Nick Cave & The Bad Seeds – “Kicking Against the Pricks” (Mute, 1986.)

Dvije rasprodane sparne večeri u predivnoj pulskoj Areni i dojmovi koji se ne sliježu ni danima kasnije sasvim su, vjerujem, opravdan razlog da još jednu stranicu ovog glazbenog dnevnika – drugu uzastopce – posvetim Nicku Caveu i njegovoj fascinantnoj glazbi od početka prožetoj jedva ukrotivom čežnjom. I iako je preklanjsko remek-djelo “Wild God” još uvijek aktualna zbirka iz njegova repertoara, a nasljednik mu je u najboljem slučaju tek u povojima, nije mi trebalo dugo da pronađem čemu bih ovoga puta mogao posvetiti pozornost. Izbor teme iznenadio je pritom možda i mene samoga – album koji se nametnuo svojim jubilarnim rođendanom, ali i zaista posebnim, po mnogo čemu jedinstvenim mjestom u opusu glazbenika čija diskografija ne poznaje loše mjesto ili suvišnu epizodu, umjetnika koji posebno zadnjih godina oduševljava neuobičajenim duhovnim intenzitetom ne samo svojih nastupa, već i poetike, pa i javnog djelovanja općenito.

Ovih dana, naime, svoj četrdeseti rođendan slavi njegov možda najneobičniji album, zbirka koju nikada nećete naći ni u širem izboru najboljih mu u karijeri, ali bez koje, dojma sam, teško da se može zamisliti putanja Caveova glazbenog puta kakvu poznajemo danas. “Kicking Against the Pricks” album je bez ijedne autorske pjesme ovog glasovitog australskog kantautora, što je, s obzirom upravo na snažnu, nadasve originalnu autorsku crtu njegove kajdanke, već samo po sebi jedinstvena pojava. U pitanju je, dakle, zbirka sastavljena isključivo od obrada, prerada ili prepjeva, kako vam draže i kako gdje više paše, nastala u vrijeme dok je Cave još uvijek izlazio iz skuta benda The Birthday Party, jednog od naj(auto)destruktivnijih sastava svoga vremena, poznatog po intenzivnim, bespoštednim nastupima i glasnoj, furioznoj glazbi koja je spajala punk i novi val s bolno vapijućom, starozavjetnim imaginarijem i nasiljem prožetom autorskom crtom svoga frontmena. Cave je, doduše, u to vrijeme i inače rado posezao za tuđim pjesmaricama, pa prva dva albuma s novooformljenim The Bad Seeds – neukrotivi “From Her to Eternity” i bluesom opsjednuto remek-djelo “The Firstborn is Dead” – krase dvije iznimno dojmljive obrade pjesama ključnih kantautorskih mu uzora, Leonarda Cohena (još mračnija verzija ionako turobne “Avalanche”) i Boba Dylana (nadahnuta izvedba manje poznate “Wanted Man”), pa odluka o cijelom albumu sastavljenom od obrada možda ovdje i nije toliko začudna. Ono što se tada više nametnulo kao iznenađenje bio je zapravo više izbor materijala, odnosno, njegov žanrovsko-stilski raspon…

