Naravno da je pronalaženje i odgonetanje ljepote u glazbi – kao i u bilo kojoj drugoj umjetnosti – subjektivna kategorija, baš kao što je tzv. objektivna kritika nešto bliže izmišljotini nego realnosti, no i kroz tako heterogene prizme, onkraj naših osobnih afiniteta i estetskih ljestvica, vjerujem kako nije teško usuglasiti bar neke osnovne postulate, a preko njih onda možda čak i imena i stilsko-žanrovske rukavce koji bi nam pobliže, na vlastitom primjeru dočarali što to uistinu lijepa glazba jest. Notno pismo slobodno u svom finom fluidu, a prirodno cijepljeno od autorsko-izvođačke samodopadnosti. Nepodilazeće, a svima otvoreno, bez pretenzija na niske strasti i forsirane emocije. Glazba koja ne reži već pjeva, koja ne buči već naprosto svira, koja se ne trudi baciti nam u lice tobožnju ružnoću i okrutnost svijeta, već nas iskreno podsjeća na sve što život čini lijepim i neprocjenjivim. Koja se – ukratko – ne trudi, već jest.

Zadnjih nekoliko crtica prepisao sam ovom prigodom od samoga sebe, iz teksta kojeg sam na ovom istom mjestu prije nepunih devet godina napisao povodom tadašnjeg novog izdanja jednog od dvaju bendova koji su me ovih dana iznova podsjetili na tu patetično jednostavnu sintagmu – lijepa glazba – u koju će svatko od nas upisivati neke svoje favorite i preferirane tonalitete, ali koja će nam uvijek, neovisno o konkretnim odabirima, izmamiti osmijeh na lice, svijet makar na trenutak učiniti vedrijim, šarenijim i bezbrižnijim mjestom, a sve putem tog svog univerzalnog jezika kojeg je odnedavno pokojni genij popularne glazbe Brian Wilson još u svojim mladim danima definirao kao Božji glas.

Neovisno, dakle, o našim pojedinačnim definicijama, ovom prigodom okrenut ću se najzapadnijim krajevima Lijepe naše te onom neprocjenjivo vrijednom rukavcu pop glazbe koji spaja osunčane pop-recepture s rock-poetikom, lakoću stvaranja s visokom estetikom te formu sa sadržajem na najfiniji, a najmanje upadljiv način. U pitanju su, naime, dva benda koji nikad nisu zauzimali naslovnice niti su privlačili pozornost ičim osim glazbom (što nužno sužava ne samo broj klikova, već uopće i priliku za bilo kakve klikove), koji su već dugo tu, jedva primjetni, a dragocjeni, nikad nametljivi, a lako uočljivi ako samo pažljivo osluhnete, a koji su se ovih dana osvrnuli na neke svoje više ili manje davne epizode – riječki En Face i pulska Nola, o kojoj ste, kako sam ranije spomenuo (i prepisao), već mogli čitati na ovim stranicama…

En Face – “Dan kao san – Kolekcija” (Dallas Records, 2026.)

Riječki sastav En Face postoji još od smiraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad su svoj fini gitarski pop predstavili na brojnim riječkim glazbenim događanjima. Glavna autorska figura, pjevač i basist Sandro Bastiančić, uz gitarista Miroslava Vidovića, ostao je od te početne postave do danas jedina kadrovska konstanta, no zapravo je prepoznatljivi, topli zvuk ovog benda, kojim su spajali Beatlese i Stonese, americanu i britpop, undergorund i ljetne terase, sunce i kišu, čisti pop i bazični rock, najvažnija konstanta na kojoj je ova zanimljiva ekipa izgradila kvantitetom i komercijalnim dosegom nevelik, ali dojmljiv, na našoj poslijeratnoj sceni nezaobilazan opus. Od prvijenca “Barock ‘n’ Roll” iz 1991., otpjevanog na engleskom i objavljenog u ograničenoj nakladi samo na vinilu, preko prodora u srednjostrujaške medije i širi auditorij nekoliko godina kasnije s hitom “S dlana Boga pala si” (u kojem im se za mikrofonom pridružio Damir Urban), pa do albuma “Afrodita” iz 2009., kojim su okončali plodnije razdoblje djelovanja, En Face su se isprofilirali kao gotovo endemska vrsta koja u gabaritima rock-idioma stvara lijepu, melodijski bogatu i podatnu, nepretencioznu i beskompromisno jednostavnu pop-glazbu. Da, lijepu glazbu, da se vratimo na samu bit, a time i razlog zašto je njihova najnovija retrospektivna zbirka pjesama “Dan kao san – Kolekcija” tako dobrodošlo izdanje među novitetima na hrvatskoj glazbenoj sceni. I osvježavajuće izdanje, iako je u osnovi rekapitulacija jednog glazbenog puta!

