RAZGOVOR U ITALIJI

EKSKLUZIVNO Susret našeg novinara i Roda Drehera, autora ‘Benediktove opcije’: Mladi europski katolici nada su Crkve

Laici imaju veliku odgovornost da preokrenu tijek stvari. Laici koji su duboko vjerni, obrazovani u crkvenom nauku i njemu posvećeni.

Naš novinar Ivo Džeba i Rod Dreher. Foto: Privatni arhiv

S Rodom Dreherom sam se prvi put susreo početkom ove godine kada sam čitao njegovu knjigu koja je privukla mnogo pozornosti među brojnim kršćanima, posebice katolicima. Riječ je, dakako, o knjizi Benedict Option, a naš je ‘susret’ bio prilično jednostran jer sam samo ja susretao njega kroz ono što je u svojoj knjizi izlagao. Imao sam veliku želju upoznati Roda jer sam čitajući knjigu shvatio da dijelimo vrlo sličan pogled na odgovor koji bi vjernici mogli ponuditi na duhovnu krizu današnjeg svijeta, ali dijelio nas je Atlantski ocean i još ponešto europskog i američkog kopna.

No, niti pola godine od mog književnog susreta s Dreherom, stigla je poruka od zajedničkog prijatelja, i ujedno glavnog junaka Benedict Optiona, Marca Sermarinija. Sermarini je utemeljitelj zajednice Tipi Loschi koju je Rod predstavio kao onu koja u najvećoj mjeri živi ideal zajednice o kojem je pisao u Benedict Optionu, a poruku je poslao kako bi pozvao svoje prijatelje iz Hrvatske na susret s Rodom koji je u Italiju stigao kako bi predstavljao talijansko izdanje svoje knjige.

Susret u ‘Maloj Veneciji’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nisam oklijevao ni trenutka prihvatiti poziv, a u međuvremenu su Dreherova predstavljanja Benedict Optiona privukla i dosta medijske pozornosti u katoličkim medijima, posebice nakon što je osobni tajnik pape Benedikta, nadbiskup Georg Gänswein, izgovorio mnogo pohvalnih riječi o njegovoj knjizi, ali i o njegovim redovitim izvještavanjima o slučajevima seksualnih skandala koji  potresaju Crkvu u Americi.

Naš susret se dogodio u gradiću Comacchio koji se nalazi na jadranskoj obali, i nosi nadimak „Mala Venecija“. Tamo se nalazi stara tvornica za preradu jegulja, i drugih riba koju vodi katolička bratovština, čiji je cilj kroz pružanje prilike za rad pomoći socijalno ugroženim pojedincima. Sermarinijeva ideja da ručak za Roda i prijatelje organizira upravo na takvome mjestu jedan je od pokazatelja da ideju ‘Benedict Option’ zajednica koje se međusobno potpomažu ne živi samo na teorijskoj razini nego ju pokušava ugraditi u svakodnevne odabire, pa i u taj gdje će objedovati.

Dok smo kušali tradicionalno priređene ribe različitih vrsta, s Rodom smo razgovarali o dojmovima s predstavljanja knjiga u Italiji i trenutnoj krizi Crkve u Americi koju pomno prati. Večer prije našeg susreta predstavljao je knjigu u Bologni, zajedno s bolonjskim nadbiskupom Matteom Zuppijem, a njegov intenzivan talijanski tempo nastavljao se već idućeg dana u Milanu.

Dreher se, između ostaloga, nije mogao načuditi zašto neki ‘vatikanisti’ stavljaju njegovu knjigu u kontrapoziciju s papom Franjom, idući čak dotle da i njegovo predstavljanje knjige u Italiji, dogovoreno prije više mjeseci, stavljaju u kontekst ‘slučaja Viganó‘. No bilo je i ljepših tema poput priče o susretu s Francuzima, koji su svoju „Benedict Option“ zajednicu izgradili vođeni enciklikom Laudato si.

S obzirom na to da sam Marcu objasnio da se ne mogu vratiti u Hrvatsku a da nisam obavio razgovor nasamo s Rodom, dobrodušno nas je ostavio na 15-ak minuta da porazgovaramo. Dreher se, dakako, sjetio da smo već imali jedan online intervju s njime, pa zbog toga ovaj put nisam htio da sav fokus razgovora bude na sadržaju knjige, nego i na ulozi laika u Crkvi i pogledu na budućnost nakon stvari koje su se odvijale proteklih mjeseci.

O Gänsweinovim riječima

Krenuli smo od Gänsweina, čije je riječi Rod doživio kao svojevrsni blagoslov za svoj rad od strane Benedikta XVI., kojeg naziva Benediktom našeg doba.

