“Redovito sam vikala na svoju djecu. I to često. Ponekad je to jednostavno bio plod moje frustracije što iznova i iznova ponavljam iste upute. Glasnoća i intenzitet mog glasa rasli bi dok ne bih došla u situaciju da doslovno vičem na svoju djecu. Nisam bila ponosna na te trenutke, ali sam se osjećala i donekle opravdano – na kraju, što sam još mogla učiniti kako bi me poslušali?”, iskrena je Calah Alexander u svjedočanstvu za portal Aleteia.

“Drugi put je to jednostavno bio izraz mog turbulentnog emocionalnog stanja. Bila bih uzrujana zbog nečega potpuno nepovezanog s mojoj djecom te bih s ljutnjom i neprijateljstvom reagirala čak i na njihov najjednostavniji zahtjev. To je plašilo moju djecu te su nerijetko znala plakati, a da budem iskrena, plašilo je i mene.”

Calah piše kako bi ubrzo požalila zbog svog izljeva bijesa. Djeci bi se ispričavala, a sebi zavjetovala kako više nikada neće planuti na njih.

“Neizbježno, nekoliko tjedana kasnije prekršila bih obećanje.”

Ističe kako je prestala vikati na djecu tek nakon što je krenula na terapiju te upoznala kakve posljedice emocionalno zlostavljanje ostavlja na ljude, i djecu i odrasle.

Naučila je i kako djeca svoje emocije ne mogu kontrolirati zbog nepotpuno razvijenog čeonog režnja koji regulira amigdalu (pojednostavljeno – centar za emocije u mozgu), dok je njoj kao odrasloj osobi to moguće.

Calah ističe kako je unatoč tome i dalje svoje emocije istresala na “bespomoćnu, ranjivu djecu”.

“To je bilo emocionalno zlostavljanje, bez obzira na moje namjere ili svjesnost. Dan kad sam to shvatila bio je dan kad sam prestala vikati na djecu.”

No, kako je to postigla?

“Nije bilo jednostavno – morala sam pronaći novi način kako se nositi s emocijama. Dnevna tjelovježba postala je apsolutno nezamjenjiva kao glavni oblik emocionalne regulacije, odlazak na terapije i pronalazak novih tehnika upravljanja stresom također je bilo važno.”

No, Calah kaže da je u “ranim danima” morala doslovno tretirati sebe kao dijete.

“Kad bih se uznemirila, pozvala bih samoj sebi time-out. Uvjerila bih se da su djeca sigurna, uključila im televiziju i onda bih se zatvorila u sobu kako bih se dovela u red.”

Ističe kako bi to vrijeme ponekad trajalo 10 minuta, a ponekad čak pola sata, no kako ne bi izašla iz sobe dok ne bi bila savršeno mirna i u potpunoj kontroli nad sobom. Za to vrijeme imala je uključen baby monitor kako bi bila sigurna da su djeca u redu.

“S vremenom je proces postao bolji i brži, a pozivanje time-outa sada se rijetko događa. No, uvijek u rezervi čuvam tu mogućnost kao pomoćni plan u slučaju da situacija izmakne kontroli jer istresanje emocija na moju djecu nije opcija.”

Ono što je tada uslijedilo Calah opisuje kao “izvanredno”:

“Djeca su me prestala ignorirati i počela slušati.”

“Ne kažem da su svi koji viču na svoju djecu emocionalni zlostavljači. To nije istina, kao što nije bila istina za svaki put kada sam sama vikala. Ali je bila istina ponekad.”

Calah ističe još jednu prednost prestanka vikanja na djecu.

“To mi je pomoglo naučiti ih kako da upravljaju vlastitim osjećajima. Moje šestogodišnje dijete ponekad mi priđe kad je uznemireno i pita mogu li mu pomoći da se smiri. Sjedimo u tišini i nekoliko puta duboko uzdahnemo, gledajući se licem u lice, dok se ne smiri. Onda me zagrli te se otiđe igrati.”

Za kraj ističe kako se svaki roditelj koji viče na svoju djecu mora zapitati zašto to radi. Je li uzrok tome njegovo vlastito nesređeno emocionalno stanje ili to što djeca ne slušaju.

“Ohrabrujem vas da pronađete način kako se nositi s osjećajima prije nego što pričate sa svojom djecom. To će zahtijevati rad na sebi, ali na kraju će vaša djeca imati roditelja koji će biti stvarniji odraz Kristova strpljenja, nježnosti i bezuvjetne ljubavi za sve nas.”

Tino Krvavica, Aleteia | Bitno.net