U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej prenosi jedan događaj koji se dogodio izvan područja izraelskog naroda. Točnije rečeno, dogodilo se u području Tira i Sidona, gdje se Isus povukao sa svojim učenicima i gdje je planirao predahnuti od pritiska naroda koji je u svojim potrebama neprestano dolazio s tolikim zahtjevima. Međutim, ni u ovom području nije prošao neopaženo, jer ga je jedna žena iz toga kraja prepoznala i priznala za Mesiju iz doma Davidova. Između njih se razvio zanimljiv razgovor, čija je kruna bila vjera ove žene, te, naravno, i uslišanje njezine molbe da joj Isus oslobodi opsjednutu kćer. Ne želeći propustiti takvu prigodu da primi milost za svoje dijete, ova žena je pokazala ustrajnost vjere čak i u trenutku kada se činilo da joj Isus ne namjerava pomoći. Kao majka koja je nosila veliku roditeljsku odgovornost i želju da pomogne svome djetetu, ova žena nije željela odustati od svoga zahtjeva, nego je od Isusa iskala barem mrvice, znajući da su i mrvice njegove beskrajne dobrote dovoljne da spase i oslobode njezinu kćer.

Ova žena je primjer majke koja se svojom vjerom borila za svoje dijete. Isus joj stoga daje prigodu i poticaj jer dobrobit svome djetetu može zajamčiti samo vjerom. Ta dobrobit se ne jamči ni novcem, ni statusom, ni svjetovnim ambicijama i željama. Do nje se ne dolazi ni svjetovnim idejama ni ostvarenjem zemaljskih interesa, premda se danas roditelji najčešće usredotoče upravo na to da svojoj djeci omoguće svjetovna ostvarenja, umjesto da ih potiču na ostvarenja duha. Isus stoga nije htio da ova žena ostvari samo izvanjsku dobrobit, to jest neki od zemaljskih ciljeva za svoje dijete, nego je htio da ona izgradi čvrsti stav vjere u njega, jer jedino vjerom u njega štiti i sebe i svoju obitelj od svih nedaća i zala, te vjerom otvara vrata i druge perspektive za svoje dijete.

I mi se danas nalazimo pred sličnim izazovima. Koliki samo roditelji ne misle na istinsku dobrobit, niti inzistiraju da svojoj djeci prenesu svjedočanstvo vjere i autentičan život, misleći da je važno samo ono izvanjsko ostvarenje. Ova žena se nije borila samo za to, nego se prije svega borila za sebe da u sebi učvrsti vjeru u Krista, što je bilo daleko važnije od samog ozdravljenja. A s vjerom u Krista mogla je potom u svojoj obitelji zajamčiti kvalitetan odgoj i ispravnu budućnost svome djetetu. Bez toga bi ovo ozdravljenje bilo samo iskorištavanje ili čak zloupotreba Isusove snage za kratkoročne i prolazne ciljeve. No, jer je u sebi razbudila vjeru, njezina su se obzorja proširila, pa je Isus rado ispunio njezinu zamolbu, svjestan da će ova žena potom zajamčeno živjeti i svjedočiti vjeru među svojim ukućanima. Uistinu, pravi smisao roditeljstva nije da svome djetetu donese tek zemaljsku dobrobit, nego da ga obdari nebeskim dobrima koja su jedina kadra izgrađivati nas i činiti novim ljudima koji znaju živjeti za vječnost.

Danas imamo istovjetne situacije u mnogim našim obiteljima, samo, na žalost, nemamo uvijek jednako svjesne roditelje poput ove žene Kanaanke koja je shvatila da je Isus njezino rješenje i rješenje za život njezina djeteta. Na žalost, kao što je želja i vjera ove žene bila prijeko potrebna mnogima u Izraelu, jer su ispred sebe imali Isusa, a nisu ga znali prepoznati i ispovjediti vjeru u njega, tako je i danas s nama. Mnogi kršćani ne vide i ne osjete koliko je važna i snažna Isusova prisutnost u životu obitelji. Umjesto da se usredotočimo na to da živimo od vjere u njega, u našim obiteljima danas se mnogo više živi po modama i običajima ovoga svijeta, po mjeri zemaljskih interesa, te nadasve vlastitih strasti, hobija i tjelesnih užitaka. Koliki su samo mladi danas u našim obiteljima opsjednuti raznim stvarima, a roditelji, na žalost, omogućuju im da i dalje budu opsjednuti modama ovoga svijeta, umjesto da ih svojom vjerom vode k Isusu. Mnogi su opsjednuti izgledom, tehnologijom i društvenim mrežama, ili pak novcem i zaradom, željom za slavom i uspjehom, sobom i svojim izgledom, te zbog toga žrtvuju blagoslov vjere koju su primili i od koje su trebali živjeti. Osim toga, mnogi roditelji i ne traže pomoć za svoju djecu, nego im pomažu u toj vrsti opsjednutosti, misleći da je normalno živjeti na takav način, te nastaviti svoju ‘bezazlenu’ ovisnost o zemaljskoj viziji života u kojoj nema mjesta za Isusa i za njegovu božansku prisutnost. Žalosno je kad ne vide u koliki se rizik upuštaju i čemu sve izlažu sebe i svoju djecu, samo zato što ne razumiju koliko je silno važno živjeti s Isusom i od Isusa.

Zato nam je danas potrebno učiti od primjera žene Kanaanke kako se iskreno bori za vlastitu djecu i obitelj, žudeći za Isusovom pomoći i razvijajući dar vjere. Trudimo se tako živjeti da vjerom štitimo svoje obitelji i da djecu privodimo Isusu, ukazujući im koliko je životno važno držati se njega, njegove riječi i milosti. Samo to nas može osloboditi od ‘opsjednutosti’ ovim svijetom i njegovim ponudama, te nas usmjeriti prema neprolaznim vrijednostima života vječnoga.