Dobri, dragi prijatelju! Najdubljim uzbuđenjem se sjećam tvoga najtežega Križa, o kojem nisi ostavio ni slova na ovoj zemlji nego si ga cjelovita i od ljudi neviđena odnio pred Krista Propetoga i za naše otkupljenje – sjećam se tvoje osamljenosti. Sve tvoje dragovoljne pokore i sve patnje, koje si snosio i želio snositi nisu ništa prema osjećaju osamljenosti, kojim si unišao u osjećaj Krista na Maslinskoj gori. Radio si među nama i za nas, a mi smo bili tvoja pustinja, mi smo iz prikrajka kimali glavama nad tobom , ne jer te ne bismo ljubili i cijenili, ne jer te u zlobi srca ne bismo htjeli slušati i slijediti, nego jer smo bili siromašna, nezrela djeca bez snage da te do dna shvatimo i da te slijedimo. Čak smo te se htjeli riješiti, u časovima kušnje, kad nam se činilo, da presporo stizavaš sa svojim Piom u grozničavoj trci našega vremena, u kojem se brzo radi, a radilo se stvarno o tom, što mi za tobom daleko ostadosmo bez tvoga svijetla i bez tvoje vjere, što nam je časovito bilo gore s tobom nego bez tebe. Ti si vidio, da mi nismo odgojeni za Crkvu i za pasionizam, da se naše staze teško poklapaju s tvojom, makar se tu i tamo križaju, i nije ti bilo druge, nego ići svojim putem sam, slijedeći visoki poziv s one strane života i živeći u svijetloj sjeni svoje sudbine.

Kudgod si prolazio, osjećalo se, da prolaziš sam, jer mi, kolikogod smo imali dobru volju, uvijek smo ponešto skrivali pred tobom, zadržavali smo sebi i za sebe, dok si se ti davao sav.

U zore smo te puštali sama, da skupa sa dobrim ženama prikazuješ Ocu »žrtvu hvale«, a mi smo dolazili kasnije sa bubnjevima i zastavama, da nas se bolje vidi, prepuni sebe i »organizacijske snage«, koju si ti smatrao tek jednim od sredstava za uspon duha, a ne ciljem svih moralnih i materijalnih hekatomba.

Kao mladi David praćkom, ti si se srcem nabacio na strašnog modernoga Golijata, o kojem moralisti i filozofi govore kao o apokaliptičkoj zvijeri; a u tom srcu je bilo »snova i akcije« – kako veli Maritain za Psicharija – »snova po nabujalosti neke nutarnje punine, ne po slabosti razuma; i akcije poput snova.« Nama katolicima si rekao, da samo u nadnaravnom leži tajna naših uspjeha i da se svaka stvar sa atributom »katolička« može da okrene protiv nas, ako u njoj nema nadnaravnoga soka iz misterija ljubavi.

Da odvratiš katastrofu mnogočega sa atributom »katoličko«, posegnuo si, da objasniš nadnaravnu jezgru u literaturi, u organizaciji, u socijalnom životu, u ćudorednim običajima, u crkvenom apostolatu, u politici.

Ali tu te dočekao najteži križ – križ osamljenosti.

 Ti si htio slobodu djece Božje, a mi volimo ropstvo naše grupe; htio si da božanske ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali, da smo bolji od drugih i ne osvrćući se na mudrost Imitacije. »Da i vidiš drugoga, gdje javno griješi ili da čini grdno zlo, ne bi smio zato misliti, da si bolji, jer ne znaš, kako dugo možeš ostati u dobru. Svi smo slabi…« 

I dok si sve ostale križeve nosio ko heroj radosna srca, pod križem osamljenosti si u dva navrata proplakao. Je li to bio plač poput Isusova nad Jeruzalemom ili odušak boli Maslinova vrta? Je li to bio plač radi nas ili plač radi tebe? Mi to nikada ne ćemo saznati.

Ti si htio slobodu djece Božje, a mi volimo ropstvo naše grupe; htio si da božanske ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali, da smo bolji od drugih i ne osvrćući se na mudrost Imitacije. »Da i vidiš drugoga, gdje javno griješi ili da čini grdno zlo, ne bi smio zato misliti, da si bolji, jer ne znaš, kako dugo možeš ostati u dobru. Svi smo slabi…« (I. 2. 4.); ti si živio za Crkvu, a mi živimo za našu grupu i kao što si ti naučavao, da izvan Crkve nema spasa ni vrijednosti, mi galamimo, da izvan naše grupe i naše tradicije nema ni dobre volje, ni poštena srca, a ako se, Bože sačuvaj, bjelodano pojavi, ne priznajemo ništa i zaobilazimo sve; ti si za neprijatelje i klevetnike molio prosvjetljenje Duha, a mi smo im krojili osudu i sramotu, nikada siti tuđeg poniženja; tvoj centralni problem je bio poslušnost i služenje, a naš je vlast i vodstvo, čak i tamo gdje nas ne traže. Mi »uvijek pomišljamo na trijumfe i kako ćemo na kraju imati pravo«, a ti si »priznavao, da nije ništa naša zasluga, nego da se pokoravamo istini, koja je pobijedila.«

Dosta, dosta! Čini se, kao da te tjeram od nas, kao da smo dva tuda i daleka svijeta, zlobnicima na uhar. Nisam tako mislio, htio sam u desetgodišnjici tvoga odlaska odati najdublju počast Križu tvoje osame i zamoliti te, da nam oprostiš za svu tvrdoću srca i tužnu oholost, kojom smo te sa obadvije strane okružili kao Saharom.

Mnogi su me pitali, šta bi ti, da si danas živ medu nama? (Pitanje značajno za obadvije vojske). Ne znam u detalje, ali sam siguran, da bi u ovom proširenom »ekscesu beznađa« pojačanom snagom žrtvovao čitavo srce za spas crkvenog autoriteta i da bi u ovoj strašnoj bezvodnoj pustinji istiskao sve sokove svoga bića za kap ljubavi i za blagu rosu nesebičnosti, da bi dvostruko pateći od ljudske bijede ipak ili s njom ili preko nje ostvarivao samo planove Božje i interese Duha.

To možeš i ovako, iz nevidljivoga svijeta, u kojem si živio više nego na zemlji, još dok si bio vidljiv, pa stoga daj, dobri dragi prijatelju, zaslugom križa tvoje osamljenosti i tvojih suza, da se bez ičijega poniženja udomi i kod nas pravda, mir i jedinstven duh.

Dušan ŽANKO, “Duša Dr. Ivana Merza”, Život, Zagreb, 19/1938., br. 5