No, da nije u pitanju uobičajeni koncept “best of”, ukazuje nam već sama činjenica da obuhvaća manje pjesama nego njihova sada već dvadeset četiri godine stara kompilacija “Best Of 12+4”: najnovija retrospektivna zbirka gabaritima je prilagođena danas sve popularnijem vinilu (s ukupnim trajanjem od albumske 43 minute), pa nas na “Dan kao san” dočekuje tek dvanaest pjesama, od kojih su njih čak tri zapravo noviteti. Dakle, tu se redom nižu već vremešne, a zimzelene pop(rock) ljepotice poput spomenutog dueta s Urbanom, predivnih “U krilu Mjeseca”, “Debeli”, “Sve se mijenja”, “Marianne” ili “Kad prestane kiša” (jedna od najmanje zapaženih a najkvalitetnijih pjesama što su se ikad natjecale na Dori), koje redom svjedoče taj savršeno pogođen balans kojeg su En Face od početka njegovali između rokerskih korijena i pop-senzibiliteta, s nepogrešivim osjećajem za melodiju i s Bastiančićevim izražajnim vokalom, koji na prvu uvijek iznova djeluje nezgrapno i prenaglašeno, da bi vam brzo postalo jasno da za te pjesme ne možete zamisliti savršeniji glas. Još važnije od toga: sve te pjesme tako je lijepo čuti ponovno na okupu, poput divnog daška iz neke “bolje prošlosti”, ali pritom jednako vitalne, svježe i suvremene. Jednom riječju, svevremene.

U taj se, na žalost kratki, koktel ovdje uklapaju tri noviteta – “Leptir”, “Mary Jane” i “Sve ili ništa” – bez da ičim iskaču iz receptura kojima su Sandro Bastiančić i probrano društvo izbrusili tu svoju prepoznatljivu poetiku finih srastanja. “Mary Jane” je kao singl izašla još lani kao najava povratka benda na scenu, donijevši, prema pojašnjenju samog autora, priču o djevojci koja je kći naslovnog lika iz davne “Marianne”, dok je razigrana “Sve ili ništa” kao singl izašla prije nekoliko mjeseci kao potvrda da En Face priprema nešto ozbiljnije od pukog podsjetnika da još uvijek postoje. “Leptir” sada dolazi kao zaokruženje ove diskografske epizode, mali rokerski draguljčić o “svjetlu koje gori i kad tama govori”, u ovu kratku retrospektivu unoseći zaključni update benda čiji rukopis zapravo i ne treba ažuriranje. Jer glazba En Face fino je, bez napora ili pretencioznosti, utkana u vremensku crtu na kojoj nema stanica, koja kao da se u petlji nastavlja unedogled kao istodobna prošlost, sadašnjost i budućnost. Lijepa glazba, da, koja je ovom malom zbirkom dobila još jedan kanal rezerviran za neke starije putnike, ali prije svega za novopridošle znatiželjne duše na toj zavojitoj vremenskoj crti.

Nola – “Piano” (Menart, 2012./2026.)

Nešto dalje, preko istarskog ipsilona, ali prije svega prateći iste frekvencije i vilsonovske dobre vibracije, dolazimo do Pule i ovdje već starih nam znanaca, grupe Nola, kako sebe na sceni već desetljećima nazivaju supružnici Gabrijela i Marijan Jelenić, koji su nakon lanjskog EP-ja “Na drugoj strani je Oprosti” odlučili podsjetiti nas na njihovu zasad još uvijek zadnju dugosvirajuću zbirku, album “Piano” iz 2012. Glazbenici koji su, poput kolega iz En Face, svoj iskaz izgradili na finim srastanjima popa i rocka, mimo žanrovskih ladica i trendova, ustrajni ne samo u pronalaženju ljepote u glazbi i svijetu koji je formira, već i u iskrenosti prema samima sebi, naviknuli su nas na izvanserijsku – i, naravno, lijepu – glazbu, ali i na stvaralačke stanke, koje su im, baš zbog te autentične kreativnosti i stvaralačke slobode neodvojive od odgovornosti i sebedarja, opus svele na nešto što graniči s povremenim pojavljivanjem. No, da kvantiteta ne govori ni približno dovoljno za punu sliku i doživljaj, divni ljudi skriveni iza imena Nola dokazuju svakom svojom notom.

Vinilno reizdanje albuma “Piano” dolazi nam, dakle, četrnaest godina nakon svoje izvorne objave: u pitanju je posve minimalistička, tek glasom i klavirom oblikovana pjesmarica na kojoj je bend skupio biranih devet pjesama koje su im obilježile dotadašnje stvaralaštvo. Od neizostavne “Dio tebe”, jednog od najljepših i u jednostavnosti neodoljivih pop-hitova hrvatskih devedesetih, preko “Sami u Sali” i “Iznad oblaka” do tankih, životnih niti jedne “To ljubav je”, album nosi Gabrijelin istodobno snažan i neodoljivo nježan vokal kojem su klavirske tipke i suptilna pratnja i nit vodilja. U ovom aranžmanu, Nolina glazba svedena je na samu bit; pritom se možda i gubi dio čari koji proizlazi iz izvornih aranžmana, u kojima uvijek neki novi detalj iskače kao neizostavni dio naizgled jednostavnog, a bojama i tonalitetima bogatog mozaika, ali ta krajnja ogoljenost samo je dokazala koliko su te pjesme živopisne i bogate, svjedočeći autorsku autentičnost i snagu slobodno korištenog talenta njihovih potpisnika.

Kao dodatak originalnom setu pjesama, na reizdanju “Piana” dodana je lanjska “Oprosti” (da, ona ista “s druge strane” sjajnog EP-ja) kao novi epilog koji pak obećava nove horizonte benda koji nas je, da se poigram riječima na klackalici između kvantitete i kvalitete, naviknuo na mnogo bez da nudi puno. Na, ukratko, lijepu glazbu, kako god je svatko od nas zamišlja ili riječima pokušava definirati.