U staroj kapelici u Kolumbiji, uslijed razornog potresa koji je odnio preko stotinu života, posvećene hostije su se rasule po podu. Nekoliko minuta kasnije, župnik i redovnica s poštovanjem i tugom su ih sakupili kako bi s njima postupili onako kako Crkva propisuje u takvim slučajevima.

Događaj se zbio u kapelici Gospe od krunice iz Chiquinquire u općini Roldanillo. Kapela iz 17. stoljeća imala je drveni tabernakul koji je potpuno uništen u potresu.

U tabernakulu se nalazio ciborij s posvećenim hostijama preostalim od mise koju je prethodne subote slavio vlč. Germán Andrés Clavijo, župnik crkve sv. Sebastijana, pod koju kapelica potpada.

Nakon što je potres prošao, svećenik je ušao u kapelicu sa sestrom Marcelom iz Zajednice Presvetog Sakramenta. Uputili su se ravno prema zidu gdje se nalazio tabernakul, koji je srušen pod ruševinama. „Rekao sam joj: ‘Pomozi mi u potrazi jer su unutra posvećene hostije’“, ispričao je svećenik za ACI Prensu.

„Pronašli smo ciborij, ali bio je jako, jako oštećen“, prisjetio se velečasni Clavijo, dodajući da su „neke hostije bile sasvim slomljene“, pa su ih pokupili s krajnjim oprezom.

Dok su ih držali u rukama, zajedno su molili litanije Presvetom oltarskom sakramentu i Isusu u Euharistiji te ih stavljali u manji ciborij. Potom su blagoslovljenom vodom poškropili ruševine i mjesta na kojima su mogle ostati čestice hostija koje se više nisu dale sakupiti.

Za hostije koje su „bile prljave i pune šute, rekao sam: ‘Moraju se staviti u posudu s vodom’“, kako bi se euharistijske prilike otopile, a zatim izlile „na neko prikladno mjesto, poput stabla ili tegle s cvijećem.“

Članak 1377 Katekizma Katoličke Crkve uči da „Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike“ u fizičkom obliku kruha i vina.

Svećenik iz Roldanilla rekao je da je bilo „jako tužno“ vidjeti hostije rasute po tlu, jer je euharistija „život svećenika, život Crkve, naše središte.“

Ipak, morao je biti „snažan jer je trebalo pronaći rješenje.“ „Nije bilo vrijeme za tugovanje jer je potres tek bio prošao, a nalazili smo se na vrlo nesigurnom mjestu i bojali smo se da bi novi potres ili naknadno podrhtavanje moglo srušiti preostale ruševine na nas“, ispričao je.