“Braćo! Tako ne ide dalje. Naš se pokret rastvara i udario je lošim putem. Religija je postala sredstvom nacionalizmu. Mi nećemo i ne smijemo biti nikada katolici zato da pomognemo narodu, već ćemo zato pomoći narodu jer smo katolici. Katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo.”

Ove je riječi prije stotinjak godina izgovorio dr. Ivan Merz, hrvatski blaženik čiji smo spomendan jučer obilježavali. Blaženi Merz upozoravao je svoju braću iz Hrvatskog katoličkog pokreta na pretjeranu politizaciju njihova djelovanja. On je, naime, shvaćao društveni angažman katoličkog intelektualca kao cjelovitiji i dublji put od pukog slijeđenja uske političke crte definirane interesima samo jednog naroda ili društvene grupacije. Od takvoga shvaćanja nikada nije odustao, a njegova ustrajnost u odvajanju Hrvatskog katoličkog pokreta od stranačkih ili ideoloških grupacija donijela mu je mnogo protivnika. Onih koji su mislili kako njegov “kršćanski idealizam” slabi političku snagu pokreta koji je htio dati svoj prilog oslobođenju hrvatskog naroda.

Napetost između autentičnog kršćanskog poslanja i bremena političkih zahtjeva povijesnih situacija u kojima su Hrvati morali živjeti i opstajati nije, dakle, ništa novo. Ta se napetost javlja i danas, unatoč tome što već 25 godina uživamo samostalnost i slobodu.

Živimo u podijeljenom društvu. U jako, jako podijeljenom društvu. I nije tu riječ tek o običnoj svjetonazorskoj heterogenosti koja je neizbježna, neki kažu i jako potrebna, u pluralističkom sustavu. Ovdje se radi o antagonizmima toliko moćnima i dubokima da ugrožavaju temeljni konsenzus suživota u zajednici kojoj svi pripadamo. U tom smislu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne pretjeruje kada govori o „nagrizanju temelja hrvatske države“.

Histerija u javnom prostoru

Svojevrsna je histerija zavladala javnim prostorom i potpuno iscrpljuje društvenu energiju koja bi namjesto na ostrašćene i sve jalovije rasprave o prošlosti trebala biti usmjerena na ozdravljanje države i gospodarstva koji se nalaze u ozbiljnim problemima. Ne tvrdimo da o prošlosti i njezinim posljedicama na ono što živimo danas raspravljati ne treba. Međutim, umjesto konstruktivne i smirene rasprave o svemu što nas kao narod povijesno opterećuje, sa svih nam se strana nudi afektirano nabacivanje površnim etiketama na neistomišljenike i političke protivnike.

Koja bi trebala biti uloga Crkve i njezinih svećenika u ovom ozračju toliko „nabrijanom“ da ponekad izgleda kao da ga netko namjerno stvara zbog nekih malih, sebičnih interesa?

Katolička Crkva u Hrvatskoj zasigurno će u ovom ozračju podijeljenosti i induciranog beznađa nastaviti predlagati ono što vjernicima može donijeti utjehu i snagu, a sve „ljude dobre volje“ ujediniti u borbi za bolje sutra i promicanje univerzalnih vrednota. A to je, naravno, Riječ Božja. Potrebno nam je autentično naviještanje Evanđelja, ono koji nadilazi sve podjele i razlikovanja koja nas muče i u svojoj sveobuhvatnosti uključuje svakoga dobronamjernog od nas, bez obzira na političke preferencije. Jer, kako je lijepo govorio blaženi Merz, „ne smijemo biti nikada katolici zato da pomognemo narodu, već ćemo zato pomoći narodu jer smo katolici“.

Istina koju očekujemo od naših pastira s oltara jest Istina Isusa Krista i njegove spasonosne žrtve sposobne preobraziti i nas i društvo u kojem živimo. Ta Istina mora biti naviještena na način koji je svjestan i onih drugih „istina“, povezanih s našim povijesnim usudom. Ali, te povijesne istine moraju biti transcendirane onom većom Istinom jer će tek tako zadobiti pravi smisao. Ako se to ne dogodi, takav navještaj ostaje u ovozemaljskim dimenzijama. I potom lako upada u politikantstvo, čak i ideologiju.

