Godine 1294., prema prvom projektu i pod vodstvom Arnolfa di Cambija, započela je gradnja nove firentinske katedrale jer je dotadašnja romanička katedrala St. Reparta, postala premala.  Mnogi arhitekti kasnije su proširivali i mijenjali Di Cambiov izvorni projekt. Među njima je bio i Giotto koji je 1334. godine sagradio odvojeni zvonik. Kako je Giotto preminuo na samom početku gradnje 1337. godine, njega su završili Andrea Pissano i Francesco Talenti koji su se držali genijevog nacrta.

Projekt capomaestra Giovannija di Lapo Ghinija, koji je podložan ukusu svog vremena: talijanskoj gotici s tankim zidovima, kontraforima i lukovima za podupiranje kupole, koji je i danas vidljiv kod katedrale u Milanu, naišao je na mnogobrojne kritike. On je Firentincima previše povezan s ukusom tradicionalnih neprijatelja Firence – Milaneza, Nijemaca i Francuza, dakle Gota koji su pola Europe preplavili svojim graditeljskim stilom. Zbog toga Opera del Duomo izdaje jednoj nezavisnoj ekspertnoj grupi, koju vodi Neri di Fioravanti, nalog za izradu novoga projekta. Njegov projekt više ne sadrži elemente gotike, a kupola se još jednom osjetno povećava. Nerijev projekt iz 1367. ne sadrži nikakve tehničke upute za gradnju kupole kakva u toj veličini još nikada nije bila izgrađena. Nije postojala nikakva predodžba kako bi se to moglo izvesti. Usprkos tome, Opera del Duomo odlučila se za taj projekt, dapače odluku je potvrdila velika većina od 500 odabranih građana Firence. Takvo je glasovanje bilo do tada jedinstven postupak.

Projekt je prihvaćen s oduševljenjem i Nerijev je model postao predmet općeg divljenja. Svake su se godine capomaestri morali zakleti da će taj projekt egzaktno ostvariti. Neri je oblikovao kupolu s dvostrukom ljuskom, ali ne kao polukuglu nego strmije usmjereno prema nebu. Određivanje oblika pri tome slijedi konstrukciju gotičkih prozora koji se projektiraju prema tzv. quinto accuto mjerilu: središte kružnice pomiče se za svaku polovicu luka u 4/5-sku točku baze. Time se istodobno smanjuju horizontalni potisci kupole.

bird's eye view photo of white and brown cathedral

Photo by Ilya Orehov

Do tada međutim još uvijek nije bilo odgovora na pitanje kako bi kupolu trebalo sagraditi. Skela pri visini od gotovo 100 m nije dolazila u obzir, za nju bi trebalo dobaviti oko 700 debelih stabala, što nije bilo ostvarivo. Pojavio se niz osebujnih prijedloga: jedan od njih bio je da se unutarnjost potpuno ispuni pijeskom tako da bi se kupola gradila na pješčanoj posteljici. U pijesak je trebalo umiješati srebrni novac, kako bi se građane Firence stimuliralo da pijesak besplatno iznesu van. U toj se situaciji Opera del Duomo odlučila raspisati natječaj za gradnju kupole. Pobjednik je trebao dobiti 200 zlatnih fiorina, što je bila višegodišnja zarada dobro plaćenog obrtnika. Na natječaju je pobijedio dvadesetčetverogodišnji Fillipo Brunelleschi, izučeni zlatar, koji je Operu del Duomo uvjerio, između ostalog i uz pomoću jednog trika, tada prilično novim vjernim prikazom – središnjom perspektivom.

Brunelleschijeve ideje uvjerile su Operu del Duomo više nego ideje njegova dvadesetjednogodišnjega konkurenta Lorenza Ghibertija, ljevača bronce, koji je na natječaju za brončana vrata krstionice pobijedio Brunelleschija. Iako je prihvaćen Brunelleschijev revolucionarni prijedlog da se kupola izgradi bez skele, Operu del Duomo je i dalje mučila velika sumnja. Zbog toga su Brunelleschiju za izvedbu kupole postavljeni inspektori, među njima i njegov konkurent, nešto oprezniji Lorenzo Ghiberti.

Brunelleschi se u projektu kupole strogo pridržavao natječajnoga projekta Nerija di Fioravantija. Kupola se sastoji od dvije zidane ljuske, unutarnja je nosiva a vanjska uglavnom namijenjena zaštiti od atmosferskih utjecaja. Između njih nalazi se uzlaz do visine lanterne. Osam uglova oktogona oblikovani su s osam glavnih rebara, od kojih svako stoji na jednome glavnom stupu. Šesnaest sekundarnih rebara oslanja se na tzv. tambour (zbog oblika nalik na bubanj) koji djeluje kao divovski punostijeni nosač i prenosi sile od sekundarnih rebara na glavne stupove. U tambouru se nalaze veliki okrugli prozori radi rasvjete. Na vrhu kupole nalazi se lanterna koja osigurava svjetlo i dovod zraka. Ispod tamboura razmještene su bočne kapele koje su trebale sudjelovati u prijenosu radijalnoga horizontalnog potiska kupole.

Godine 1420. dovršene su bočne kapelice, koje pripomažu prijenosu horizontalnoga potiska, i tambour koji raspodjeljuje opterećenje. Pri gradnji su bile potrebne samo lagane radne skele s unutarnje strane koje su usidrene na odgovarajuće predviđenim otvorima u ziđu. One su služile i kao vizualna zaštita za zidare koji su na kraju radili na visini od gotovo 100 m, uz već vrlo jako nagnuti zid kupole. Svakog se tjedna izvodio po jedan sloj opeka. Ovo je vrijeme bilo potrebno da bi mort mogao vezati, kako ne bi došlo do klizanja pod težinom sljedećeg sloja. Navodno je Brunelleschi svaku pojedinu opeku vlastoručno pregledao. U vršnom razdoblju građenja na katedrali je radilo više od 300 osoba, uključivši radnike u kamenolomu i kamenoklesare, od izlaza do zalaza sunca. Na kupoli su instalirane poljske kuhinje i zahodi, tako da je otpao dugotrajni silazak na tlo.

Daljnji problem pri gradnji pojavio se na dijelovima kupole bliže vrhu, gdje zbog povećanoga nagiba postoji opasnost da slojevi opeke kliznu po svježem mortu poradi vlastite težine. Da bi to spriječio, Brunelleschi je primijenio poseban oblik veza, uzorak “riblja kost”. Nekoliko je opeka postavljeno vertikalno, a susjedne opet horizontalno

Na Veliki petak, 15. travnja 1451. godine, još prije konačnoga dovršetka lanterne, Brunelleschi je umro. Građani Firence su ga bez oklijevanja sahranili u katedrali Santa Maria del Fiore (Cripta di St. Reparata), što je počast kakva nije dodijeljena čak ni Michelangelu koji je sahranjen u crkvi Santa Croce u Firenci. Katedrala u Firenci ima mjesta za približno 3000 vjernika. Ona je po veličini četvrta katolička crkva na svijetu, nakon bazilike Sv. Petra u Rimu, katedrale Sv. Pavla u Londonu i katedrale u Milanu.

Članak je priređen na temelju znanstvenog rada dr. Uda Peila koji je izvorno objavljen u časopisu Građevinar 59 (2007) 3, 183-195. Ulomke znanstvenog rada prenosimo s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.