Prije 15-ak godina, tijekom jednog ljetovanja mladih katolika u Prvić Luci, lokalni svećenik pitao me o knjizi koju tih dana nisam ispuštao iz ruku.

Bio sam svježe obraćen, nadobudan katolik, željan čitanja svega o Kristu, pa makar se radilo o opskurnom naslovu iz zabačenih, i paukovom mrežom obilježenih, dijelova riječke gradske knjižnice.

Pružio sam mu knjigu, otvorio ju je negdje na sredini, pogledao jednu stranicu, zaklopio i rekao: “Sinko, to ti je new age.”

Moja tinejdžerska ljutnja i pametovanje da ne može donositi sud ako nije pročitao cijelu knjigu, nisu promijenili njegovo mišljenje. Pedesetak stranica kasnije shvatio sam da je bio u pravu.

Neki su vjerojatno imali slične osjećaje kada su, čitajući naš nedavni tekst, nepravednom ocijenili kritiku Međunarodnog udruženja egzorcista koje se isključivo na temelju trailera negativno osvrnulo na film “Papin egzorcist”, inspiran zapisima o. Gabrielea Amortha.  

Podsjećamo, egzorcisti su poručili kako film “iskrivljuje” i “falsificira” čin egzorcizma te da oskarovac Russell Crowe “nimalo ne podsjeća, ni izgledom, a posebno ne ponašanjem, ljudskom i svećeničkom profilu don Amortha”.

No trebalo bi, prije konačnog suda, pogledati cijeli uradak, zar ne? Poučen ranijim iskustvom znao sam da je ponekad jedan pogled dovoljan da se odijeli žito od kukolja.

Nakon što sam u srijedu sudjelovao na ekskluzivnoj pretpremijeri filma u organizaciji Con Filma, u zagrebačkom Cineplexxu, vidio sam da su egzorcisti definitivno bili u pravu.

Papin egzorcist = već viđeno

“Papin egzorcist” je sve samo ne vjeran prikaz oca Gabrielea Amortha, Katoličke Crkve, egzorcizma općenito, pa niti same demonologije i načina na koji đavao djeluje na ljude.

Za oca Amortha znam jer sam uoči filma imao prilike pročitati zapise preminulog, ali i dalje najpoznatijeg svjetskog egzorcista, kojima je film, navodno, inspiriran, a koji će idućeg tjedna u Hrvatskoj biti objavljeni u nakladi Verbuma pod naslovom “Ispovijesti vatikanskoga egzorcista“. Za Crkvu znam jer sam, jednostavno, katolik, a k tome i višegodišnji novinar koji je imao prilike upoznati barem neke dijelove hijerarhijske i laičke Crkve. Što se tiče egzorcizma i demonologije, tu mi je veliku pomoć dao jedan naš svećenik egzorcist koji je također prisustvovao pretpremijeri.

Pa, otkuda početi…

Možda je najbolje odmah poručiti onima koje takvi žanrovi zanimaju, da je originalni “Egzorcist” iz 1973. i dalje neprikosnoveno filmsko ostvarenje i teološki, premda upitan u određenim scenama, ipak puno jasniji i bliži katoličkom nauku.

“Papin egzorcist” pritom je u nekoliko scena opsjednuća, pa i u samom raspletu priče, jasan hommage kultnom djelu Williama Friedkina (koji će pred kraj Amorthova života snimiti i jedan pravi obred egzorcizma u izvedbi dotičnog), ali umjetnički i vizualno slab.

Scene koje bi trebale biti najstrašnije već su toliko puta viđene i bolje odrađene u drugim filmovima. Sam scenarij je neuvjerljiv, pa čak pomalo i uvredljiv, za svakog katolika koji o odnosima unutar hijerarhije zna barem onoliko koliko je mogao pročitati na ovom portalu ili čuti od svog župnika. Za primjer možemo uzeti scenu kada panel kardinala pokreće proces protiv o. Amortha, gdje glavnu riječ vodi najmlađi prelat od kojih četrdesetak godina, koji je pritom na čelu Kongregacije za nauk vjere (kad je to uspio?) i još viče na papina egzorcista. Zvuči neuvjerljivo? Zato što i je. Diplomatska učtivost i jezična manipulativnost ipak su češće oružje u borbama na visokim razinama, pa bile one i vatikanske.

Također, ritam je loš, glazba nepamtljiva, irski samostan potpuno neuvjerljiv kao španjolska opatija, a jedino su kostimografija i gluma glavnih likova opravdali hollywoodski status (ipak je glavni glumac sam “Gladijator”).

Najbolje namjere?

Iz filmskog studija koji stoji iza Papina egzorcista hvalili su se kako je o. Amorth upravo njima prodao prava na svoje knjige, odbivši brojne druge upite.

Točnije, prodao ih je Michaelu Patricku Kaczmareku, jednom od producenata filma, koji je svoju karijeru godinama gradio i u katoličkim medijima.

“Vjerujem da sam postigao ono što drugi nisu mogli, jer sam ga uspio uvjeriti u svoja iskrena vjerska uvjerenja”, poručio je Kaczmarek uoči izlaska filma.

“Tijekom razgovora uspio sam ga uvjeriti kako ću, u slučaju da pristane raditi sa mnom, pokušati osigurati da se očuva katoličanstvo u filmu – te da će biti poštovan kao osoba, uključujući i Crkvu te njegov vjerski red.”

Možda je Kaczmarek imao najbolje namjere, ali njegovo obećanje nije se ispunilo.

