'BENEDIKTINSKA OPCIJA'
Što nam je činiti: Trebaju li kršćani potpuno okrenuti leđa dominantnoj protukršćanskoj kulturi ili pak djelovati u njoj?
Pitanje koje knjiga Roda Drehera postavlja jest trebaju li se kršćani današnjice okrenuti od dominantne kulture, koja je sve otvorenije protukršćanska, te se organizirati u malene, odvojene zajednice? Posvetiti se sebi i radu unutar tih manjih zajednica ili se ´infiltrirati´ u većinsku kulturu?
Rod Dreher – The Benedict Option – A strategy for Christians in a post-christian nation
Nedavno je nadbiskup Chicaga, kardinal hrvatskih korijena Blase Cupich, rekao da kršćani ne smiju napustiti svijet, da moraju ostati u svijetu, ´zaći u rovove´. U isto vrijeme je odbacio tzv. Benedict Option koji poziva na svojevrsno povlačenje iz suvremenog svijeta, neku vrstu ´zalaženje u katakombe´.
„To nismo mi“, istaknuo je kardinal Cupich, koji je istovremeno pozvao kršćane na uključivanje, djelovanje i dijalog s dominantnom kulturom.
Naziv Benedict Option potječe od istoimene hit-knjige The Benedict Option (2017.) američkog novinara Roda Drehera, koja je izdana prije točno godinu dana. Pitanje koje knjiga postavlja, a što je izazvalo protest čikaškog nadbiskupa, ugrubo rečeno jest trebaju li se kršćani današnjice okrenuti od dominantne kulture, koja je sve otvorenije protukršćanska, te se organizirati u malene, odvojene zajednice? Posvetiti se sebi i radu unutar tih manjih zajednica ili se ´infiltrirati´ u većinsku kulturu? Drugim riječima, trebaju li se kršćani otvoreno su-postaviti društvu, izaći širom otvorenih ruku sekularistima u zagrljaj ili se odvojiti od svijeta? Kakav stav kršćanin danas, kojoj god zajednici pripadao (katolici, protestanti, pravoslavni), treba zauzeti?
Ponajprije, kratka bilješka o autoru je uvijek korisno orijentacijsko štivo. Naročito jer Rod Dreher, novinar, urednik u The American Conservative, u svojoj knjizi progovara o svome životnom i kršćanskom putu koji je bio presudan za oblikovanje njegove svijesti o tijeku razvoja zapadne civilizacije i Crkve te za oblikovanje njegova stava kao kršćanina. Dreher svjedoči kako se u mladosti obratio i krstio u Katoličkoj Crkvi; kako je želio dosljedno i autentično živjeti svoju vjeru i obiteljski poziv te zašto je u konačnici izgubio povjerenje u Katoličku Crkvu uslijed seksualnih skandala koji su je potresali. Nakon toga je prešao u drugu kršćansku zajednicu, točnije u Pravoslavnu Crkvu, čijim je i danas dijelom. Kao novinar, Dreher se susretao s brojnim temama vezanima za poteškoće s kojima se kršćani u životu u suvremenoj Americi susreću te s kulturom koja je sve otvorenije sekularistička i neprijateljski nastrojena prema kršćanstvu i vjernicima. Iz tog konteksta sve većeg animoziteta, američki autor je napisao strateški priručnik za kršćane u postkršćanskom društvu, kako to stoji u podnaslovu knjige.
Što je zapravo Benedict Option? Jedan navod iz knjige nam može pomoći u pružanju odgovora:
Evo kako početi s protupolitičkom djelatnošću Benedict Optiona. Kulturno se odvojite mainstreama. Ugasite televizor. Odložite pametne telefone. Čitajte knjige. Igrajte igre. Svirajte. Družite se sa svojim susjedima. Nije dovoljno izbjegavati ono loše. Morate se založiti za ono što je dobro. (…) Otvorite klasičnu kršćansku školu ili se pridružite i ojačajte već postojeću. Posadite vrt i sudjelujte na mjesnoj tržnici. Učite djecu svirati i pokrenite bend. Pridružite se mjesnom vatrogasnom društvu.
S obzirom na navod, slobodan prijevod pojma Benedict option bio bi ´benediktinski izbor´, ´benediktinska opcija´, ili još slobodnije i svakako bolje rečeno, izbor ´benediktinskog načina življenja kao načina na koji uređujemo vlastiti život´.
