Vlč. Domagoj Matošević: Nisi netalentiran, samo tome nisi dao dovoljno vremena
Mnogi vjeruju da nisu dovoljno talentirani, sposobni ili nadareni. No je li to doista istina? U promišljanu vlč. Domagoja Matoševića, objavljenom u sklopu emisije Hrvatskog radija “Duhovna misao“, možemo čuti zanimljivu priču poznatog psihijatra Scotta Pecka koja otkriva kako mnoge naše granice nisu posljedica nedostatka talenta, nego nedostatka vremena, strpljenja i ustrajnosti. Kroz promišljanje o odgoju djece, obiteljskom životu i svakodnevnim izazovima, ova poruka poziva nas da preispitamo vlastite izlike i zapitamo se: čemu bismo danas mogli posvetiti malo više vremena?
Poznati je američki psihijatar Scott Peck u knjizi Put kojim se rjeđe ide ispričao jednu zanimljivu životnu zgodu koja mu je pomogla u rješavanju velikog osobnog problema. Naime, do trideset i sedme godine držao se potpuno hendikepiranim za obavljanje bilo kakvih mehaničkih poslova. Svi pokušaji manjih popravaka različitih predmeta ili pokušaji sastavljanja namještaja po trgovačkim uputama obično su završavali zbrkom, neuspjehom i frustracijom.
Iz tog razloga smatrao se idiotom za mehaniku te je bio uvjeren da mu nedostaje prirodni gen nužan za sposobnost bavljenja mehanikom. No, njegovo se mišljenje promijenilo nakon jednog slučajnog susreta.
Šetajući jednog proljetnog dana susreo je susjeda koji je upravo popravljao motornu kosilicu za travu. Nakon pozdrava rekao mu je: “Baš vam se divim. Nikada nisam uspio popraviti tako nešto.” Susjed mu je bez imalo obzira odgovorio: “Znate li zašto nikada niste uspjeli popraviti tako nešto? Zato što tome nikada niste posvetili dovoljno vremena.”
Doktor Peck je ostao zatečen, ali je dugo razmišljao o riječima susjeda. Ubrzo je konstatirao da je susjed bio potpuno u pravu. Svoju nesposobnost za mehaničke poslove pravdao je pomanjkanjem prirodnog gena, ali zapravo se radilo o tome da si nikada nije dao dovoljno vremena i truda da nauči raditi mehaničke poslove. Tek kad se ozbiljno posvetio nekom tehničkom kvaru, odvojio dovoljno vremena i strpljivo radio na otklanjanju problema, iskusio je da može popraviti različite kvarove koji su mu se donedavno činili nepopravljivima. No, ono što je još važnije, shvatio je da rješavanje problema ne ovisi o prirodnom genu ili darovitosti, nego o trudu i vremenu koje se posvećuje određenom problemu.
Svaki mudar čovjek u životu mora izabrati prioritete svoga djelovanja. Nije razborito rasipati vrijeme na nepotrebne stvari. Od mnoštva obaveza valja izabrati one koje nikako ne smijemo propustiti od onih koje mogu biti izvršene i bez naše prisutnosti. No, ne smijemo se pravdati da smo nesposobni i netalentirani za određene stvari samo zato što im nismo posvetili dovoljno vremena te nismo uložili napor da se njima pozabavimo.
Čini mi se da danas roditelji u odgoju djece nepotrebno delegiraju različite obaveze profesionalnim odgojiteljima. Tako roditelji šalju djecu u škole pjevanja, plesanja, sviranja, stranih jezika, sporta i drugih aktivnosti. Sigurno je to važno za djecu i njihovu formaciju, ali zar nije još važnije da djeca provode vrijeme s roditeljima i uz njih stječu određene vještine?
Nedavno sam tako promatrao dječji tečaj za učenje vožnje bicikla. Profesionalni treneri uče djecu kako se treba voziti bicikl. Roditelji pak ili samo ostave djecu na tečaju ili ih s velikim oduševljenjem fotografiraju. Ostao sam zbunjen. Pa zar ne bi bilo najbolje, da ne kažem najprirodnije, da ih roditelji nauče voziti bicikl? Tko ih je to uvjerio da oni nisu sposobni za takvu malu školu i da su im potrebni profesionalci?
Mislim da se ipak radi o tome da im je presloženo u gustom dnevnom rasporedu pronaći dovoljno vremena i strpljenja da ga provedu sa svojom djecom. Brate i sestro, pokušajmo biti iskreni prema sebi i priznati kako mnoštvo naših izlika da nešto ne možemo i za nešto nismo talentirani zapravo nisu istinite. Jednostavno, za rješavanje mnogih poteškoća potrebno je posvetiti malo više vremena i truda. Možda bismo baš danas mogli nekome ili nečemu posvetiti malo više vremena.