Otac Amorth iz knjige i ovaj filmski nespojivi su jedan s drugim. I dok je Russell Crowe – koji je neko vrijeme proveo u Vatikanu gdje se susretao s ljudima koji su intimno znali pokojnog svećenika – možda “skinuo” njegov britak jezik i humor iz kojeg je nastala legenda, izostalo je sve ono što čini dobrog katoličkog svećenika i egzorcista, a što sam Amorth spominje u svojoj knjizi i što se trudio prakticirati.

Tako će stvarni papin egzorcist napisati da je “ispovijed snažnija od egzorcizma”, dok će film sadržaj i formu ispovijedi (koja se u uratku pojavljuje čak tri puta) izbanalizirati do krajnosti.

Također, izbjegnuta je svaka molitvena priprema, u obred egzorcizma uključeni su ljudi koji, po pravilima samog o. Amortha, ne bi smjeli biti tamo, a sam papinski egzorcist – smatran najpoznatijim i najstručnijim – čini ono što definitivno osuđuje u svojim zapisima: pristaje igrati po đavlovim pravilima.

U tom kontekstu jasnije su i povijesne te biblijske zablude kojima film obiluje: od načina obrade španjolske inkvizicije i nečasnih crkvenih radnji na “mjestu zločina” do poigravanja s “200 palih anđela” iz apokrifne knjige proroka Henoka. Pritom Vatikan više izgleda kao sjedište neke specijalne vladine agencije koja zapošljava specijalce za borbu protiv demona palih na zemlju nego sjedište globalne Crkve s pastoralnim, karitativnim, evangelizacijskim i drugim svrhama.

‘Čarobnjak’ Amorth

Najteže je, ipak, bilo probaviti sam obred egzorcizma za kojeg su iz Međunarodnog udruženja egzorcista već točno ustvrdili da je “iskrivljen” i “falsificiran”. To potvrđuju i komentari svećenika-egzorcista koji je također prisustvovao projekciji i koji je svoje dojmove kasnije podijelio sa mnom (sada slijede spoileri, pa budite upozoreni).

I dok su autori filma dobro naglasili da opsjednute ne moraju biti samo osobe, već i mjesta i predmeti, cijelo vrijeme se spominje da Đavao zauzima ljudsku dušu, što je suprotno učenjima teologa. Naime demon može opsjesti samo čovjekovo tijelo dok duša ostaje slobodna.

U filmu je opsjednuti dječak (cijela premisa vrti se oko samohrane majke s dvoje djece koja u Španjolsku dolazi nakon smrti supruga kako bi obnovila naslijeđenu opatiju) također najčešće prikazan kao objekt, nesposoban sudjelovati u borbi, premda o. Amorth u knjigama naglašava važnost osobnog rada na vlastitom oslobođenju.

Ono što je još tragičnije, sam Krist koji je, piše Amorth, “porazio kraljevstvo Sotone i uspostavio kraljevstvo Božje” i pred kojim će se prignuti “svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika” (Fil 2, 10), prikazan je kao objekt.

Cijeli egzorcizam magijski je čin u kojem “čarobnjak” Amorth – kojem sam papa u jednom trenutku filma kaže: “Samo ti to možeš riješiti… ovaj se demon čini opasnim” – koristi rituale i predmete isključivo kao oružje u vlastitoj borbi s demonom.

Pobjedu pritom ne donosi Kristova krv prolivena na križu nego heretična i teološki neprihvatljiva egzorcistova žrtva koji svoju dušu (tj. tijelo) predaje đavlu kako bi spasio dječaka i njegovu obitelj. Kasnije sam Amorth, o čemu u njegovim zapisima ne stoji ništa slično, biva oslobođen moćima drugog, do prije pet minuta nesposobnog, svećenika.

Ukratko, najsnažniji alati za borbu protiv đavla su grijesi, i to oni najteži – sklapanje dogovora s đavlom i samoubojstvo (Crowe se želi objesiti kako bi na taj način uništio đavla koji ga je zaposjeo). Inače, ovih dana čitamo o jednom izdajici koji se objesio, ali mu to nije donijelo oslobođenje – pričamo, naravno, o apostolu Judi.

Još jedna kritika, koju je istaknuo naš gost egzorcist, dotiče se prikaza Boga, Blažene Djevice Marije i svetaca kao potpune apstrakcije. Nema osobnog odnosa, tako važnog za život katolika, osobito onih koji obavljaju posebnu službu. Jedini realan odnos, razgovor i doticaj je onaj sa zlim. Za božansko i dobro rezervirane su samo ritualne molitve. Zlo je subjekt, dok je filmski Bog magijski Bog.

Koji je onda, osim kupnje prava na ekranizaciju, konkretan doprinos katoličkih producenata u ovom filmu (produkciju također potpisuje i isusovački svećenik Edward J. Siebert u ime katoličke filmske kuće Loyola Productions)? Nama je, nažalost nevidljiv.

Knjige su dobre

Negdje pred kraj filma prikazana je scena s već spomenutim mlađahnim kardinalom (koji utjelovljuje postkoncilske crkvene skeptike i moderniste) dok proživljava teške trenutke u kapeli. Na oltaru je, pritom, izložena velika pokaznica, ali u njoj, ironično, nema Presvetog Oltarskog Sakramenta. Monstranca bez Tijela Kristova savršen je prikaz ovog filma koji nam donosi egzorcizam bez Boga, spasenje bez Krista.

Paradoksalno, najbolji savjet koji vam možemo ponuditi dolazi upravo na kraju samog filma kada se na platnu pojavljuju rečenice: “Otac Amorth napisao je mnogo knjiga. Knjige su dobre.”

S time se definitivno slažemo. Vrijeme koje možete provesti gledajući film “Papin egzorcist” radije utrošite na knjigu.