U tom smislu, Rod Dreher koristi Pravilo koje je napisao sv. Benedikt, poznatiji kao ´otac zapadnog monaštva i Europe´ (samim time i zapadne civilizacije), kako bi ukazao na put kojim se suvremeni kršćani, ponajprije laici, bilo koje denominacije trebaju zaputiti. Taj se ´izbor ili odluka na benediktinski način življenja´ ne sastoji u doslovnom posvećenju za redovnika te u odlasku u benediktinski samostan, već ponajviše u odluci da se vlastiti život uredi na način na koji su sv. Benedikt i njegovi benediktinci uredili svoj život: oko točno raspoređenog vremena u molitvi, oko zajedništva te s duhovnim i tjelesnim radom (poljoprivreda, obrti, čitanje knjiga i sl.). Točnije rečeno, radi se o uređenju života na način samostanske kulture koja je uzdigla Europu iz ruševina antičke civilizacije i koja je stvorila zapadnu kulturu kakvom ju danas poznajemo.
Sama knjiga je podijeljena na 11 poglavlja s uvodom i zaključkom, i, polazeći od Pravila, Dreher obrađuje određene teme i područja za koje smatra da su ključna za opstojnost kršćanstva danas kao i za autentičnu preobrazbu suvremene kulture. Autor poziva kršćane bilo da prepoznaju, zauzmu stav s obzirom na određeno pitanje te sukladnom tome „nešto“ učine.
Kao uvod u knjigu, Dreher na jednostavan i lako razumljiv način analizira kako je i zašto na Zapadu nastala duhovna kriza: od racionalizma, nominalizma, prosvjetiteljstva te do „Velike Trojke“ triju revolucija: francuske, industrijske pa sve do posljednje, seksualne revolucije koja danas vjerojatno doživljava svoj vrhunac. Srž je te duhovne krize da ona u svojem izričaju postaje sve otvorenije protukršćanska.
Ono što slijedi je zapravo bit knjige. Dreher govori o stvaranju svojevrsne supkulture, kontra-kulture pa možemo i reći anti-antikulture. Upravo je ´kultura´ ključna riječ koja obilježava ovu knjigu jer ona označava ono što je temeljno čovjeku: stvaralačka snaga brige i oblikovanja svijeta.
Koristeći se riječima ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, stvaralačka snaga koja je čovjekov ´osobni potpis´ zapravo je ´osmi dan´ – dan kad je Bog svijet prepustio čovjeku na upravljanje i skrb. Kultura se ovdje par excellence odnosi na stvaranje, na ono ´biti kreativan´, na iznalaženje rješenja te na oblikovanje svijeta u najplemenitijem i najizvrsnijem smislu. Dreher je dakle itekako svjestan važnosti kulture i njezina značenja, no isto tako je svjestan mainstream antikulture, njezine sve veće dekadencije i animoziteta prema svemu što je istinski kulturno, samim time i stvaralačko: prema umjetnosti, religiji pa i samom životu.
Ovdje Dreher uvodi element disidentstva navodeći primjere dvojice čeških disidenata: bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela, autora eseja Snaga nemoćnih, te Vaclava Bendu, katolika, autora eseja Paralelni polis. Oni govore o stvaranju kulture koja paralelno i „pod zemljom“ postoji uz dominantnu kulturu. Ta se paralelna i podzemna kultura odlikuje od dominantne kulture drugačijom politikom, umjetnošću, ekonomijom, školstvom i sl. Havel i Benda su naravno govorili o djelovanju pod komunizmom. No, stvar je u tome da kad više ne postoje sredstva da se djeluje ili mijenja mainstream kultura, potrebno je stvarati nešto novo, drugačije i što je ´su-postojeće´ i ´su-postavljeno´. Glavno obilježje te supkulture i kontrakulture jest govoriti i činiti istinu u svakom smislu, odnosno odbijati igrati igru koju nameće laž.
U tom smislu je za kršćane katolike, zanimljivo kako je papa Benedikt XVI., a prije njega još i nadbiskup Fulton Sheen, govorio o Crkvi kao ´kreativnoj manjini´ koja će oblikovati društvo i stvarati autentičnu kulturu te će samim time biti stvaralačka snaga koja određuje smjer budućnosti. To bi značilo da je knjiga The Benedict Option svojevrsni poziv na buđenje svijesti i na samoorganizaciju kršćana.
Dreher stoga govori o nekoliko područja djelovanja, odnosno stvaranja autentične (sup- i kontra-) kulture. Ovdje bih istaknuo ona najvažnija područja.
To su: 1. područje spolnosti i tjelesnosti, 2. područje kršćanskog sela i obrta te 3. obrazovanje.
