Kad bih morao odabrati jednu glazbenu karijeru za koju smatram da uistinu zavrjeđuje filmsko uprizorenje, onda bi mi izbor bez mnogo razmišljanja pao na Boba Dylana. Da, svjestan sam da su neke priče iz bogate riznice popularne kulture možda zahvalnije, filmskije, pa i pompoznije za takvo što i da je, za razliku od nekih brzogorućih, zauvijek mladih figura koje su bljesnule poput supernova, karijera jedinog nobelovca unutar rokerskog idioma zapravo jedna duga, zavojita staza prepuna malih misterija i siromašna pikanterijama, ali baš taj i takav stvaralački put, specifične boje, sastavnice i odjeci te trase koja zrcali cijelu jednu malu povijest, toliko je jedinstven i autentičan, utjecajan i u svojim porama dinamičan da može služiti kao trajno nadahnuće i vrelo informacija, ogledni primjer upregnuća čežnje u kreativni poriv i poziv. Kad se Dylana sagleda u jasnim koordinatama američke glazbene i spisateljske tradicije – od koje je apsolutno neodvojiv – “prijevod” toga njegovog puta na film kao jednako neodvojiv dio američke kulture, vrlo je logičan, čak nužan čin. Što nas, dakle, dovodi do “Potpunog neznanca” (“A Complete Unknown”), koji, ako ovo čitate dok je svježe, još uvijek igra u obližnjem vam kinu.

Očito nimalo slučajno, o Bobu Dylanu sam u ovih preko petnaest godina koliko pišem o glazbi ispisao više kartica teksta nego o ijednom drugom mu kolegi, nalazeći u njegovu stvaralaštvu nešto ne samo uvijek novo, zanimljivo, višeslojno i inspirativno, već i duhovno bogato i autentično. Zato se i ovom prigodom, iako nije u pitanju sama glazba, Dylan neminovno pojavljuje u ovoj kolumni, praktički kao stalni gost: film redatelja Jamesa Mangolda, naslovljen prema stihu iz Dylanove epohalne rock-epopeje “Like a Rolling Stone”, dolazi na svojevrsnom valu sličnih biografskih/glazbenih drama, ali neću biti usamljen u mišljenju kako je u pitanju unikatno djelo unutar toga trenda, baš kao što je, uostalom, i sam njegov protagonist neusporediv s praktički bilo kime u svojoj branši. Pri čemu nije riječ samo o dugovječnosti i utjecaju, već i o samim teksturama, o nutrijentima, o… pozivu. Što je Mangoldov film, sniman prema knjizi “Dylan Goes Electric!” glazbenika i publicista Elijaha Walda (na hrvatskom možete čitati njegovu sjajnu knjigu o bluesu, “Bijeg iz Delte”), dakle, fokusiran na prve četiri godine Dylanova stvaralaštva, od dolaska u New York do “ozloglašenog” uključenja instrumenata u struju, i postavio kao okosnicu svoje priče.

“Potpunog neznanca” pogledao sam dvaput, što se pokazalo vrlo korisnim i poučnim, jer ne samo što mi film tjedan dana nakon prvog gledanja nije bio ni na trenutak dosadan, već je, kao svaki uistinu dobar film, neke svoje adute i finese čuvao baš za ta reprizna gledanja. Naravno, kad je Dylan u pitanju, u potpunosti se odričem bilo kakvog ionako mi nestvarnog (pa i nepoželjnog) objektivizma, no ono što je ključ Mangoldova filma i što ga dodatno opravdava u kolumni koja podrazumijeva “glazbene recenzije”, njegovi su naglasci: glavni je lik “Potpunog neznanca” zapravo glazba, ali ne na način da je sam protagonist nekakva metafora ili puki pijun, već tako da se sam lik i njegov poziv, smješteni u jasan vremenski, geografski i društveni kontekst, premrežavaju u istinsku dramu o kreativnosti i odgovornosti, o srži glazbe i njezinom utjecaju, o (glazbenom) putu i (su)putnicima. Od prve sekunde filma, dok gledamo golobradog mladića s gitarom, notesom i ruksakom kako se u osvit šezdesetih iskrcava na njujorški asfalt, Bob Dylan je mitski lik. Način na koji ga je – maestralno – odglumio mladi Timothée Chalamet, dosad možda najpoznatiji po glavnoj ulozi u dvodjelnoj znanstveno-fantastičnoj epopeji “Dina”, to snažno podcrtava a da istodobno na ekranu pratimo mladog čovjeka sa svim ljudskim manama. Za početak, upravo to suprotstavljanje i, kako film odmiče, sve uvjerljiviji i fascinantniji “suživot” mitološkog i realističnog, portret čovjeka koji je oblikovao američku popularnu kulturu kakvu poznajemo, lišen romantizma, ali ne i suptilne (i logične) mitologizacije, nudi nam sondu u jedno iznimno turbulentno i kreativnošću bogato razdoblje…

