Lk 14, 25 -33

Odreći se svega što posjedujem, uzeti križ svoj i ići za Tobom. Što posjedujem? Što je moje? Stvari? Da i ne. Moje su, ali samo dok ja jesam. Ili dok mi ih netko ne oduzme. Kad odem, ništa više neće biti moje. Oni koji se budu služili stvarima koje sada smatram svojima govorit će kako su nekada pripadale meni.

Ljudi i odnosi s njima? Da, moji su. U njima se krećem i kroz njih doživljavam svijet i sebe. Pa ipak, nitko od njih nije moje vlasništvo. Ni oni najbliži! Tu su ne zato što mi pripadaju, nego jer hoće, jer im je to mjesto. Pa ipak, svatko od njih je slobodan otići.

Moje tijelo? Da i ne. Moje je, naravno. Ja sam svoje tijelo. Pa ipak, negdje duboku u sebi znam da moje tijelo nije moje vlasništvo i da se ne vlada po mojim očekivanjima. Znam sasvim jasno da može u jednom trenutku zakazati, razviti se protiv mene. Sada sve u meni za mene radi, ali moje tijelo svejedno nije moje vlasništvo. Dano mi je. Zapravo, još više, ja sam sam sebi darovan. Samoga sam sebe primio kao dar. Znači li odreći se svega što posjedujem dorasti do svijesti i stava kako sve što nazivam svojim nije moje? Znači li to ući u svijest egzistencijalnog siromaštva i nutarnje zahvalnosti za sve što jesam i posjedujem?

Možda vrijeme posta može doprijeti dublje do tajne tko sam i komu pripada sve što imam i odakle dolazi to što jesam.