“To je zaista važan album za mene kao pjevača”, godinama nakon snimanja izjavio je Cave i, naravno, kao potpisnik, na najkraći i najprecizniji način sažeo bit albuma kad ga se sagledava u konkretnoj mu diskografiji. Podsjetit ću da je tom sredinom osamdesetih Nick Cave pojavom i glazbenim izričajem bio svjetovima udaljen od danas nam znanog meštra od ljubavne pjesme, u sako odjevenog trubadura nadahnutog Novim zavjetom s povećim naramkom pjesama koje publika danas pjeva s njim u glas poput molitava; kako sam već napomenuo, tek je ostavio destruktivni The Birthday Party iza sebe, negdje usput ostavivši po strani i Stari zavjet, iz kojeg je ionako crpio prvenstveno nasiln(ij)e motive, te se čeznutljivim žarom predao jeziku evanđelja i poslanica, nastojeći novootkrivena duhovna bogatstva utkati u poetiku koju je želio okrenuti svjetlijim horizontima, tražeći smisao u patnji i bolima, nasilju i destrukciji koje je doživljavao kao silnice koje oblikuju svijet suvremenog, od Boga sve udaljenijeg čovjeka. Spomenuti prvi albumi postupno su širili dotad isključivo bijesan, urlajući glas mladog umjetnika pogođenog smrću oca koji je na njega izvršio presudan utjecaj kad je umjetnost u pitanju: dok se “From Her to Eternity” još velikim dijelom doimao kao ostavština bivšeg benda, sljedeći, “The Firstborn is Dead”, prvo remek-djelo u Caveovu portfoliju, bio je nevjerojatno inventivno reiščitavanje bluesa, zbirka pjesama objedinjenih posebnim zvukom i ozračjem, koja je svjedočila nemiran, koliko i bogat talent svojih potpisnika (množina, jer tu nikako ne smijemo zanemariti doprinose tadašnje postave The Bad Seeds). “Kicking Against the Pricks” naglo je raširio paletu gotovo na sve strane spektra…

Svesti sve na to da je Cave tu uistinu propjevao, pronašavši prostore kojim je njegov sugestivan vokal mogao zvučati i intenzivno i nježno, i profinjeno i sirovo, te u krajnjoj liniji zaista, da nastavim koristiti taj izraz, trubadurski, bilo bi pojednostavljivanje, ali to zaista jest najznačajniji iskorak za njega samog što se ovog albuma tiče. Naravno da je u rastresitom materijalu bilo itekako mnogo prostora da se i The Bad Seeds iskažu kao zaista poseban bend, skup glazbenika koje ne krasi samo divlji talent, već i istančan osjećaj za sve ono što je provaljivalo iz Caveove umjetničke vizije, pa bila ona, kao što je to ovdje bio slučaj, i u službi prepjeva. Pjesme su birali bez programskog ključa, bez dugih studiranja i kalkulacija, po instinktu, nalazeći inspiraciju u versama i notama što su ih pratili kroz život i glazbeni put, ponekad izvirujući i iz najmanje očekivanih zakutaka. Zato mi se tim više podsjećanje na ovaj album čini pogodnim baš sada, nakon bujnih impresija s još jednog koncerta kojim je počastio Lijepu našu: ti rani proplamsaji višebojnog glazbeničkog talenta, žar kojeg su Cave i tadašnje društvo (od kojih, na žalost, nijedan više nije u stalnoj postavi, bar ne na turnejama) utkali u glazbenu tapiseriju okrenutu zrelijim i artistički potentnijim, ali i dalje strastvenim i nepredvidljivim krajobrazima, danas se doimaju kao nukleus onog što nam ovaj jedinstveni glazbenik nudi kao rijetko impresivan, autentični stvaralački, autorsko-izvođački duh.

Od uvodne “Muddy Water”, obrade folk-pjesme iz pjesmarice Phila Rosenthala i bluegrass-sastava The Seldom Scene, gdje se bendu pridružila i Caveova majka Dawn na violini, do zaključne ljepotice “The Carnival is Over” iz opusa australskog folk-pop benda The Seekers, koja je Cavea pratila od djetinjstva kao dio onog što bismo mogli nazvati životnim soundtrackom, “Kicking Against the Pricks” je nepolirana, naoko neujednačena i nepredvidljiva zbirka koja nije ni zamišljena da sugerira mirnoću i red, već da prije svega svjedoči težnju svojih potpisnika da prošire svoje glazbene granice i usput pronađu svoje mjesto u glazbenoj tradiciji. Naslovljena prema izrazu iz Djela apostolskih, gdje Krist pita Savla zašto ga progoni, poručujući mu da je teško protiv ostana se praćakati, ona se doima i kao iskaz prepuštanja, čak ogoljenja koje je, u pesimističnijem razvoju događaja, moglo bend odvesti do slijepe ulice, ali za koje su se odlučili prije svega zbog vlastitog talenta i kreativne strasti. Paralelno sa svojim biblijskim izvorištem, sam izraz na engleskom bio je Caveu i način da odgovori tadašnjim kritičarima koji su očekivali nastavak duha i poetike The Birthday Party, a zbirka obrada pjesama u rasponu od bluesa do šlagera te od gospela do alternativnog rocka nije mogao biti efektniji inat takvim uskogrudnim očekivanjima. Baš zato i sami The Bad Seeds za svojim instrumentima i Cave za mikrofonom na albumu ne zvuče jednoobrazno, čak ni posve uštimano…