Sve kroz, dakle, lik čovjeka koji je to razdoblje – a govorimo o prvoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća – prorezao poput oštrice i promijenio mu krvotok i pravila. Baš zato je Chalametov, odnosno, Mangoldov Dylan tako nijansiran. Kao, u krajnjoj liniji, “potpuni neznanac”, misterij koji će ostati nepoznat i sebi najbliskijim osobama, poput prve mu njujorške djevojke Sylvie (zapravo Suze Rotolo, djevojka s glasovite naslovnice albuma “The Freewheelin’ Bob Dylan”, čije je ime u filmu izmijenjeno prema Dylanovu zahtjevu), koja mu uporno spočitava to skrivanje iza maske nove glazbene zvijezde. Usudio bih se čak reći da će vam svako novo gledanje filma učiniti njegov lik sve manje jasnim, sve manje shvatljivim, koliko god iz današnje vizure njegovi tadašnji izbori mogu djelovati logičnim i samorazumljivim. Lik manje jasan, ali njegov put sve jasniji, u glazbi posve realiziran.

Mangoldov film, na žalost, tek ovlaš dotiče i mnoge ključne točke koje su uobličile cijeli grafikon tih godina – atentati na J.F. Kennedyja i Malcoma X-a, kubanska kriza, aktivistički marš na Washington, bujanje političko-ideološki jasno profilirane folk-scene – a ipak sve je to i u sažetim crtama fino utkano u tkivo filma, makar kao refleksija na ključne likove. A uz Dylana, film podrobnije portretira folk glazbenike Petea Seegera (još jedna maestralna uloga Edwarda Nortona) i Joan Baez (jednako sjajna uloga Monica Barbaro), koji, svaki za sebe, predstavlja jedan važan segment scene koja je obilježila to vrijeme i omogućila prve korake glazbeniku koji će promijeniti sve, osobito samu scenu. Dylanov veliki uzor i inspiracija, kantautor i aktivist Woody Guthrie (upečatljiva mala uloga Scoota McNairyja) pojavljuje se – baš kao u pravoj mitološkoj priči – na točno određenim prijelomnim točkama filma, zrcaleći Dylanovu dinamiku, odnosno, putanju kreativnog razvoja, baš kao što se to događa s Johnnyjem Cashom (dojmljiva, ali dramaturški nedovoljno iskorištena uloga Boyda Holbrooka), još jednom svojeglavom legendom američke glazbe, jednim od prvih koji je razumio i podržao Dylanove glazbene mijene. Sličnu funkciju u priči ima i već spomenuta Suze Rotolo, odnosno, Sylvie Russo (uvjerljiva uloga Elle Fanning), koja Dylanovom liku i daje realističniju notu i oduzima ionako nepotrebne naslage romantizma.

