoj brod i izvade dio vaših organa: recimo, dio vaših pluća, dio srca, bubrege itd. Potom povežu vas na moje organe, tako da ste za svoj život biološki ovisni o meni. Onda nas vrate na Zemlju. Vi to niste htjeli, ja to nisam htio. Nismo se upuštali u aktivnosti koje će posebno privući pažnju izvanzemaljaca ili koje imaju za prirodni cilj povezivanje vašeg opstanka s mojim organima. Ali eto, našli smo se u takvoj situaciji. I recimo da naši najbolji znanstvenici otkriju način kako povratiti funkciju vaših organa, ali to će moći učiniti samo postupno, i trajat će otprilike devet mjeseci. Do tada, zahvaljujući meni i mojim organima ostajete na životu. Imam li ja tijekom ovih devet mjeseci vlast nad vašim životom? Pravo ubiti vas – i to poprilično brutalno? Moram li imati legalno pravo usmrtiti vas samo zato što ćete biti povezani biološki sa mnom kroz određeni vremenski period? Predlažem vam kako je očito da nemam. Ali samo zamijenite ovu situaciju u rečenicama sestre Terese i vidjet ćete apsurdnost:

“Dok god [vi] ne možete živjeti neovisno o [mojim organima], [ja] imam moralnu odgovornost odlučivanja o [vašoj] budućnosti, koja pripada samo [meni…] Poštivanje [moje] odluke je poštivanje integriteta [moje] moralne svijesti, uključujući prihvaćanje činjenice kako objektivno mogu napraviti pogrešku.”

i

“Bog je stavio [vaš] život dok god [ne možete samostalno opstati] u [moje] ruke [po mojim organima] i povezao je [vaš] biološki život s [mojim] duhovnim životom. Dobro bismo činili kada bismo poštovali ovaj primarni odnos.”

Ako mislite da ja u ovome slučaju nemam pravo ubiti vas samo zato što kroz određen period biološki ovisite o meni za život, onda tim više majka nema pravo ubiti svoje dijete samo zato što kroz određen period ovisi o njoj za život. Zašto tim više? Jer majka i dijete nisu stranci, njihova veza nije umjetno, već prirodno nastala (zabavna biološka činjenica: prirodna svrha maternice je podržavanje nerođenoga djeteta), imamo snažniju obvezu prema vlastitome djetetu nego li prema strancu, majka ne trpi ograničenja koja ja vjerojatno trpim dok vas podržavam na životu – osim relativno (u usporedbi s mojima) malih neugoda, tipično može činiti skoro sve što i ne-trudne žene mogu itd.

Drugo, o sukobu “prava na samoodređenje” i prava na život koji bi trebao dopustiti pobačaj, sestra kaže:

“Dugo sam razmišljala i zaključila da bi najbolji argument bio kada bih pronašla primjer gdje su pravo na život i pravo na samoodređenje kolidirali (kao u slučaju pobačaja), ali Crkva je ovog puta dala prednost pravu na samoodređenje. I pronašla sam ga! Dakle, imamo oca i dijete kojemu treba presađivanje bubrega. Ovo nije imaginarna, već vrlo česta situacija. Samo u SAD-u devedeset tisuća ljudi treba bubreg i ako im ga nitko ne donira umrijet će (ne u godini dana, ali s vremenom). Kao posljedica toga u SAD-u godišnje umre tri do četiri tisuće ljudi. Znači, imamo bolesno dijete i oca koji ima kompatibilni bubreg. Je li Katolička Crkva spremna prisiliti oca da donira bubreg? Hoće li ga u suprotnom strpati u zatvor? Ne. Crkva mu kaže: “Bilo bi dobro da doniraš bubreg, ali to je tvoja odluka.” Moje je pitanje: Zašto otac ima pravo na odluku, a majka nema? U oba slučaja dijete će umrijeti.”

Ali ovo je, kao i puno toga prije, zbunjeno. Prije svega, ne znam odakle ideja da bi Crkva ocu u takvoj situaciji rekla kako nema moralnu obvezu dati svoj bubreg. Ima li neki dokument koji to kaže? Ako ima, voljeli bismo ga čuti u punoj verziji, sa stvarnim mjestom gdje ga se može naći. Osim toga, rekao bih kako je poprilično jasno da ako otac ne bi dao bubreg – bez bilo kakve druge opasnosti za sebe ili sina – bio bi kriv za grijeh nehaja u dopuštanju smrti svoga djeteta, prema kome ima osobitu obvezu. Ali ostavimo to po strani.

Da bi njezina analogija uspjela, slučajevi moraju biti u moralno relevantnim točkama isti. Jesu li? Teško. Slučaj pobačaja je slučaj izravnog i namjernog oduzimanja života – namjerno usmrćivanje ljudskoga bića. Slučaj oca i bubrega nije, već je u najboljem slučaju nedjelovanje kako bi se smrt spriječila (a koja dolazi tek na duge staze i koja se može drugim načinima i donatorima spriječiti). Otac nema pravo uzeti medicinsku aparaturu i ubiti svoga sina, čak i kada bi imao pravo dopustiti mu da umre (ne kažem da ima – dapače). Ispravna analogija bi bila da otkriju kako nerođeno dijete ima srčani defekt i kako će in utero operacija kojom će transplantirati dio majčina tkiva moći mu povratiti zdravlje. Ali inače, od toga će umrijeti tek puno kasnije, medicina će dugo moći kompenzirati taj defekt, a možda se pronađu i drugi donatori. Ima li majka ovdje pravo ubiti svoga sina? Dakako da ne. Ništa manje nego otac ima pravo ubiti svojega.

Sve u svemu, situacije nisu paralelne i stoga sestrina analogija nije uspješna. Nije dala nikakvoga dobroga razloga za mišljenje kako je pobačaj moralno dopustiv ili da treba biti legalan. Za više informacija o argumentima o temi pobačaja, možete baciti oko ovdje.

U zaključku ove poduže reakcije, mislim kako sestra Forcades nije dala dobroga opravdanja za svoje sporne teze, kako je postalo jasno da su nespojive s katoličkom vjerom i kako nije dala čak ni dobrih razloga za razumnog ne-katolika da po tome pitanju slijedi njezino razmišljanje. Zato je sestra Teresa Forcades u krivu.

Hrvoje Juko SJ | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. rujna 2014.

Možda vam se svidi