“Bio sam jako počašćen onime što je nadbiskup Gänswein rekao”, započeo je Rod, “ne samo o Benedict Optionu, nego i o ulozi neovisnih katoličkih medija, u Americi u govorenju istine o problemima u Crkvi.”

„Gänswein je uočio da to nisu ljudi koji žele uništiti Crkvu, oni žele da Crkva bude iskrena, očišćena od ovih grijeha, i hvala Bogu na tome. Znam da mnogo katoličkih novinara čvrsto vjeruje da je Vatikan protiv njih, čuti nekoga iz Gänsweinova ranga, nekoga tko je toliko blizu papi Benediktu kako govori ‘činite dobar posao’, je tako ohrabrujuće i daje snagu za nastavak s radom.“

Tajnik pape emeritusa naglasio je, suprotno ranije spomenutim vatikanistima, kako je i ono što je Dreher pisao u Benedict Optionu na liniji papinskog razmišljanja, ali ne (samo) Benedikta, nego i Franje. Pitao sam Roda kako je reagirao na te riječi. „Smijao sam se“, odgovorio mi je, „ali bio je to smijeh zahvalnosti jer jedna stvar koju je toliko progresivnih katolika, pa čak i ljudi poput Antonija Spadara, reklo o Benedict Optionu jest da je protiv pape Franje. To je glupo. Moja knjiga nije protiv pape Franje, ali oni to govore kako ljudi ne bi obraćali pozornost na nju. Gänswein, koji je prefekt Papinskog doma, čovjek koji služi papi Franji, rekao je da ova knjiga nije protiv pape Franje, nego čini ono što papa Franjo traži. Bio sam tako zahvalan na tome jer mi pomaže boriti se protiv propagande protiv knjige.“

Laici trebaju preuzeti odgovornost

Jedna od stvari koju knjiga naglašava jest i poziv laicima da se više angažiraju u stvaranju povoljnijih okruženja za življenje vjere. Ovaj poziv dobio je, prema Dreheru, novu dimenziju hitnosti u svjetlu nedavno otkrivenih skandala. „Mislim da laici imaju veliku odgovornost da preokrenu tijek stvari. Laici koji su duboko vjerni, obrazovani u crkvenom nauku i njemu posvećeni“, priča Dreher, te navodi razgovor od prije 15-ak godina koji ga je posebno osvijestio u tome.

„Sjećam se, bilo je to negdje 2000. kada sam živio u New Yorku sa svojom suprugom i našom malom djecom. Uvijek bi netko dolazio u naš stan u Brooklynu. Kuhali bismo, pili vino i razgovarali o Crkvi. Moji prijatelji i ja uvijek bismo se žalili na mane svećenika, biskupa i institucije. Jednom prilikom jedan svećenik, naš dobar prijatelj, nam je rekao: ‘Sve što kažete o nedostacima Crkve je istinito i strašno. Ali trebali biste znati da je nakon Drugog vatikanskog Koncila u Crkvi sve kolabriralo. Moji roditelji su morali odgajati mene i moju braću i sestre kao vjerne katolike a da se nisu mogli pouzdati u župu i svećenika. I uspjeli su. Uložili su mnogo truda, ali su uspjeli. Vi imate istu odgovornost, ali srećom po vas imate toliko više stvari koje vam mogu pomoći u tome. Zahvaljujući Ivanu Pavlu II. imate Katekizam.”

„Imate Amazon.com gdje možete naručiti čitavu knjižnicu o kojoj Toma Akvinski nije mogao ni sanjati, i dobiti ju na kućna vrata unutar jednog tjedna. Možete se internetom povezati s drugim katolicima koji dijele vaša razmišljanja. Imate odgovornost učiniti to sve i izgraditi se kao katolici i odgojiti svoju djecu u vjeri. Ne čekajte instituciju. Institucija je bolesna, ali vi još uvijek imate odgovornost učiniti to jer ste i vi Crkva.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„To su bile vrlo inspirativne riječi, koje danas vrijede još i više“, objašnjava mi Rod.  „Mnogo katolika čekaju nekoga tko će im reći što im je činiti. Čekaju svećenika, koji će im reći što im je činiti. Čekaju papu da im kaže što im je činiti. Čekaju Crkvu da sve popravi. Nadbiskup Gänswein je rekao da su ti dani prošli. Sada je vrijeme da laici spase Crkvu jer laici su također Crkva. Laici ne odvojeni od svećenika. Ne odvojeni od Učiteljstva, nego zajedno s njima, ali ako svećenici neće voditi, laici moraju.“

Mladi Europe kao nada za Crkvu

No ima li nade da će se svijest o tome pitanju izmijeniti, pitam ga kao čovjeka koji je imao priliku susresti se s Crkvom u brojnim zemljama. „Mislim da na poseban način mladi katolici iz Europe podučavaju nas Amerikance, kako biti kršćani u postkršćanskom razdoblju“, odgovara Rod. „Primijetio sam to u svojim putovanjima Europom jer je moja knjiga izdana na 10 jezika. Primijetio sam da imam vrlo entuzijastičnu publiku mladih katolika. Stariji katolici ne razumiju u potpunosti Benedict Option, ali mlađi razumiju. Bilo mi je nepoznanica zašto je to tako. Naposljetku sam shvatio: to je zato što mladi katolici ne očekuju da će biti dio vladajuće klase, znaju koliko su stvari loše.”