Da, “Kicking Against the Pricks”, iako očito sniman bez prevelikog opterećenja (ali ne i bez poštovanja prema samim pjesmama), donekle i zbog Caveove zauzetosti pisanjem prvog mu romana (“I magarica ugleda anđela”, dakle, još jedna posudba iz Biblije), album je slobodnoga stila u kojoj je svaka pjesma našla svoje mjesto pod suncem: pop-balada “Something’s Gotten Hold of My Heart” i country-pop klasik “By the Time I Get to Phoenix” odvele su Cavea dotad najdalje što se samog pjevanja tiče; daleko očekivaniji izbori poput rock-klasika “Hey Joe” (kojeg je popularizirao Jimi Hendrix) ili “All Tomorrow’s Parties” iz repertoara legendi njujorške alternativne scene šezdesetih, The Velvet Underground, doimaju se pak kao stilske vježbe (u prvoj je većina benda bila odsutna, pa su se Caveu i neizbježnom multiintrumentalistu Micku Harveyju morali pridružiti stari znanci Tracy Pew i Hugo Race, dok su u drugoj vokali u raštimanoj zborskoj maniri ravnomjerno podijeljeni između Cavea, Harveyja, gitarista Blixe Bargelda i još jednog gosta, Rowlanda S. Howarda); spomenute “Muddy Water” i “The Carnival is Over” djeluju poput umivenijeg nastavka albuma “The Firstborn is Dead”, dok je “The Singer” nadahnuta minimalistična prerada pjesme “The Folk Singer” Caveova velikog uzora Johnnyja Casha, “I’m Gonna Kill That Woman” logični zahvat u blues-pjesmaricu Johna Leeja Hookera, a country-balada “Long Black Veil”, meni osobno najpoznatija kroz briljantnu izvedbu nezaboravnih The Band s prvog im albuma, sa svojom gotovo šekspirijanskom pričom u tipično američkom kontekstu, možda najkonkretnija staza prema nastavku Caveova kreativnog puta.

Vrijedi pritom posebno istaknuti tradicionalni gospel “Jesus Met a Woman at the Well”, pjesmu koja opisuje Isusov razgovor sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu, a koja već tada svjedoči Caveovu ljubav prema gospel-glazbi. Pjesma možda pojednostavljuje novozavjetni događaj, ali u kontekstu popularne kulture jedan je od najsvjetlijih primjera korištenja vjerskih motiva. Cave je čak bio razočaran samom izvedbom, ponajviše zato što navodno nisu svi članovi benda dijelili njegov entuzijazam za konkretnu pjesmu. Želja da otpjeva gospel i da pjesma završi na albumu bila je ipak jača pa “Jesus Met a Woman at the Well” krasi zbirku kao jedna od čak naljepših joj trenutaka: dvominutna, minimalistična gospel-minijatura danas se doima baš kao samo srce albuma i jedan od najefektnijih uvoda u kasnije Caveovo stvaralaštvo.

“Kicking Against the Pricks” samom je Nicku Caveu ostao u sjećanju prije svega kao iskaz strastvene želje, volje za reintepretacijom biranih pjesama, gdje nije bilo toliko važno mogu li ih kao bend zaista kvalitetno izvesti te može li ih on vokalno zaista iznijeti. Ta želja, ta čežnja za vlastitim prilogom tradiciji, uparena s otporom bilo čijim očekivanjima i diktatima, od naoko neuredne zbirke učinila je, usprkos suzdražanim reakcijama, trijumfalni čin. I njega kao pjevača (čak, posljedično, i kao autora) i benda kao glazbenog kolektiva. Uostalom, sve ono što je uslijedilo, svi ti maestralni albumi i pjesme i osobni put protkan stalnom Čežnjom, jasno pozicioniraju baš taj “mali” album kao jedan od ključnih, prijelomnih točaka.