Ryan Adams – “Wednesdays” (PAX AM, 2020.)

Do prije dvije godine novi bi album Ryana Adamsa, jednog od najproduktivnijih, ali i najtalentiranijih i najpismenijih suvremenih američkih kantautora, bio dočekan s podebljanim naslovima i naslovnicama kao nezaobilazan glazbeni događaj. Sada već četrdesetšestogodišnji glazbenik, zamijećen još polovicom devedesetih kao prvo ime vrsnog alt-country sastava Whiskeytown, nanizao je pod svojim potpisom od početka milenija naovamo impozantan niz albuma kojima je pokazao ne samo raskoš talenta i duboko razumijevanje tradicije američke (rock) glazbe, već je pokazao i rijetko viđen radni elan koji mu je omogućavao izbacivati zbirku za zbirkom, ne doduše uvijek na visokoj razini utvrđenoj sa sjajnim nastupnima “Heartbreaker” i “Gold”, ali nikad ni ispod razine visokog prosjeka. Nizao ih je tako sve do 2019., a onda se dogodilo nešto što nije pandemija, a što je bilo više nego dovoljno za dovođenje svega dotad pokazanog u pitanje.

Dakle, nakon niske zapaženih albuma, što snimljenih samostalno, što onih odrađenih s pratećim sastavom The Cardinals, ali i pomalo ekscentričnih, gotovo bizarnih projekata, poput izleta u vode metala s “Orion” ili prepjeva cjelokupnog albuma “1989” pop-zvijezde Taylor Swift, Adams je 2019. označio kao još jednu godinu u kojoj će objaviti čak tri nova albuma (to je prethodno uspio učiniti 2005. s albumima “Cold Roses”, “Jacksonville City Lights” i “29”). Dva su čak dobila i naslove – “Big Colors” i “Wednesdays” – a onda su pred samo Valentinovo te godine u javnost izašle optužbe čak sedam žena (među njima i donedavne mu supruge, pjevačice Mandy Moore) za seksualno uznemiravanje i ucjenjivanje (jedna od žrtava navodno je bila i maloljetna). Sve se to odvijalo u jeku fenomena Me Too, koji je postao glas brojnih žena žrtava seksualnih predatora u svijetu tzv. show businessa, te su Adamsovi planovi i radni raspored automatski stavljeni na čekanje.

Kao što nije dobro (koliko god bilo lako) nasjesti brzoširećim etiketiranjima i osudama bez formalnih presuda, tako ne bismo smjeli upasti ni u zamku da nešto ovako ozbiljno i traumatično olako proglasimo pukim trendom. Jer, na žalost, izopačena korelacija pozicije moći i seksualnosti postoji od vremena mnogo davnijih od današnjih trendova i fenomena, borbi i etiketiranja. Ali zato trend jest potiskivanje brzo etiketiranih “negativaca” ne samo na margine, već i izvan “mjesta radnje”, u ekstremnijim slučajevima do razine brisanja, odnosno, isključivanja iz javnosti. Tzv. kultura otkazivanja, koju su već kritizirali brojni umjetnici i javne osobe (australski kantautor Nick Cave nazvao ju je i antitezom milosrđu), uzela je maha postavši zabrinjavajući trend koji ne ostavlja mnogo mjesta ni razrješavanju, a kamoli milosrđu. U kolikoj je mjeri Ryan Adams postao “žrtvom” takvog trenda nije lako precizno utvrditi, ali konačno objavljen album “Wednesdays” dobio je u medijima osjetno manje prostora nego prethodni albumi, a i poneke su ocjene ostale sumnjivo niske, što su uočili i slušatelji, odnosno, pratitelji glazbenih kritika.

Ryan Adams je, naravno, slijedom događaja bio pod istragom FBI-ja i pritom nije pronađeno ništa što bi bilo povod za optužnicu. To nam može reći da je u inicijalnoj optužbi, a pogotovo u iz nje generiranoj hajci možda i bilo suvišnih i netočnih stavki, ali razvidno je da je glazbenik koristio svoj renome za svojevrsno ucjenjivanje i uznemiravanje mlađih kolegica. Da makar pred vlastitom savješću ni pred tim ženama nije nevin pokazuju i njegove javne isprike. Ali, opravdava li nečije neprihvatljivo, uvredljivo i u krajnjoj liniji devijantno ponašanje getoizaciju ne samo njegova lika, već i umjetničkog rada? Bi li bilo ispravnije i s moje strane “prešutjeti” novi album glazbenika čiji sam rad godinama pratio, cijenio, volio i o njemu pisao, te ga ni ne spomenuti na katoličkom portalu? Ili bih trebao prvo odvojiti samu kreativnost od karaktera osobe, a zatim, uostalom, ostaviti i prostor za preobrazbu, ne isključiti mogućnost za nečije kajanje koje se može odvijati i upravo kroz kreativni proces, dinamikom i intenzitetom nedohvatljivom javnim očekivanjima i društvenomrežnoj verziji psihologije?

Ryan Adams – Wednesdays

Je li “Wednesdays” u glazbi i stihovima artikuliran kao pismo isprike, kao čin kajanja i usmjerenja na bolje, na pročišćenje i pokoru? Kao obično – i kako i treba biti ako govorimo o umjetnosti umjesto o pukom svjedočenju – odgovor na tako direktna pitanja treba tražiti između redaka i bez pouzdanja u sigurne zaključke. Zato sam nakon nekoliko prvih slušanja u album zaronio jednostavno kao u najobičniji, još jedan album Ryana Adamsa. I pričekao, kroz nova preslušavanja, da se pjesme oslobode onih prvih očekivanja i nametnute vizure.