„Oni žele slijediti Isusa Krista i Katoličku Crkvu više nego bilo što drugo. Oni imaju radost, koja dolazi s tim uvjerenjem. Oni čitaju Benedict Option i kažu: ovo je naše iskustvo. Ovo nam daje ideje kako živjeti vjerno i radosno kao kršćani, čak i ako smo sada na marginama. Mislim da određeno samopouzdanje dolazi sa znanjem da nikada nećemo imati moć. I to je u redu, imamo Krista. To je nešto što stariji i katolici još ne shvaćaju. Njihov stav je još uvijek: ‘Samo ako bismo nešto malo promijenili mogli bismo biti dio vladajuće strukture.’ Mlađe nije briga, oni žele Isusa više nego što žele moć. To je prekrasna stvar.“

„Svima u Americi koji me pitaju kažem: Ako želite vidjeti Benedict Option, otiđite u San Benedetto del Tronto. Tamo ćete vidjeti katoličke obitelji koje uistinu vjeruju u ono što Crkva naučava i nisu ljutiti, radosni su, oni su kreativna manjina, za kakvu je papa Benedikt rekao da moramo biti. Oni su pravi primjer za sve nas, sve kršćane, ne samo katolike.“

Istinom do čišćenja

Ipak, nedavni slučajevi su pokazali koliko smo daleko od toga ideala, štoviše, kao da su se među samim vjernicima dodatno osnažile podjele koje se ponekad doimaju veće negoli između vjernika i nevjernika.

„Pravi mir možemo imati samo ako se temelji na istini“, komentira Rod. „Bolje je živjeti u stvarnosti prepirki, negoli imati mir i prihvaćati laž i nepravdu. Mislim da je mnogima vrlo teško prihvatiti ono što je nadbiskup Viganó rekao, ali drago mi je da je to rekao. Čuo sam od nekoliko katoličkih svećenika iz Europe i Amerike riječi poput: ‘Radostan sam što je Viganó progovorio, ne sviđa mi se ono što čujem, ali napokon netko govori istinu. Netko govori stvari za koje su mnogi od nas znali da su istinite, ali ih se nitko nije usuđivao reći.’“

Iako je izrazio neslaganje s Viganóvim pozivom Papi da odstupi sa službe, Dreher je čvrsto uvjeren da to ne čini njegovu kritiku nevažećom, te kako je sada krajnji trenutak da se neke stvari u Crkvi počnu mijenjati, jer su tvrdi, vjernici u Americi poprilično gnjevni.

„Laicima je dosta“, odrješito govori Dreher.

„Dosta im je laži biskupa. Nisu očekivali da su stvari o kojima se govori još uvijek problem. Ne napuštaju Crkvu, ali kažu: ‘Sad bi bilo dosta, moramo to popraviti’. Mislim da je Viganó mnogima od njih postao junak. Koji god razlozi stajali iza onoga što je rekao, ljudima je drago što je rekao istinu. Možemo doći do sklada u budućnosti, ali sklada kojemu je temelj uzimanje u obzir stvarnosti, uzimanje u obzir činjenica, grijeha i obavljanja istinske pokore.“

Ovdje nas je Marco prekinuo jer je zbog Rodova nabijenog rasporeda bilo nužno krenuti s predstavljanjem knjige pred prijateljima koje je Marco okupio. Budući da smo o knjizi već pisali, nije potrebno prepričavati sve ono što je u tome djelu bilo rečeno, ali ne mogu ne prenijeti Dreherov komentar u kojem je govorio o svojim osobnim usponima i padovima u vjeri koji su usko povezani s nedavno objavljenim skandalima, te njegov iskreni savjet kako ‘guljenje krumpira’ nekada može biti presudno za očuvanje vjere.

O važnosti guljenja krumpira

„Kao dječak nisam bio religiozan, moji roditelji su bili protestanti, ali gotovo nikada nisu išli u crkvu. U dvadesetima sam doživio snažno obraćenje na katoličanstvo. Dok sam se pripremio za ulazak u Katoličku Crkvu, radio sam kao novinar. Jedan tadašnji kolega mi je rekao: ‘Zanimaš se za katoličanstvo? Zašto ne dođeš sa mnom u kuhinju koju vode sestre milosrdnice?’ Odgovorio sam mu: ‘To je vrlo katolička stvar, učinit ću to.’ Otišao sam u kuhinju i proveo cijelo subotnje poslijepodne guleći krumpire. Kad je sve bilo gotovo rekao sam: ‘Bilo je OK, ali ja sam više intelektualni tip, moje vrijeme bi bilo bolje iskorišteno ako bih čitao teološke knjige. To bi me uistinu pripremilo da postanem katolik.’ Nakon toga se nikada više nisam vratio u tu kuhinju.

