BRANKO MILOŠ O NOBELOVCU (2)

Mali križ koji je netko bacio na pozornicu promijenio je Dylanov život…

Dodjela Nobelove nagrade za književnost glazbeniku Bobu Dylanu odjeknula je nedavno u javnosti. Imajući u vidu kako je jedan važan dio Dylanove karijere bio obilježen kršćanskom vjerom i njegovim obraćenjem (o čemu više možete pročitati OVDJE), odlučili smo posvetiti prostor tom umjetniku kroz nekoliko tekstova o njemu. Autor tekstova jest publicist Branko Miloš, autor knjige Druga strana rock and rolla u kojoj piše o fenomenu rock kulture iz perspektive kršćanstva.

5662076-3x2-700x467

Foto: abc.net.au

Dylanov album The times They Are A-Changin (Vremena se mijenjaju) iz 1963. godine, sniman  je u atmosferi straha od izbijanja trećeg svjetskog rata, ali i vjere mladog naraštaja da mogu utjecati na to da se katastrofa izbjegne.

Kad je američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy sa sovjetskim predsjednikom Nikitom Hruščovom dogovorio popuštanje napetosti među velesilama te najavio povlačenje „vojnih savjetnika“ iz Vijetnama, izgledalo je da je optimizam mladih bio potpuno opravdan. Istovremeno je Amerika bila pod snažnim dojmom aktivnosti Pokreta za građanska prava (za rasnu jednakost) koji je, uz podršku brojnih folk glazbenika, za tzv. Marša na Washington okupio oko 250.000 ljudi. Tada je velečasni Martin Luther King održao jedan od najcitiranijih govora u povijesti čovječanstva, I Have a Dream:

Sanjam da će mojih četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po svojim osobnim vrijednostima…

Ipak, umjesto priželjkivanih promjena uslijedilo je veliko razočaranje. Omiljeni  predsjednik Kennedy ubijen je 22. studenog 1963. godine. Njegov nasljednik Johnson, kao predstavnik zagovornika ratne opcije, napao je Vijetnam i Ameriku uveo u novi veliki rat. Mladi su se suočili s brutalnom stvarnošću. Od sna o boljem i pravednijem društvu nije ostalo ništa, shvatili su da će i oni morati sudjelovati u „izvozu demokracije“, tj. da i njih čeka bojišnica na drugom kraju svijeta. Nemoćni da promijene stvarnost koja ih okružuje, mladi su izabrali mijenjati sebe i to sredstvima koja su im na dohvat ruke. Radikalnim raskidom s tradicionalnim vrijednostima i otvorenom konzumacijom narkotika počeli su stvarati svoj alternativni svijet. Nije LSD slučajno bio dominantna droga ovog vremena; stvarao je halucinacije i tako omogućavao brzo putovanje u neku drugu stvarnost. Na upozorenja o njegovim razornim učincima malo tko se osvrtao.

I Bob Dylan, “prorok” s početka šezdesetih, neizbježno je dijelio sudbinu naraštaja. Već je na svom sljedećem albumu, znakovita naziva Another Side Of Bob Dylan (Druga strana Boba Dylana) uz dotad karakteristične refleksije na društvenu stvarnost, više prostora posvetio ljubavnoj tematici i osobnom preispitivanju. Svjestan da njegovu zemlju ubuduće neće voditi mirotvorci nego „gospodari rata“ Dylan nije više skladao himne koje bude nadu nego je iznosio svjedočanstva razočaranog mladića prepuna cinizma i arogancije. Pjesme iz sredine šezdesetih pretrpane su mu neobičnim slikama i teško protumačivim metaforama što se objašnjava stvaranjem pod snažnim utjecajem narkotika. Prividno ljubavne pjesme s temom rastanka bile su i poruka akterima folk scene da je on s tom svojom životnom epizodom definitivno završio.

Entuzijastički angažman na folk sceni koji nije imao znatnijeg utjecaja na društvene tokove, doimao mu se kao uzaludan trud. S druge strane, uvidjevši da su brojni glazbenici, snimajući njegove pjesme na električnim instrumentima, postali rock zvijezde i Dylan se odlučio prijeći na električnu gitaru i krenuti na turneju uz pratnju rock sastava. Na koncertima je nailazio na protivljenje ranijih obožavatelja, no nije posustajao. U tek nešto više od godinu dana snimio je albume: Bringing It All Back Home, Highway 61 Revisited i Blonde on Blonde s kojima je potpuno promijenio poimanje rock glazbe. Na ova tri albuma snimio je nevjerojatan niz pjesama koje se smatraju klasicima šezdesetih: Mr Tambourine Man, It’s Allright, Ma (I’m Only Bleeding), It’s All Over Now, Baby Blue, Like A Rolling Stone, Ballad Of A Thin Man, Highway 61 Revisited, Desolation Row, Rainy Day Woman, Just Like A Woman… Jedan od cjenjenijih rock časopisa The Rolling Stone sastavljajući listu 500 najutjecajnijih rock albuma uvrstio je Highway 61 Revisited i Blonde on Blonde među prvih 10, a Dylanovu pjesmu Like a Rolling Stone proglasio je najznačajnijom pjesmom rock’n’rolla.