No, kako sam već naznačio, “Potpuni neznanac” film je o naravi glazbe, secirane kroz djelo i nečitljivi, “neznani” lik Boba Dylana. Koliko je on sve vrijeme zapravo usmjeren baš na glazbu i razvoj svoga autorskog izričaja sjajno je dočarano njegovom stalnom distancom od svega što oduševljava ili pokreće njegove “suborce” na njujorškoj aktivizmom određenoj folk-sceni, što se posebno jasno oslikava u usporedbi s likovima poput Petea Seegera, istinskog, gotovo naivnog entuzijasta uvjerenog da (folk) glazba može promijeniti svijet nabolje, ili pak Joan Baez, s kojom Dylan ima sve manje usklađene zajedničke nastupe. Tu se, mimo ili iznad određenih narcisoidnih ili egositičnih crta, očituje ta usmjerenost Dylanova lika na samu srž, na umjetnost, na glazbu, u kojoj se ovaj filmski lik oblikuje kao mitska figura. Zato on i dok je sastavni dio ljevičarskim aktivizmom i društvenim angažmanom pogonjene folk scene, sklada i pjeva zapravo duhovnu himnu (“Blowin’ in the Wind”), promjene ne osjeća i zaziva samo kroz političko-ideološki rakurs, kako ga je ta ista scena iščitala i ozareno prigrlila, već i kao stalnu mijenu, prije svega duhovnu, pa onda i umjetničku (“The Times They Are A-Changin'”), a pogled mu je stalno uperen u ono što se događa u širem rock okruženju, zapravo, zagledan nekamo naprijed, nikad posve zalijepljen za sadašnjost.

I tu dolazimo do vrhunca filma, do glasovitog prelaska na električne instrumente, koji je nakon albuma “Bringing It All Back Home” kulminirao na folk-festivalu u Newportu u ljeto 1965. Dylan je prethodnih mu godina postao svojevrsna zvijezda i prvo ime tog festivala zamišljenog da promovira folk glazbu lišenu novitadi poput električnih gitara i da razvija aktivističku svijest, ali kad se toga ljeta pojavio s bendom i električnom gitarom u rukama nastao je kaos, potpuni raspad sustava. Sjajna završnica filma u koju nas redatelj uvodi jasnim smjernicama naglašenim posve novim (stvarnim) izgledom protagonista, donosi nam taj visokim tenzijama nabijen nastup. Dylan ne svira rock iz oholosti već iz nužnosti: dok ovijen rokerskom bukom pjeva “Neću više raditi na Maggieninoj farmi“, on kao da poručuje onom (brojnom) dijelu publike koji ga je izviždao, izvrijeđao, pa i gađao raznim predmetima, da neće niti može biti onaj isti mladac s akustičnom gitarom i usnom harmonikom jer bi to značilo (samo)ubijanje vlastite kreativnosti i poriva koji ga je sve vrijeme vodio. Glavni stih “Maggie’s Farm” tim je izravniji dok Timothée Chalamet kao Dylan u publiku pred sobom zuri s mješavinom nevjerice i inata, straha i prkosa. Baš kao što završna, akustična izvedba “It’s All Over Now, Baby Blue” svojim refrenom opisuje jedan mnogo širi kraj, poručujući zbogom jednom već okoštalom, u sebe zatvorenom glazbeno-ideološkom krugu. Krugu koji mu je ponudio prostor za prve korake i kojem je baš zato dugovao tu oproštajnu izvedbu bez električnih instrumenata.

Cijela ta krivulja kojom je “potpuni neznanac” došao do točke probijanja i sukoba s uvriježenim pravilima na kraju se filma može, dakle, iščitati kao parabola o umjetničkom pozivu, odnosno, o glazbi kao takvoj – neukrotivoj, impulzivnoj manifestaciji kreativnosti i čežnje ljudskog duha. Bob Dylan je cijelim svojim stvaralačkim putem utjelovljavao baš to i zato se film o njemu (makar samo o ključnim formativnim godinama) dade iščitavati baš u tom ključu (dapače, film vas na to poziva). Prizor usamljenog Dylana dok u završnici filma, usred tuluma priređenog dobrim dijelom i njemu u čast, sam sjedi zamišljeno zagledan u neku točku pred sobom može se činiti jeftinim scenarističkim trikom, ali on zapravo najavljuje ono što film neće stići prikazati i što se odvijalo u godinama koje su tek nadolazile: nove konfrotacije s publikom na engleskoj turneji (gdje se – u Manchesteru – zaista dogodio uzvik iz publike “Judo!” i Dylanov odgovor “Ne vjerujem ti, ti si lažac!”), pa skori otpor i novostečene publike kad je, mimo svačijih očekivanja, prešao na country, a da ne spominjemo obraćenje na kršćanstvo kad je vjerskim albumima razjario i publiku i kritičarski establishment, mnogo manje slobodouman nego što to sebi tepa i danas. Ono što ga pritom dodatno čini unikatnim njegovo je trajno suglasje s tradicijom, neprekinute veze sa škrinjama iz kojih je učio i posuđivao kao živi nastavak te iste tradicije koja ga je iznjedrila. U tom ključu treba sagledavati i to njegovo uporno inzistiranje na prekrajanju vlastite prošlosti i javne osobnosti, sklonost mitologizaciji koja ga i čini stalnim “neznancem” (na što se sjajno nadovezuje taj zahtjev da se u filmu promijeni ime Suze Rotolo) i stavlja u širi kontekst pripovjedačke tradicije koja je oblikovala američku kulturu. Eto zato je Dylan stvaran, autentičan, koliko i djelomično mitski lik, baš onakav kakvog u “Potpunom neznancu” dobivamo kao protagonista.

A film ne bi uspio to iznijeti da nije famoznih, već spomenutih glumačkih kreacija. Što nas dovodi do onog dijela priče koji nas približava duhu ove kolumne, jer soundtrack filma (baš kao i sam film) donosi interpretacije Dylanovih (i još nekoliko drugih) pjesama od strane samih glumaca. Timothée Chalamet pjeva i svira gitaru s nevjerojatnom kombinacijom (straho)poštovanja i umjetničke odvažnosti, skinuvši taman onoliko Dylanovih manira koliko je realno mogao i ostavivši taman onoliki djelić sebe da ne zasjeni konačni cilj. A slično se može reći i za nevjerojatnu Monicu Barbaro, koja je tijelom i glasom utjelovila Joan Baez manirama prvorazredne glumice. Poseban pak pljesak zavrjeđuje Edward Norton, koji je u ono malo minuta koje je dobio za mikrofonom kao Pete Seeger još jednom elaborirao nevjerojatnu lakoću glume, odnosno, svoga jedinstvenog talenta.

“A Complete Unknown: Original Motion Picture Soundtrack” pojavio se u digitalnom izdanju još pred Božić, donijevši 23 pjesme koje u paketu daju predivnu sliku ne samo o filmu nego i o cijelom duhu i protagonistima vremena i prostora koje film donosi. Album je na vinilu, skraćen za sedam pjesama, izašao ovih dana, a CD izdanje, ponovno sa sve 23 pjesme, trebalo bi se pojaviti u ožujku. Koje god izdanje odaberete, dobivate predivnu posvetu glazbi, koja ne uključuje samo Dylanove zimzelene pjesme, već i Johnnyja Casha (u vrlo sigurnoj, gotovo furioznoj izvedbi Boyda Holbrooka) i, naravno, Joan Baez. Posvetu s jasnom osi u vječnoj glazbi Boba Dylana, koju ovakva nova iščitavanja čine samo, da se dječje izrazim, još “vječnijom”. Već odavno tradicijom, sada na predivan način uprizorenom i na filmskom platnu.

Za one koji pak žele još, svakako preporučujem epski dokumentarac Martina Scorsesea “No Direction Home” (naslov također posuđen iz stihova Dylanove epohalne rock-epopeje “Like a Rolling Stone”) te pripadajući mu soundtrack, objavljen kao sedmo izdanje serijala “The Bootleg Series”, koji donosi sjajne alternativne i koncertne verzije pjesama iz istog razdoblja karijere jedinstvene po svojim bojama, logikama, duhovima i “neznanim” licima.