Uvjerljiva većina naših svećenika i biskupa dobro je toga svjesna. Međutim, ima među njima i onih (koji vjerojatno djeluju u dobrim nakanama) sa sklonošću zadržavanja na ovozemaljskom, čime se upada u politikantstvo kojem, naprosto, u Crkvi nema i ne može biti mjesta.

Istinsko domoljublje

Ovih dana bili smo svjedoci jedne takve propovijedi izrečene u Splitu, pred televizijskim kamerama. O istupu o. Luke Prcele njegova subraća iz Hrvatske dominikanske provincije već su izdali jedno mudro i odmjereno priopćenje kojemu ništa ne treba dodati. Međutim, ono što treba znati jest da homilija izrečena toga jutra u splitskoj crkvi sv. Dominika nije, nažalost, izoliran slučaj u svom miješanju dnevne politike i Evanđelja. Postoji još svećenika, među njima i nekih visoko pozicioniranih u crkvenoj hijerarhiji, koji svoje duhovno poslanje sve češće i upornije svode na političko komentiranje.

A Isusovi svećenici nisu među nama kako bi nam tek komentirali dnevnopolitička zbivanja i istupe političara, nego su tu da bi navijestili jedinoga i pravoga Boga koji nudi spasenje svakome od nas, bili oni “politički Hrvati” ili ne. Ponovimo: Isusovo spasenje nudi se svakome od nas, bez obzira za koju političku stranku glasao, kakav odnos prema NDH imao ili, budimo slikoviti, slušao Thompsona ili TBF. Svećenik te svoje odgovornosti prema svome pomazanju, zadaći koja iz njega proizlazi, kao i opasnosti da upadne u sablazan mora biti svjestan i to u svakome trenutku i u svakome javnom istupu. Inače postaje, kako je to Merz opisao, „politički agitator i čuvar (izbornih, op.a.) kutija“.

I tu nije riječ o tome da Crkva ne smije biti „politična“. Upravo suprotno –  katolička vjera nije i ne može biti „privatna“, ona puni smisao pronalazi upravo u svojoj socijalnoj realiziranosti i odnosu prema ljudima i događanjima oko nas. Riječ je o tome da se u toj angažiranosti mudro zadrži evanđeoska dubina i širina, da uvijek ostane ona usmjerena na čovjeka, konkretnog čovjeka u konkretnom društvenom kontekstu i temeljna prava koja su mu zajamčena. Da se izbjegne politikantstvo, a zadrži zdrava političnost. Upravo na takav način ponajbolje se ostvaruje istinsko domoljublje, vrlina koja se s univerzalizmom kršćanstva međusobno dopunjuje i isprepliće.

U povijesti svoje Crkve imamo primjer i uzor upravo za takvu mudrost, ujedno i hrabrost. Blaženog Alojzija Stepinca koji je svojim istupima i propovijedima uvijek tu evanđeosku širinu zadržao, jednako distanciran od oba totalitarizma koja su pogodila hrvatski narod i Crkvu u Hrvata. I koji je svojedobno poručio kako se istinska “ljubav prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima”.

Ivan Merz ostao je osamljen

Njegov život pokazao je kako takav odabir nije lak. Isto je pokazao i život bl. Ivana Merza koji je u svom inzistiranju na evanđeoskom ispred nacionalnog ostao osamljen i neshvaćen u tadašnjim katoličkim gibanjima. To je prekrasno opisao Dušan Žanko u svom pismu prijatelju Ivanu objavljenom u časopisu “Život” 10 godina nakon blaženikove smrti.

„Ti si htio slobodu djece Božje, a mi volimo ropstvo naše grupe; htio si da božanske ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali, da smo bolji od drugih i ne osvrćući se na mudrost Imitacije…ti si živio za Crkvu, a mi živimo za našu grupu i kao što si ti naučavao, da izvan Crkve nema spasa ni vrijednosti, mi galamimo, da izvan naše grupe i naše tradicije nema ni dobre volje, ni poštena srca, a ako se, Bože sačuvaj, bjelodano pojavi, ne priznajemo ništa i zaobilazimo sve“, napisao je tada.

Umjesto tapšanja po ramenu istomišljenika, Merz je odabrao put Isusa Krista i njegove Crkve. Vrijeme je da ponovno zazovemo njegov zagovor na sve nas.

Goran Andrijanić | Bitno.net