Ispostavilo se da je dojučerašnji lider američke folk glazbe udahnuo novi život rock’n’rollu. Raskinuo je s nizom uvriježenih šablona, u rock glazbu uveo je nove teme, ohrabrio glazbenike da iznose svoj stav i uvjerenja, ignorirao je pravilo da pjesma ne smije trajati duže od 3 minute, a Blonde on Blonde je snimio kao prvi dvostruki album u povijesti rocka. Govorilo se da je poetizirao rock glazbu, rehabilitirao ljubavnu pjesmu, a Bruce Springsteen je jednom izjavio: „Kako nam je Elvis oslobodio tijelo, tako nam je Dylan oslobodio um.“ S druge strane, folk glazbenici nisu skrivali razočaranje, po njima je nekadašnji prorok postao „marioneta glazbene industrije i narko mafije“; Phil Ochs je za novog Dylana koristio izraz: „LSD na pozornici“.

I jedne i druge tvrdnje sadržavale su dio istine. Uspjeh koji je Dylan postigao brzo je ispostavio i svoju cijenu. Turneje i snimanja novog materijala iscrpljivali su ga do iznemoglosti. Osjećao je da je dotaknuo krajnje granice i da mu je potreban mir; 1965. je oženio Saru Lowndes i priželjkivao normalan obiteljski život. Ali ubitačan ritam prihvaćenih obaveza, kreativni zanos i narkotici potpuno su ga odvajali od stvarnosti. U takvom stanju imao je motociklistički udes koji je jedva preživio uz kompliciranu povredu kralježnice. Prisiljen na dužu pauzu, okrenuo se obitelji i odgoju djece. Osam godina nije išao na turneje. S pratećom grupom The Band, bez pritisaka i dogovorenih rokova, radio je nove studijske snimke. Izdavao je albume na kojima su opet značajnije bili zastupljeni akustični instrumenti i tolerantnije poruke. Iako mu biografi, godine koncertne neaktivnosti tretiraju kao zatišje, Dylan je i u ovom razdoblju stvorio nekoliko velikih pjesama: All along The Watchtower, Knockin’ On Heaven’s Door, Forever Young, Wedding Song

Turnejama se vratio 1974. godine, uz ogroman interes javnosti, a kreativno razdoblje koje je uslijedilo uspoređivali su mu s onim iz sredine šezdesetih. Snimio je albume: Blood On The Tracks, Desire i Street Legal, na kojima se našao niz novih veličanstvenih pjesama: Tangled Up In Blue, Simple Twist Of Fate, Shelter From The Storm, Hurricane, Idiot Wind, Oh Sister, Sara, Senor

Arhivu prosvjednih klasika obogatio je pjesmom Hurricane u kojoj je opisao slučaj boksača Rubina Cartera koji je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu za ubojstvo koje mu nikad nije dokazano. Ipak, većina pjesama na ovim albumima odražavala je atmosferu njegove osobne drame. Obiteljski čovjek koji je osam godina pasivizirao karijeru zbog odgoja djece, pokazao se kao manje odgovoran suprug; brak sa suprugom Sarom doveo je u duboku krizu iz koje nisu našli izlaza. Razvod ga je teško pogodio.

Kad se sredinom šezdesetih Dylan našao na „rubu provalije“ uspio se vratiti tako što je utočište našao u krugu obitelji. Kad je u sedamdesetima razorio obitelj utočište je pokušao naći u glazbi; krenuo je na novu turneju kao na svojevrstan oblik radne terapije, ali koncerti su se, duhovno ispražnjenom Dylanu, pretvorili u novo veliko opterećenje. Za jednog takvog nastupa indisponirani Dylan je primijetio da je netko na pozornicu bacio mali srebrni križ. Podigao je križ s poda, stavio ga u džep i zaboravio na njega. Sljedeće večeri slučajno je posegnuo rukom u džep i izvukao križ. Osjećaje koji su tada prošli kroz njega Dylan je opisao kao svoj susret s Kristom.

