Puno ljudi u svijetu njeguje neobično stanje koje nazivaju duhovni život. Često se žale kako nemaju dovoljno vremena da se posvete duhovnomu životu. Jedino vrijeme za koje ne smatraju da je izgubljeno je ono kada se mogu posvetiti pobožnim radnjama: molitvi, čitanju, meditaciji i odlasku u crkvu.

Sve vrijeme koje provedu tako da zarađuju za život, čiste kuću, brinu se o djeci, šivaju i krpaju odjeću, kuhaju i obavljaju druge raznovrsne obveze i odgovornosti smatraju izgubljenim. Zapravo se upravo uobičajenim ljudskim životom i onime što činimo svaki sat svakoga dana ostvaruje sjedinjenje s Bogom.

Kako se sada molim kod kuće, a ne u crkvi, trebala sam osmisliti kakva će ta molitva biti. Sada znam da Bog, da je htio da majčinstvo bude ispunjeno svetim satima i događajima u crkvi, ne bi novorođenčad i svu djecu stvorio toliko zahtjevnima. Vaše vas dijete treba jednako koliko vi trebate Boga, odnosno stalno! Naišla sam na knjigu Holiness for Housewives (Svetost za kućanice), autora Huberta van Zellera, svećenika koji je bio duhovnik mnogim kućanicama. Njegove su mi jednostavne smjernice pomogle da uvidim svetost u svakodnevnim poslovima.

Jedino što je u životu zaista bitno je izvršavati Božju volju… Sve što trebate činiti je i dalje tražiti Boga usred svega toga [kućanskih poslova, dnevnih obveza i slično]. Ne ćete ga pronaći nigdje drugdje.

Ako ostavite suđe, izvršavanje kućanskih obveza, telefonske pozive, neprestana pitanja vaše djece, peglanje i pozive na događaje da se riješe sami dok pokušavate pronaći Božju prisutnost u molitvi, ne ćete pronaći ništa osim samih sebe…

Tako da nema smisla da se žalite na prepreke u duhovnosti na koje nailazite u svojemu pozivu. Nećete se morati suočiti ni s čim za što vam Bog već nije dao milost. Ako želite, jednoličnost, naporan rad i smetnje možete pretvoriti u iskaz ljubavi.

Sveta je Faustina u svojemu dnevniku opisala borbe koje je imala s cijeđenjem vode iz lonca s kuhanim krumpirom dok je bila na dužnosti u kuhinji. Lonac joj je bio pretežak i često bi uz vodu ispali i krumpiri. Zbog toga je pod svaku cijenu počela izbjegavati krumpire i druge su sestre to primijetile. No nisu primijetile da sv. Faustina ima volju procijediti krumpir, ali nije imala snage. Molila se Bogu za svoju slabost, na što joj je on rekao da će joj od sutra dati potrebnu snagu. Sljedeći se dan sv. Faustina dobrovoljno javila da procijedi krumpir i s lakoćom je to uspjela učiniti. Kada je podigla poklopac lonca, vidjela je da je lonac pun ruža i u sebi je čula glas koji govori: “Tvoj težak rad pretvaram u strukove najljepših cvjetova, a njihov miris uzdiže se do mojega prijestolja.«1 

Majčinstvo nam pruža jednaku priliku – da svoje ribanje zahodskih školjki i mijenjanje pelena pretvorimo u bukete cvijeća. Jednom dok sam parom čistila podove, Timothy, koji je tada imao pet godina, vidio je paru kako se podiže s čistača za pod i svojom me izjavom podsjetio na to. Rekao mi je da će se molitve, ako ih stavim na paru, uzdići do neba poput tamjana. Kako prekrasna misao – moje se molitve uzdižu do neba na pari dok čistim pod!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako (pre)živjeti prvu godinu majčinstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Sv. Marija Faustina Kowalska, Milosrđe Božje, str. 70, br. 65.