Često sam imala priliku vidjeti ozbiljne psihičke probleme, narušene ili potpuno iskrivljene poglede na stvarnost kod osoba koje su se takvog psihičkog stanja sakrile u vjeru i pitala sam se  –  kako pomoći takvim ljudima koji psihički problem zamijene za “napast”, a jedini lijek koji priznaju jest molitva.

Duhovni zanos vs. duhovna zrelost

Sva ta iskustva dovela su me do važnog zaključka: snažno vjersko iskustvo ne znači automatski i vjeru koja je plod prokušanosti i zrele odluke. Duhovne osjećaje ne smijemo izjednačiti s duhovnom zrelošću. A što je duhovna zrelost? Crkva naglašava integralni, cjeloviti razvoj čovjeka. Obraćenje započinje u duhovnoj dimenziji, ali bez uključenosti u razvoj ostalih dimenzija nema ni duhovnog razvoja. Bez psihičke stabilnosti nema ni duhovnih plodova.

Psihičko zdravlje nije samo odsutnost bolesti, već unutarnji sklad između čovjekove slike o sebi, o drugima i o objektivnoj stvarnosti. Bez toga ne možemo govoriti o psihičkoj zrelosti i zdravlju. A kada moralni život i psihička stabilnost nisu u skladu s duhovnim životom, ne možemo govoriti ni o zdravoj i zreloj duhovnosti.

Svjesni smo da mnogi pronalaze utočište u vjeri u teškim životnim situacijama, u stanjima krhkosti. I to je normalno. Kada je čovjek slab, jedino još može potražiti oslonac u duhovnom. No time tek započinje put – nipošto ne smije njime i završiti.

Pronašavši oslonac u duhovnom, čovjek započinje proces izlječenja i dozrijevanja cijele osobe. Taj oslonac daje mu snagu da krene na put ostvarenja unutarnjeg sklada koji obraćenje samo po sebi ne donosi.

Duhovno iskustvo pomaže osobi vidjeti vlastitu ranjivost, upoznati kriva uvjerenja i rane koje su nastale, donosi čak i privremeni odmak od tih stanja – kao svojevrstan duhovni predah – da se osoba pribere i u sebi otkrije slobodu i moć duha da se prema tim ograničenjima postavi, zauzme stav i donese odluku o promjeni. Samo duhovno iskustvo ne uklanja automatski kriva uvjerenja, emocionalne obrasce te obrasce reagiranja i ponašanja. Ono nam pomaže da ih uvidimo. Otkriva nam duhovnu slobodu da te obrasce, uvjetovanosti i ograničenja mijenjamo.

Psihološke rane moraju zacijeliti da bi vjera donijela plodove, a psihičke bolesti trebaju se liječiti. Vjera nije, i ne smije postati, magični lijek za psihološke probleme.

Duhovnost kao bijeg od stvarnosti

Upravo tu dolazi do iskrivljenja koja prečesto vidimo u životu naših župa i zajednica. Duhovnost tada može postati bijeg od odgovornosti oblikovanja vlastitog života – osoba svoj bijeg opravdava pouzdanjem u Boga i time na Njega prebacuje ono što je zapravo njezin zadatak. Ponekad postaje i nadomjestak – osoba koja ne uspijeva izgraditi zrele odnose s drugim ljudima, taj nedostatak pokuša ispuniti odnosom s Bogom.

Osobe koje u sebi nose duboko nezadovoljstvo i tjeskobu, a te unutarnje sukobe ne iznose na svjetlo i ne rješavaju, nego ih potiskuju, često se povrh toga zaogrnu “pobožnim ogrtačem”. U svoju religioznost tako uvlače neurotične elemente. Potisnute negativne emocije nalaze kanal kroz religiozne sadržaje, pa ih osoba lakše opravdava i teže prepoznaje kao negativne. Težnju za perfekcionizmom i izdizanjem iznad drugih može sebi predstaviti kao težnju za svetošću. Potisnuta agresija može se ispoljiti u fanatičnom zauzimanju za vjeru i moral, u nametnutim teškim religioznim vježbama i postovima.

U srži svih ovih iskrivljenja jest – bijeg. Duhovnost ne smije postati bijeg od samoće, neispunjenosti, odgovornosti, neuspjeha, osjećaja manje vrijednosti.

Takva je religioznost vrlo opasna jer osoba bježi od vlastite istine, zaogrće se plaštem pobožnosti i izbjegava pogledati u ponore svoje duše, opravdavajući se time da živi u skladu s Božjom voljom. A Boga susrećemo upravo u vlastitoj stvarnosti, ne izvan nje – On je uvijek prisutan ovdje i sada, djelatan u našem životu, ne u bijegu od njega. Zato je religioznost koja bježi od stvarnosti u svojoj biti izokrenuta. Zrela religioznost, s druge strane, nudi mehanizam za razrješenje ovih problema – poniznost za susret s Istinom. Poniznost traži od čovjeka da siđe u vlastitu nutrinu, prizna istinu o sebi i tako bude oslobođen za služenje Onom koji je Istina.

Nemoguće je posve izbjeći nezrele ili nezdrave elemente u vlastitoj duhovnosti, jer ljudska narav nije savršeno zdrava pa tako ni savršeno zdrava duhovnost nije moguća odmah, u trenu. Bijeg od samoće, neispunjenosti, odgovornosti, neuspjeha ili osjećaja manje vrijednosti mogu biti motivi zbog kojih je osoba uopće pronašla utočište u vjeri. No ako osoba istinski raste u duhovnosti i kreće prema psihičkom zdravlju, treba postupno otkrivati i prepoznavati svoje infantilne i neurotične obrasce pobožnosti te ih nadilaziti.

Savez duhovnosti i psihoterapije

Slučaj poput onoga u Međugorju stoga ne bi trebao navesti nikoga da posumnja u snagu vjere ili da koristi postupke psihički nestabilne osobe da se teološki obračuna sa svime onime s čime se ne slažu po pitanju Međugorja i Katoličke Crkve, nego nas treba navesti da razmislimo o zrelosti vlastite vjere.

Duhovni pratitelji, ispovjednici i zajednice trebaju imati hrabrosti prepoznati kada je nečija pobožnost postala bijeg, a ne rast i uputiti tu osobu, bez srama, psihologu ili terapeutu.

Vjera i psihoterapija nisu suparnici, nego saveznici na istom putu cjelovitog ozdravljenja čovjeka. Tek kada prestanemo od duhovnosti tražiti ono što ona po svojoj naravi ne može dati – brz i potpun lijek za rane koje nosimo i prihvatimo da je na putu ozdravljenja i sazrijevanja nužna interakcija svih triju čovjekovih dimenzija (duha, duše i tijela), moći će nam dati ono što uistinu jest: put prema istinskoj, zreloj slobodi.

Jelena Teklić magistra je teologije i logoterapeut pod supervizijom. Također je predsjednica udruge alumna KBF-a Split – Teofil