Zatim sam se preselio u Washington. Doživljavao sam samog sebe kao vrlo konzervativnog katolika. Vjeru sam shvaćao kao primanje mača s kojim ću se boriti protiv svijeta. Svoje katoličanstvo sam shvaćao vrlo ideološki i vrlo intelektualno. Mnogo sam vremena proveo razgovarajući o Crkvi sa svojim prijateljima katolicima. Razgovarali smo o tome tko su dobri, a tko loši biskupi, što papa radi i slično. Uistinu smo mislili da smo vrlo angažirani katolici jer smo cijelo vrijeme govorili o Crkvi. Tada sam, 2002., otišao u New York i počeo pisati o skandalima vezanim uz seksualno zlostavljanje.

Katolički svećenik kojeg sam poznavao mi je rekao: ‘Rod, ako ćeš pisati o tome, moraš biti svjestan da ćeš doći do nekih mjesta koja su mračnija nego što bi to uopće mogao zamisliti.’ Odgovorio sam da to moram učiniti kao katolik i otac malog dječaka, da je to moja dužnost prema Crkvi. ‘Dobro’, odvratio mi je, ‘samo želim da budeš svjestan koliko je to sve mračno.’ Mislio sam da moja vjera ne može biti uzdrmana dokle god imam sve argumente za vjeru jasno posložene u svojoj glavi. Bio sam potpuno u krivu.

Prva stvar koju sam saznao bila je da je nadbiskup Washingtona, kardinal McCarrick, zlostavljao bogoslove. Saznao sam to 2002. Njegov odvjetnik je nazvao moga šefa kako bi ga natjerao da odustanem od priče. Priznali su da je priča istinita, ali nisam ju mogao napraviti jer nitko nije htio govoriti javno o tome. Znao sam da je kardinal lažljivac i zlostavljač, a na televiziji sam ga gledao kako govori da čini sve za Crkvu, da nije znao za skandale. Besramno je lagao.

Neću sada ulaziti u detalje onoga što sam saznao, ali reći ću samo da je bilo zastrašujuće i gore od onoga što sam mogao zamisliti. Razgovarao sam s farmerom čiji je sin počinio samoubojstvo. Bilo je pet samoubojstava za koje je bio kriv jedan svećenik. Biskupija je znala tko je on i što čini i nisu poduzeli ništa u vezi s tim. To me je uništilo kao oca i kao katolika. Naposljetku sam izgubio vjeru. Moja supruga i ja s mnogo smo boli otišli u Pravoslavnu Crkvu, jer smo kao katolici vjerovali da oni imaju važeće sakramente. Nismo mislili da je Pravoslavna Crkva lišena grijeha, ali trebali smo ‘drugu priliku’. Molio sam se da mi se Bog smiluje da ne učinim pogrešnu stvar.

Kao zaključak mogu reći samo ovo: u ruševinama svoje katoličke vjere sjetio sam se starih dana kada sam bio pozvan da pomažem u kuhinji sestara milosrdnica. Što bi bilo da sam nastavio ići pomagati u toj kuhinji, da sam proveo jednako vremena radeći svojim rukama koliko sam radio svojom glavom? Uvjeren sam da bi moja vjera bila čvršća.

Odlučio sam da neću biti glup kao što sam tada bio, i da se neću oslanjati samo na svoj intelekt. Bog je učinio vrlo milosrdnu stvar, slomio je moj intelektualni ponos, jer sam bio ponosan na svoje katoličanstvo. Druge, koji nisu bili katolici, gledao sam s visoka. Katolička Crkva me nije naučila da tako radim, to je bio moj vlastiti sotonski ponos. Bog me je izvukao iz toga i zahvaljujem mu što je to učinio, bez obzira koliko to za mene bilo bolno. Danas upozoravam sve protestante, pravoslavce i katolike, ako imate tu oholost i uronjeni ste u intelektualizam, vaša je vjera u većoj opasnosti nego što to mislite.

Ja sam od Crkve napravio idola, i to je bila ključna pogreška. Imao sam prijatelje katolike koji su bili jednako ljuti koliko i ja oko tih skandala, ali oni nisu izgubili svoju vjeru, jer nisu bili ideološki nastrojeni. Nisu od Crkve napravili idola.“

Ivo Džeba | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. rujna 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi