Srce

Ovo vrijeme došašća iščekujemo malog Kralja, Njegov dolazak na Zemlju…ili si zapravo posvješćujemo Njegovu prisutnost u našem srcu?! Možda samo vraćamo u pamet ono čega moramo stalno biti svjesni: da se Bog treba u nama  i po nama rađati u ovome svijetu. A zašto nam je takvo razdoblje potrebno?! Kao da mi ne znamo kad se Isus rodio, da On i sada živi, da je On naš Spasitelj…pa čemu ta četiri tjedna pred Božić?

Već par mjeseci, u kinima se može pogledati crtani film Disneyjeve produkcije pod nazivom “Zaleđeno kraljevstvo” ili u originalu “Frozen”. Djeca su ‘poludjela’ za tim filmom: likove nose na majicama, imaju figurice, lutkice i igre s likovima Else i Anne, Kristofa i Svena, a posebno snjegovića Olafa. Film je lijep i originalan, u mnogim stvarima jedinstven i ima jako lijepe poruke. Jedna od poruka koja se meni osobno svidjela odvija se u trenutku kada Olaf priča s Annom pokraj kamina. Kada mu Anna govori da će se otopiti, da se bolje odmakne, on odgovara: “Za neke se ljude isplati otopiti”. I tako vam ja izvučem tu scenu s titlovima gdje on to govori i stavim kao naslovnu sliku svog facebook profila. Samo koji dan poslije vidim na naslovnici status jednog dragog prijatelja koji glasi: “Olaf se htio otopiti za ‘neke ljude’, htio se otopiti za Annu koju voli, a Isus se predao i umro za sve ljude i nije postojao netko koga On ne bi volio kako bi otoplio srca svih ljudi!”.

I tako ja kao djevojčice s majicama, dijelim slike iz filma i dobijem ‘pljusku’ jer sam zaboravila u određenom trenutku tko je otop(l)io moje srce!

Poučena svojim iskustvom na posredan način u skupini djece počela sam spominjati Boga, Isusa i Njegovu ljubav prema nama. I zamislite, djeca su počela pitati stvari o Isusu, ne o Olafu (makar još uvijek crtaju Annu i Elsu J). I nije to bog zna što, rekli bi neki, ali je meni to jedna velika i prevelika pouka, čak do te mjere da se zapitam koliko ja zapravo tebi Bože vjerujem.

I u tom periodu potaknuta mnoštvom vanjskih čimbenika, vratila sam si u pamet činjenicu da je Bog u mom srcu jednom davno otopio zaleđeno kraljevstvo, kraljevstvo besmisla, beznađa, krutosti i hladnoće…i tako je pobijedilo Srce! Njegovo Srce u mom srcu, moje srce u Njemu!

I vraćam se ponovno na pitanje zašto nam treba došašće?! Pa upravo zato nam je potrebno došašće, da se prisjetimo koliko puta nam je Isus dolazio, koliko puta nas je zahvaćao, rađao se u nama i po nama, a opet…uvijek iznova, došašće nas potiče da u svojoj svakodnevici koja zna biti i siva, poput kraljeva tražimo zvijezdu koja sjaji posebnim sjajem. Da ne gledamo zvijezde čiji sjaj je nastao s reflektorima, bukom ili blizinom neke rakete. Trebamo biti TRAŽITELJI OTOPLJENOG KRALJEVSTVA, ne da bismo slijedili drugi dio “Ledenog doba”, nego da bismo slijedili prostranstva koja su dotaknuta Bogom, prije svega, to smo mi sami, naše tijelo, naš duh, naša duša i naše srce, a potom srca ljudi oko nas, situacije koje nas okružuju, priroda, molitva, crkva i Svetohranište! Jer ako budemo uspjeli Boga prepoznavati ne samo u spoznaji, nego i u vjeri koja je često obavita maglom, onda ćemo u srcu nositi trajno došašće, vječni badnjak, gdje će bonaca u nama biti obavita nekom otajstvenošću jer tamo sam Bog prebiva, a onda – pobjeda Srca Ljubavi ne će biti potisnuta iza Olafa ovoga svijeta.

Otvori stoga srce radosti i zapjevaj Bogu pjesmu zahvalnu jer se On rađa svakog dana u tvojim blagim riječima, u tvojim bistrim očima, u tvojoj čistoj savjesti, u tvojoj radosti, u tvojoj brizi za drugoga, u tvojoj strpljivosti i tvojoj molitvi, a napose u tvojoj muci, trpljenju, boli i odricanju!

s. Marija Pia Tadijanov | Bitno.net