Snimio je tri albuma nadahnuta Evanđeljem: Slow Train Coming (Vlak polako dolazi, inspiriran vjerom u Kristov ponovni dolazak), Saved (Spašen, na kojem sebe opisuje kao grešnika kojeg je spasila krv jaganjčeva) te Shot Of Love (Prasak ljubavi, na kojem čvrsto svjedoči da pripada Isusu). Ovim je zaokretom izazvao novo razočaranje dijela obožavatelja i negativne komentare medija koji su pratili rock glazbu. Tek su u novije vrijeme analitičari rocka, prosuđujući cjelokupno Dylanovo stvaralaštvo, zaključili da su mu kršćanski albumi prestrogo suđeni i neopravdano podcijenjeni. Za razliku od dijela publike i medija, velik broj glazbenika rado je posezao za Dylanovim novim pjesmama. Nastale su brojne izvedbe pjesama: Gotta Serve Somebody (Moraš služiti nekome), I Believe in You (Vjerujem u tebe), Slow Train (Vlak polako dolazi), When He Returns (Kad se On vrati), Saved (Spašen), What Can I Do For You (Što mogu učiniti za tebe), Shot Of Love (Prasak ljubavi), Lenny Bruce, Every Frain Of Sand (Svako zrno pijeska)… Koncerti su mu bili posebna priča, izvodio je pretežito kršćanske pjesme, a u pauzama između njih kraćim je govorima svjedočio svoju vjeru. Često se osvrtao na tezu o Dylanu proroku: „Prije su govorili da sam prorok. Ja sam to nijekao. Oni bi me uvjeravali, ‘jesi, jesi… prorok si’. Odgovarao sam: ‘nisam prorok’, a oni bi navaljivali: ‘ma, prorok si’! A danas, kad kažem da je Isus Krist odgovor na sva pitanja, oni kažu: ‘Bob Dylan nije nikakav prorok.’“

U najizvođenijoj pjesmi iz ovog razdoblja Gotta Serve Somebody Dylan tvrdi da čovjek, koje god dobi bio, kakvog god društvenog statusa, imovnog stanja ili uspjeha u životu, opet mora služiti nekome. Za gospodara može izabrati Sotonu, može Boga, ali jednome od njih obvezno služi. Ovom je pjesmom izazvao reakciju Johna Lennona koji je odgovorio pjesmom Serve Yourself (Služi sebe) koja je ostala samo na razini privatne snimke jer je Lennon par mjeseci poslije ubijen. Za pjesmu Gotta Serve Somebody Dylan je nagrađen Grammyjem za najbolju mušku vokalnu izvedbu.

Dylanove kršćanske pjesme karakteriziraju izravni stihovi, bez skrivenih značenja, što zorno ilustrira pjesma In the Garden (U vrtu):

Kad su došli po njega u vrt, jesu li znali?

Kad su došli po njega u vrt, jesu li znali?

Jesu li znali da je on Božji sin, da je on Gospodin?

Jesu li čuli kad je rekao Petru, ‘Zadjeni mač’?

Kad su došli po njega u vrt, jesu li znali?

Slojevitija je tek pjesma Every Grain Of Sand (Svako zrno pijeska), koja započinje kao duboka intimna ispovijed sastavljena od strepnji i bolnih osjećaja izraženih nizom zagonetnih metafora, a završava spoznajom da se u svemu može vidjeti Božja ruka, da je sve, ma koliko neznatno izgledalo, dio Božjeg plana, baš kao svaka vlas na čovjekovoj glavi i kao svako zrno pijeska.

Premda su mnogi ostali zatečeni Dylanovim obraćenjem na kršćanstvo, ono zapravo i nije veliko iznenađenje. U Dylanovoj poeziji, od samih početaka, sve poruke i stavovi koje je iznosio daju se protumačiti inspiracijom biblijskim tekstovima. Dylan je Krista neizravno priznao Bogom još početkom šezdesetih u pjesmi With God On Our Side (S Bogom na svojoj strani), kad je postavio pitanje je li i Juda Iškariotski imao Boga na svojoj strani? Drugim riječima, u ime kojeg se to boga, Boga osudilo na smrt? I poslije je Bog prisutan u Dylanovoj poeziji, a od sredine sedamdesetih Dylan je bio sve izravniji. Godinu dana prije obraćenja, za časopis Rolling Stone, na pitanje o ljubavi najprije je ustvrdio kako on nije baš najpogodnija osoba za odgovor na takvo pitanje, a onda je istaknuo da ljubav koja nas pokreće dolazi od Boga. Na pitanje kako to da piše tako duboke i slojevite pjesme Dylan je uzvratio: „Ne bih to radio da me ne vodi moć koja je iznad mene, a bez nje ne bih ni opstao tako dugo.“

A Moć o kojoj je govorio, za njega je imala nove planove.

Branko Miloš | Bitno.net

Objavljeno: 27. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi