Davor Kristić – “Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi” (Modernist, 2011.)

Dok ovo pišem, tek nas tjedan dijeli od još jednog nastupa Nicka Cavea u Hrvatskoj. Ovaj australski rock-glazbenik i pjesnik u Lijepoj našoj već je gotovo uobičajen gost i uopće ne čude dvije uzastopne kolovoške večeri u pulskoj Areni, osobito ne nas koji ne namjeravaju propustiti ni ovu prigodu, prvu nakon još friškog, uistinu spektakularnog koncerta u zagrebačkoj Areni prije nepune dvije godine. Intenzitet njegovih nastupa, nijansiran uvijek besprijekornom svirkom pratećeg benda The Bad Seeds, izvođački autoritet izgrađen konzistentno visokokvalitetnom, trajno intrigantnom lirikom i iskrenim stvaralačkim žarom, čežnjom u svom najkreativnijem, neobuzdanom izdanju, te nepredvidljivi duhovni zov utisnut u rukopis koji upravo tome duguje tu svoju autentičnost i životnost, već desetljećima jačaju i šire krug obožavatelja i poštovatelja jedne od najimpresivnijih pjesmarica suvremene popularne glazbe. Novi Caveov dolazak u Hrvatsku zato se, iako sam njegovo ime već više puta provukao kroz ove svoje osvrte, čini sjajnom prigodom za još jedno pojavljivanje na ovim stranicama…

Ovoga bih puta kao zagrijavanje za, vjerujem, još jedan impresivan koncertni događaj, skrenuo pozornost na jednu knjigu, i to hrvatskog autora, koja jest objavljena još prije petnaest godina, ali koja na vrlo informativan i nadahnut način progovara o ključnim motivima i duhovnim nutrijentima poetike Nicka Cavea. “Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi”, kako i sam naslov izravno sugerira, fokus stavlja na ono što je obilježavalo kreativnost ovog iznimnog glazbenika praktički od samih početaka – na biblijski imaginarij i kršćanski koncept, odnosno, nauk o božanskome, na Boga samog kao Caveovu temeljnu preokupaciju i samu os njegova duhovnog razvoja kao osobe i kao umjetnika. Davor Kristić, vrlo zanimljiv, rekao bih čak neobičan autor u smislu da su mu životni put obilježili pisanje, glazba, ali i rad u diplomaciji, svojoj je temi, odnosno, protagonistu knjige koju je osmislio kao iscrpnu, fokusiranu analizu, pristupio i kao poklonik i kao znanstvenik, kao strastveni slušatelj i kao trezveni, na trenutke gotovo hladni analitičar, što je balans koji će čitatelju omogućiti širok uvid u predmetnu materiju bez da nametne gotove odgovore i stavove.

Kristić, i sam glazbenik po svojoj paralelnoj životnoj stazi (nedavno je objavio i manje zapažen, ali vrlo zanimljiv, tematski aktualan alt-rock album “Television Is Your Brain”, sniman u Londonu), u Caveovu je opusu, uz glazbeno mu blizak idiom i iznimnu autorsko-izvođačku kvalitetu, prepoznao uz kršćanstvo pupčano vezanu priču, čija simbioza niti je samoj sebi svrha niti je jednoznačna, u tom tematsko-duhovnom maelstromu iščitavajući nestalni i trajno evoluirajući odnos prema transcendentalnome. Caveova publika mijenjala se pak, vjerujem, kako se mijenjao i on sam; teško mi je, doduše, pretpostaviti da su određeni slojevi te publike otpadali iako je sama poetika vremenom omekšavala svoje najekspresivnije tikove no sigurno ne možemo govoriti o istom auditoriju kad uspoređujemo godine benda The Birthday Party i iznimno destruktivne prirode Caveove tadašnje glazbe i lirike s kasnijom fazom s pratećim sastavom The Bad Seeds, da ne govorimo o zadnjim godinama, nakon pogibije petnaestogodišnjeg mu sina Arthura. Ono što pritom fascinira postaje su puta kojim je Nick Cave, uz stalno prisutni biblijski imaginarij, kojeg se držao kao da je opsjednut ili kroz kušnje navođen, dolazio od napadnih jukstapozicija starozavjetnih motiva i profanog nasilja iz mladosti do artikuliranja vlastite verzije bluesa na maestralnom albumu “The Firstborn is Dead”, od vjerom osnaženih vapaja izgubljenog sina u pjesmama poput “Mercy” i “Foi na Cruz” do krhkih molitava na životnom remek-djelu “The Boatman’s Call” (gdje je Boatman, lađar, zapravo sam Krist) te od predivnih ekspresija slavljenja Boga u “Get Ready for Love”, “He Wants You” ili “Breathless” do današnjih, iz neizrecive tuge i boli rođenih pomirbenih nota kojima otvoreno poručuje da “dosta je bilo tuge i da je vrijeme za radost”. Jer put je to prepun mijena, a da pritom nijedna nije pobijala prošlu, svjedočeći autentičnu čežnju čovjeka trajno okrenutog božanskome. Čovjeka “osuđenog” na Boga, da se izrazim uličnim rječnikom, odnosno, riječima koje bih lako mogao zamisliti na usnama nekog od likova iz pjesama mu i romana. Davor Kristić odlučio je sve svesti na papir, popisati gotovo kao inventuru, istodobno predstavivši i jednu vrlo izvjesnu analizu publike kojoj su sve te pjesme u kojima se stalno suprotstavljalo pa i koreliralo nasilje i vjerski zanos, smrtni strahovi i slavljenje života, krvavi padovi i ruke podignute prema Nebesima…

Kristić s pravom svoju analizu počinje pitanjem tko uistinu čini Caveovu publiku, s tim da bih, slijedom prethodno napisanog, postavio tu istu publiku na vremensku crtu i otvorio put nekim novim zaključcima. Star kao sama popularna kultura, njezin otpor prema temeljnim kršćanskim istinama, prije svega prema sebedarju i poniznosti kao osobinama posve oprečnim suvremenoj kulturi samoobožavanja, slijepe permisivnosti, koktelizirane, samougađajuće duhovnosti i bezgraničnog relativizma, usprkos kršćanskom imaginariju kulturološkom logikom ucijepljenim u same korijene te iste kulture, zrcali se na publici Nicka Cavea jednako kao i na njegovim prvim koracima na bjelosvjetskoj rock-sceni. Da ta ista publika, koju je australski poeta godinama zasipao vrlo jasnim biblijskim motivima, kršćanskom vizurom kroz koju je gledao na pali, neuredni svijet u potrazi za smislom i ciljem, te u tim okvirima uobličenim zazivima Bogu kojem se i opirao i tražio ga, o Svetom pismu zna vrlo malo ili ništa, manje je začudno ako znamo da i prosječni vjernik ima ozbiljnih poteškoća sa shvaćanjem duha Evanđelja (ne spočitavam, polazim od vlastitih posrtaja i puta od jučerašnjeg do današnjeg sebe); publika ga je pratila i uz njega stasavala, što je posebna vrsta povezanosti i predanosti…

Davor Kristić

No zato i od početka govorim o putu, o vremenskoj crti na kojoj protagonist priče (a ovaj je uistinu nepredvidljiv, divlji) gotovo u krvi ispisuje povijest jedne duše, pri čemu je Kristićeva knjiga, kao što sam već podcrtao, petnaest godina stara analiza, tek dio priče, čak, moglo bi se reći, uvod u portret glazbenika koji će nas kroz tjedan dana razveseliti još jednim garantirano sjajnim koncertom. Do detalja secirajući Caveove klasike, od već davne “Tupelo”, u kojoj je rođenje Elvisa Presleyja, jednog od svojih mladenačkih idola, opisao kroz mješavinu starozavjetnih i novozavjetnih motiva (potop i Kristovo rođenje) u ključu bluesa, do molitvenih ljepota “Bless His Ever Loving Heart” ili višeslojne pobožne prozaičnosti “Time Jesum Transeuntem et non Revertentem”, Davor Kristić razotkriva pjesnikove gnostične rukavce koji naoko djeluju programski, ali koji sagledani u cjelini djeluju više kao dio opće potrage, djelomično uvjetovane i samougađanjem i(li) čak otporom prema crkvenoj predaji, kao i neke očito namjerne ili namjenske preinake ključnih novozavjetnih mjesta, poput izostavljanja bitnih riječi “u moje ime” u citiranju Isusove poruke “gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” u eseju o kreativnosti i duhovnosti “Utjelovljena riječ”. U Caveovim tekstovima očito je i u kojoj mjeri ne prepoznaje kako se, augustinovski rečeno, u Starom zavjetu Novi skriva, a u Novome Stari otkriva, odnosno, da, također slijedom gnostičkih ideja, ali i suvremenih, new ageom prešaranih iščitavanja, suprotstavlja Boga Staroga zavjeta s tobože drug(ačij)im Bogom iz Novoga zavjeta: Nick Cave to, štoviše, koristi i kao polazište za svojevrsnu samoanalizu i propitkivanje vlastite kreativnosti i duhovnih trvenja, objašnjavajući tako sukobe unutar vlastite poetike, no jednako je tako evidentno kako je vremenom ta oštra podjela prevladana ili je bar prepustila mjesto daleko pomirbenijim tematsko-motivskim obrascima…

Što nas dovodi natrag na činjenicu da je “Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi” knjiga koja nas tek uvodi u Caveov opus i duhovni život. Što je nikako ne čini zastarjelom – jer vrlo precizno raščlanjuje temeljne preokupacije i stvaralački pogon ovog izuzetnog glazbenika – već čak vrlo argumentiranom, pa tako i informativnom te izuzetno korisnom analizom svega što je “proizvelo” Nicka Cavea koji se danas bez imalo uljepšavanja, u svijetu u kojem je to odavno pejorativna kategorija, naziva konzervativnim i koji jasno odbacuje pojam duhovnosti u korist religioznosti (još jedan prst u suvremeno oko) te se opredjeljuje za Krista. Zato bih nedavnu knjigu “Vjera, nada i krvoproliće”, koncipiranu kao jedan vrlo dugi razgovor s publicistom Seanom O’Haganom, svakako preporučio kao nastavak, ključnu nadogradnju onog što nam je Davor Kristić ponudio u svojoj analizi: te dvije knjige u paru daju sve potrebno da se pronikne u svijet – da, religiozni, prije nego duhovni – glazbenika koji će ovih dana u pulskoj Areni još jednom, na razvalinama vlastitih boli i gubitaka, poručiti kako je nakon vremena tuge došlo vrijeme za radost. Čovjeka koji je još davno poručio kako je “Bog svugdje, spominjao Ga ili ne”, što se, pogleda li se pažljivije i mimo šarenih naočala kakve nam nudi moderna popularna kultura, savršeno zrcali na cijelom putu kreativne duše kojoj taj isti toliko spominjani, ali i iz raznih kutova oslikavani Bog nije davao mira ni odmora, navodnjavajući mu stihove svim nijansama svoje Milosti.

Knjiga Davora Kristića tim je zanimljivija što dolazi iz duše čovjeka koji glazbu razumije i promišlja iznutra, koji se njome bavi na sličnim valovima kao protagonist knjige, ali koji ne iskače iz okvira znanstvenog pristupa, savršeno ga balansirajući sa slušateljskim žarom. Nick Cave kojeg ćete pronaći u njoj nastavio je pak taj svoj put premrežen nemirima i stranputicama koliko i plamenom Čežnje, stalno u kristološkom ključu usavršavajući formu ljubavne pjesme kao, po njemu, najizravnije veze s božanskim. U pulskoj Areni, 4. i 5. kolovoza po tko zna koji put uveselit će hrvatsku publiku i naše goste, donoseći tu svoju nestalnu, nemirnu, ali pomirenju i radosti okrenutu pjesmaricu kao dušu ponuđenu na pladnju.

I kao mali dodatak, tu je i vrlo amaterski video-uradak, kojeg sam osobno sastavio u puno mlađim danima, a za jednu od Caveovih najpobožnijih pjesama, “Bless His Ever Loving Heart”. Kombinirajući vlastite fotografije s motivima iz rodnoga Šibenika, ali i Korčule, pa čak i metkovskoga Bijelog Vira, taj neki mlađi ja pokušao je Caveove nježne, skrušene stihove spustiti u (moju) svakodnevicu. Koliko sam u tome uspio, ostavljam na slobodnu procjenu, ali pozivam sve da uživaju u predivnim versama i notama.