Ono gdje Nola pobjeđuje, gdje čistom snagom glazbe nadglasuje sve tamnije nijanse svojih pripovijetki, umijeće je da svoju životnu vedrinu i optimizam, duh kojeg ne definiraju izjavama već kreativnošću, prevedu na jezik nota

Nola, Negdje između

Nola – “Negdje između” (Aquarius, 2017.)

Lijepa pop glazba – tako se na najjednostavniji način može opisati jednu od, zapravo, endemskih vrsta u nepreglednom svijetu suvremene, popularne kulture. Ako se složimo da pod tim “lijepim” podrazumijevamo kvalitetnu, nepodilazeću, a svima otvorenu glazbu bez pretenzija na niske strasti i forsirane emocije, glazbu koja ne reži već pjeva, koja ne buči već naprosto svira, koja se ne trudi baciti nam u lice tobožnju ružnoću i okrutnost svijeta, već nas iskreno podsjeća na sve što život čini lijepim i neprocjenjivim, koja se – ukratko – ne trudi, već jest, pokušajte se sjetiti nekoga, nekog benda ili izvođača, koji vam to nudi, potpis koji prepoznajete kao garanciju za… pa, lijepu pop glazbu. Naravno, sjetit ćete se (bar se nadam), svatko po svom ukusu i preferencijama, ali vjerujem i da ćete vrlo brzo shvatiti koliko je to uistinu rijetka pojava. Što će tu lijepu glazbu učiniti još ljepšom, vašeg glazbenog miljenika još milijim i bližim, a svijet manje “portaliziranim” i surovim.

Pravo mi je zadovoljstvo što takvu “lijepu glazbu” sve češće nalazim(o) upravo i na hrvatskoj glazbenoj sceni, što sam imao zadovoljstvo pratiti cijeli niz mahom novih, mladih glazbenika čija poetika ne slijedi (isključivo) komercijalni diktat niti se trudi grebati (isključivo) po nijansama crne i sive, divnih mladih ljudi koji svoje note odijevaju žanrovima neopterećenim odijelima i koji naprosto žele i vole stvarati. Imena poput dua Auguste, Irene Žilić, Sabine Herman (Queen of Sabe), Carle Belovari (o kojoj smo već podrobnije pisali), Mije Dimšić, nešto “starijih” Pavel ili već legendarnog Gibonnija, svatko na svoj i samo svoj način, uvjerljivošću njegovanog talenta kao da odbijaju nepisana pravila o žanrovskim predodređenostima. Ovom trajno nedovršenom nizu imena treba nadodati još jedno, mali glazbeni projekt nastao doslovno u ljubavi, kajdanku koja slavi već gotovo četvrt stoljeća ispisivanja svojih stranica.

Nola je sastav – u svojoj srži duo – koji dolazi iz Pule, jedna Gabrijela i jedan Marijan otvoreni prvo jedno drugome, a zatim i odabranim pomagačima u preuzetoj zadaći da stvaraju glazbu iz svojih srdaca, iz duše i duha pozvanih da je rade i tako artikuliraju svijet kakvog oni vide i žive. Sredinom devedesetih obogatili su našu scenu pravim malim pop-hitom “Dio tebe”, koji se probio kroz raslinje tadašnje dance glazbe, koja je u nas bila tek zamaskirani zabavljački dernek, te kroz bujajuću, ali donekle hermetičnu rock scenu koja je tek počela pokazivati znakove revitalizacije. Gabrijela i Marijan, kako sami kažu, ludo zaljubljeni jedan u drugoga ali i u glazbu, izdali su i istoimeni album 1995. te još jedan dvije godine kasnije (“Osmijeh”), kojim su potvrdili laskave kritike i očekivanja, a onda su se odlučili povući. Kad se, dakle, očekivalo da kapitaliziraju zasluženo stečene epitete, ljubavni je par postao i bračni, a ubrzo i roditeljski, što je odnijelo prevagu nad radom u glazbenom studiju ili na pozornicama.

I dok su već samim tim životnim odlukama još jednom dokazali svoju iskrenost, kao i temeljit, istančan odnos s vlastitom kreativnošću, Gabrijela i Marijan ubrzo su pokazali kako zov uvijek ostaje i kako uistinu postoji vrijeme za sve, ali korak po korak, uvijek u ljubavi. Nakon desetljeća pauze, vratili su se na scenu 2009. novim albumom, “Iznad oblaka”, i s istoimenim hitom kojim su nas podsjetili na čaroliju “Dijela tebe”. Uslijedio je 2012. album “Nola Piano”, na kojem su neke svoje stare pjesme izveli samo uz klavirsku pratnju, a onda kao da su došli do novoga raskrižja. Srećom, talent i ljubav prema svom pozivu te osjećaj odgovornosti kao umjetnika, ali i roditelja, supružnika, čovjeka, vodili su ih nevidljivom rukom:

“Krajem dvijetisućitih okupili smo najbolje pulske glazbenike i producenta i sve skupljene ideje snimili. Poletjeli smo Iznad oblaka. Tamo nas je čekao drugi sin Tin, čekao nas je deset godina. Iskusniji i uz veliku pomoć roditelja nismo stali. Svi su znali pjesmu, svirali smo, putovali, smišljali nove planove. Snimili smo intimni album Nola Piano. Počele su emotivno teške godine za nas. Napustila su nas dva roditelja, bend je otišao trbuhom za kruhom u Pojas Gaže… Tražili smo se par godina, a bili smo si blizu. Shvatili smo da smo od straha da ne izgubimo njih izgubili sebe. Vratili smo se jedan drugome i počela su nam se otvarati vrata. Nove pjesme, novi ljudi… To vrijeme traženja i otkrivanja skupili smo u ovaj EP i nazvali ga Negdje između. Mi smo samo dvoje sretnika koji su našli jedan drugoga.” Tako svoju priču sažimlju ovi divni talentirani ljudi koji ne namjeravaju odustati od svoje glazbe, ali koji je ni u jednom trenutku ne žele ni forsirati ili učiniti pukim zanatom.

“Negdje između” tako donosi tek pet pjesama (ponovno naglašavam da je u pitanju EP, ne standardni album), uz a capella verziju pjesme “Drukčije”. Pet pjesama koje su iskakale odnekuda ovih zadnjih godina, sve redom, dakle, već poznatih, ali sada napokon skupljenih na jednome mjestu. Pet novih Gabrijelinim toplim, rosno čistim vokalom ovijenih komada suncem natopljene pop-pjesmarice, pet pjesama uz čije vam note ulice mogu postati produžetak dnevnog boravka, a dnevni boravak podij za intimne plesne trenutke. Pet glazbenih trenutaka lišenih pretencioznosti, prenošenja velikih misli i teških istina, a svaki sa svojom malom pričom, malim filmom. Sve satkane od proživljenih misli i osjećaja, događaja i slutnji, čežnji i nadanja, lirske vinjete jednog bračnog para, savršeno nesavršenog kakvi su toliki njima više ili manje slični. Ono gdje Nola pobjeđuje, gdje čistom snagom glazbe nadglasuje sve tamnije nijanse svojih pripovijetki, umijeće je da svoju životnu vedrinu i optimizam, duh kojeg ne definiraju izjavama već kreativnošću, prevedu na jezik nota. Jer, dok su versi nepretenciozno bogati detaljima, jednostavni a lišeni direktnih odgovora, note su te koje im narječjem akustičnog popa, onom “lijepom pop glazbom” s početka ovog pokušaja recenzije, daju jasniji, romantični kontekst, onaj u kojem izjave jednoga supružnika drugome mogu istovremeno biti i dijalog sa svakim blagonaklonim uhom, sa svakim slušateljem dobre volje.

“Stalo mi je do tebe” jedna je od takvih ogoljeno jednostavnih izjava koja se svodi na ono krajnje bitno, na ono što nas “spada” nakon svih izgovorenih i neizgovorenih riječi, nakon svega učinjenog i neučinjenog, kako to svojim stilom Nola obrazlažu u uvodnoj, naslovnoj pjesmi. Tu se negdje gnijezdi bit njihova glazbenog jezika, odgovor na pitanje zašto “sve bi bilo lakše da je ljeto” iz najljepše pjesme na EP-ju, tu negdje izviruju putokazi za “Moj svijet” i zadirkuju vas pojašnjenja gdje to i zašto “ptice pjevaju drukčije”. Gabrijela i Marijan Jelenić kroz svoju Nolu stalno se vraćaju na bit, na ono jednostavno što čini život radosnijim i vrijednim svake suze, što čini ljubav složenim organizmom lako svedivim na gole osnove. U tom njihovom inzistiranju na iskrenoj, neuvijenoj poruci koja traži i angažman, a ne samo pasivno uho, na lijepome kao koloritu za svoju umjetnost, leži “tajna” njihova uspjeha i vještine da sviraju i pjevaju… da, lijepu pop glazbu.

Toni Matošin | Bitno.net