Što je jako teško kad album otvore stihovi “Sjećam te se prije nego što si me mrzila“, otpjevani u maniri Neila Younga i uz minimalističnu glazbenu pratnju na tragu Springsteenovih (pa i Youngovih) zatomljenijih aranžmana, u pjesmi naslovljenoj “I’m Sorry and I Love You”. Jer, uostalom, prelazeći iz pjesme u pjesmu bez izrazitijih izlazaka iz minimalistične forme u ključu americane, Adams jasno poručuje da u pitanju nije fešta niti slavljenje glazbe; naprotiv, na repertoaru je intimističan, u nutrinu okrenut materijal, sadržaj kojem je forma više nepotreban teret nego sigurni okvir, još manje šminka. A kako pjesme odmiču prema zaključnoj “Dreaming You Backwards” s njezinim stihovima “Neka tvoja ljubav pronađe put natrag doma“, tako je i sve jasnije da posrijedi nije ispovijest niti čin kajanja, već prije nešto poput uglazbljene zbirke pripovijedaka, ali s potencijalom samopročišćavajućeg i preobrazbi okrenutog kreativnog čina.

“Wednesdays” je lijep album. To je album nepatetičnih ljubavnih priča, zbirka americana-balada koju bi svako piskaralo koje je, poput mene, svaki dosadašnji Adamsov album dočekivalo raširenih ruku i nalazilo prostora za visoke ocjene, da nije došlo do razotkrivanja naličja glazbenikove persone, etiketiralo kao čak jedan od najboljih mu albuma (rekao bih, možda čak najbolji još tamo od “Cardinology” iz 2008.). Ali, umjetnost, pa tako i glazbu, čini i kontekst. U tom ključu, sve ljubavne priče na albumu – a sve su provučene kroz prizmu boli i gubitka, rastanaka i slijepih ulica, “škrabanja tvog imena u suzama” (u “Walk in the Dark”) i “tišine što obara na koljena” (u naslovnoj “Wednesdays”) – nose odraz onog što je razotkriveno prije dvije godine, obremenjene krivnjom koja možda jest, možda nije dokazana, koja je možda priznata, a možda tek čeka pravi jezik za to. A možda jednu posve drugu dinamiku i drugi ponornički put otkriva, primjerice, pjesma “When You Cross Over”, u kojoj se Ryan Adams na dirljiv način osvrće na nedavnu bratovu smrt: “Kad prijeđeš na drugu stranu, nadam se da će se tvoja bol vratiti u svjetlost, kad prijeđeš tamo večeras“, stihovi su koji bol gubitka prevode u jezik i izraz nade, približavajući pojmove prolaznosti i vječnosti do onih mjerila koja omogućuju otvorenost transcendentalnome. Preobrazbi.

Kroz “Wednesdays” Adams secira ljubav izbjegavajući zaključke i pametovanja, glorificiranje i demoniziranje. A samo seciranje prožeto je vlastitim greškama i manama, pa tako sasvim sigurno i onima koje je svijetu razotkrila bivša mu supruga Mandy Moore, kantautorica Phoebe Bridgers i još pet žena koje je svojim ponašanjem, riječima i djelima povrijedio. Sam čin kajanja, pak, još kao da je na čekanju, bar dok posve ne raščisti s demonima, koje u “Poison & Pain” imenuje “alkoholom i slobodom”. Da, isprike su tu, uostalom već – programski? – u prvoj pjesmi, ali kao da su još uvijek usmjerene prema unutra, još u borbi s prošlošću, možda i percepcijom svega što se odigravalo zadnjih godina. Međutim, finoća glazbe, sugestivnost izvedbe, zaranjanje stihovima duboko pod kožu i suzama prešaran horizont u kojeg i glazba i stihovi i izvedba gledaju, sve kao još jedan evidentni plod Adamsova iznimnog talenta, poziva nas da zatomimo farizejštinu i ostavimo prostora promjeni gdje god je ona nužna ili tražena. Odnosno, istini koja će možda baš kroz jezik kojim se Ryan Adams očito oduvijek koristio ne samo spretnije, već i blagotvornije, pronaći svoj put kroz raslinje ekspanzivne političke korektnosti suvremenog društva.

Naravno, ništa ne amnestira Adamsa od onog što je učinio. Kao što ne amnestira ni, primjerice, redatelja Romana Polanskog, koji je nakon odnosa s maloljetnicom 1977. nastavio ne samo snimati filmove, već i uživati naklonost javnosti i kolega, kao ni tolike rock bendove i izvođače poznate po raskalašenom, razvratnom i svakako i manipulativnom načinu života. Tako je i ovaj tekst sve samo ne amnestija ili obrana (jer, kao što nisam, kao ni itko od nas pametnih za svojim tipkovnicama, u poziciji da budem napadač, ne mogu biti ni autentični branitelj), ali je skretanje pozornosti na glazbu, na novi iskaz dokazano talentirana umjetnika koji će možda baš kroz svoju glazbu pronaći način da bude… pa, koliko god nekom zazvučalo patetično, bolji. A, naravno, što se raznih “kultura” otkazivanja, prokazivanja, osuđivanja i etiketiranja tiče, svi smo ionako pozvani pogledati prije svega u sebe, svjesni da u životu samo mijena stalna jest. Mijena koja se pak neće dogoditi ako se zatvorimo jedni prema drugima. Grješni, “osuđeni” smo jedni na druge, a sve pod “patronatom” Gospodina: ovo prvo već prožima Adamsov “Wednesday”, a prihvaćanju drugog dijela zaključka tek se, ovisno o razini iskrenosti ovih pjesama, otvara put.