Mnogi roditelji vjeruju da djecu, kad uđu u pubertet, mogu nastaviti odgajati na isti provjeren način kao i do tada, u predškolskim godinama i nižim razredima osnovne škole. Međutim, to je velika pogreška, jer tinejdžer više nije dijete. On/ona nalazi se na prijelazu u odraslu dob. U tinejdžerovoj glavi počela se vrtjeti melodija samostalnosti i identiteta. Tu melodiju treba uskladiti sa svim psihološkim, emocionalnim, intelektualnim, duhovnim i društvenim promjenama koje se događaju u tinejdžeru. Kad roditelji zanemare tu novu melodiju koja se tinejdžeru vrti u mislima, postavljaju pozornicu na kojoj će se odigrati veliki sukobi s tinejdžerom.

Roditelji koji se prema tinejdžeru odnose na isti način na koji su se prema njemu odnosili dok je bio dijete neće postići iste rezultate koje su postizali prije. Kad tinejdžer prestane reagirati onako kako je reagirao kao dijete, roditelji moraju pokušati nešto drukčije. Neupućeni roditelji gotovo uvijek pribjegavaju metodama prisile, što često dovodi do svađa, gubljenja živaca pa čak i do verbalnih ispada. Kod tinejdžera kojemu su riječi potvrđivanja primarni jezik ljubavi takvo ponašanje razorno djeluje na njegove emocije. Roditeljska nastojanja da raspravom dovedu tinejdžera do pokornosti zapravo će ga samo gurnuti prema pobuni.

Na taj način roditelji nesvjesno uklanjaju tinejdžerov sustav emocionalne podrške i zamjenjuju ga verbalnim ratom. Sagledajte tu promjenu očima vašeg tinejdžera: Kao dijete osjećao se toplo i voljeno u sigurnosti svojih roditelja, a sad, kad je postao tinejdžer, verbalne mu granate eksplodiraju u duši i buše njegov spremnik ljubavi. Roditelji mogu imati dobre namjere i svejedno polučiti nesumnjivo loše rezultate. Ako mi kao roditelji ne promijenimo metode, sasvim ćemo sigurno imati posla s buntovnim tinejdžerom, a često i s otuđenom mladom odraslom osobom.

Znam da neki od vas misle: „Ali, ako ne budemo riječima osudili pogrešno ponašanje svojih tinejdžera, kako ćemo ih drukčije dovesti u red?“ Kao što me upitala jedna majka: „Dr. Chapman, vi sigurno ne predlažete da naprosto dopustimo tinejdžerima da čine što hoće?“ Odlučno sam joj odgovorio: „Naravno da ne.“

Tinejdžerima su potrebne granice. Roditelji koji ih vole pobrinut će se da ostanu unutar granica. No postoji bolji način da ih potaknemo na to, osim da vičemo na njih okrutnim, ogorčenim, osuđujućim riječima kad učine nešto loše. Ovime ćemo se podrobnije pozabaviti u 12. poglavlju kad budemo govorili o odnosu između ljubavi i odgovornosti. U ovome poglavlju govorimo o tome kako tinejdžerov spremnik ljubavi održavati punim. Grube, svadljive riječi štetne su za svakoga tinejdžera, ali na onog tinejdžera kojemu su riječi potvrđivanja primarni jezik ljubavi imaju razorni učinak.

Mnogi se tinejdžeri bore s pitanjem svojega identiteta. Uspoređuju se s vršnjacima u fizičkom, intelektualnom i društvenom smislu. Mnogi dolaze do zaključka da jednostavno nisu dovoljno dobri. Mnogi se osjećaju nesigurno, imaju manjak samopoštovanja i krive sami sebe. Ako postoji ijedno razdoblje u životu kada su čovjeku potrebne riječi podrške, onda je to sasvim sigurno razdoblje puberteta. Pa ipak, upravo u pubertetu roditelji često pribjegavaju negativnim riječima nastojeći prisiliti tinejdžera da čini ono za što su oni uvjereni da je najbolje. Ne mogu odviše istaknuti koliko je potrebno da roditelji upućuju tinejdžerima riječi podrške. Čak i ako primarni jezik ljubavi vašeg tinejdžera nisu riječi potvrđivanja, on će cijeniti vaše pozitivne komentare. Dobro kaže starozavjetna hebrejska poslovica: „Smrt i život u vlasti su jeziku.“

Gornji tekst izvadak je iz knjige Garyja Chapmana “Pet jezika ljubavi tinejdžera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.