Američki autor prepoznaje da je na svakom od tih područja potrebno svjedočiti istinu svojim načinom života i odnošenjem prema spomenutim stvarnostima: 1. s obzirom na tjelesnost i spolnost to je živjeti autentični kršćanski brak između muškarca i žene, otvorenost rađanju i odgoju djece te živjeti svoju tjelesnost onako kakvu nam je Bog darovao; 2. s obzirom na kršćansko selo i obrte, to je organiziranje života u seoskim ili manjim gradskim zajednicama, bavljenje ekološkom poljoprivredom te ručnim radom, oživljavanjem obrtništva kao i otvaranje manjih tvornica; te s obzirom na 3. obrazovanje, Dreher govori o homeschoolingu, otvaranju kršćanskih škola i sveučilišta kako bi se izbjegla indoktrinacija koja sve više prodire na postojeća, uglavnom svjetovna sveučilišta – sve u kontekstu življenja istine o čovjeku i svoje kršćanske vjere na autentičan način.
Odmak od svijeta, koji Dreher ovdje zagovara, u jednom je smislu sasvim dobra i korisna stvar, pogotovo ako je taj svijet postao previše okužen ili je izgubio zdrav razum; ako je postao nesposoban rasuditi između dobrog i lošeg, odnosno da su se dobro i loše izmiješali pa čak i postali proizvoljnima. Ili, što je još gore, da više ne znamo što je dobro, a što loše, pa poput Nietzscheova čovjeka na kraju vremena, samo sliježemo ramenima, žmirkamo očima i smješkamo se na sva vječna, filozofska i teološka pitanja. Dreherova knjiga je zbog toga jedan važan poziv na razlučivanje ispravnog i pravog od krivog, lošeg, pa čak i pogubnog puta.
Knjiga s obzirom na taj poziv na domak od svijeta, ne donosi ništa naročito novog. Jer odmak od svijeta je oduvijek bio poziv svim kršćanima u bilo kojem povijesnom trenutku. Poznata je ona izreka, gotovo floskula, da su ´kršćani u svijetu, ali nisu od ovoga svijeta´. Ono po čemu bi knjiga donosila novost vjerojatno je posebnost povijesnog trenutka u kojem progovara o odmaku od svijeta te područja na kojima je potrebno uz pomoć Pravila sv. Benedikta djelovati. Obraćajući se prvenstveno kršćanima laicima, vjerojatno prvi put od nastanka kršćanstva u prvim stoljećima nakon Krista, Dreher govori o stvaranju jedne supkulture, ´su-postojeće´ kršćanske kulture koja se gotovo u potpunosti razlikuje od dominante kulture koja je sve izraženije protu-kršćanska. Posebnost je tog poziva koje američki autor upućuje kršćanima, da se zapadna civilizacije, koja je izniknula iz kršćanstva i koja je stoljećima bila upravo kršćanskom, na neki način posveti ´izvana´.
Koja je njezina važnost za nas u Hrvatskoj, budući da je riječ o knjizi ipak svojstvenoj američkom društvenom kontekstu i koja (za sada) nije kod nas prevedena? Jednostavno rečeno, hrvatska zbilja se nalazi na periferiji tog mainstream središta. Mi se ne nalazimo na periferiji periferije (poput nekih udaljenijih zemalja trećega svijeta) i ideološka kolonizacija te (anti)kulturna hegemonija kod nas još uvijek nije uzela maha. Na Hrvatsku stoga možemo, uslijed uvjetne kolonijalne netaknutosti, gledati kao na kršćansko selo gdje se istinske vrijednost još uvijek žive i gdje se istina o čovjeku može živjeti na svim razinama. Time onih naših famoznih 85% katolika ipak zvuči smisleno jer je ta netaknutost naša odlika, a aktivna kršćanska mladež, koje je kod nas sve više, naša strateška prednost. Jedino je važno probuditi kršćansku svijest i krenuti stvarati autentične kršćanske kulture na što knjiga The Benedict Option u konačnici i poziva. To je prava pustolovina u kojoj se oplemenjujemo i postajemo junacima, ako ne i mučenicima. Baš kao što je to slučaj sa Shireom i hobitima u Gospodaru prstenova.
I to je njezin proročki karakter: bilo da se ne slažete, s tobožnjim izoliranjem i odmicanjem od svijeta na neko selo, bilo da želite ostati u gradovima i biti aktivno uključeni u sva mainstream kulturna zbivanja, The Benedict Option potiče na promišljanje, uobličavanje jasne ideje te na razvijanje autentičnog stava, što je odlika svake dobre knjige. Ona je poziv na buđenje i osvješćivanje vlastitog poziva te na postavljanje ultimativnog pitanja: što mi je kao kršćaninu činiti da gradim nešto lijepo i novo te da tako sudjelujem i pomažem u posvećenju svijeta?
Nikola Bolšec | Bitno.net