„Kada smo najmanji i u najvećoj nevolji, tada smo najbliži jedni drugima jer je to Bog u nas usadio“, kaže don Roko Kaštelan, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije i suradnik Bitno.neta. Ovaj svećenik je u noći katastrofalnog požara pohitao u svoj rodni grad Omiš kako bi pomogao obitelji, sugrađanima i svima kojima je pomoć bila potrebna.

Cijelu je večer pratio informacije na društvenim mrežama. Oko 22 sata postalo mu je jasno koliko je situacija ozbiljna. Obukao se i krenuo prema Omišu. „Kada sam izašao na brzu cestu Trogir – Split, već se moglo vidjeti požar kao na dlanu, a Omiš je udaljen šezdesetak kilometara od Trogira“, prisjeća se.

Po dolasku u Omiš najprije je otišao do majke kako bi vidio kakva je situacija i što joj je u tom trenutku najpotrebnije. Potom je krenuo prema gradu kako bi vidio može li na bilo koji način pomoći. U gradskoj luci spontano su se okupljali ljudi. Mnogi su turisti i građani ostali zarobljeni na plažama prema Makarskoj jer ih je vatra okružila. Jedini način da ih se izvuče bio je morem. „Brodice su ih dovodile do nas, a mi smo ih upućivali u kombije civilne zaštite. Oni su ih dalje prevozili u sportsku dvoranu gdje su bili smješteni. To je stvarno dobro funkcioniralo“, svjedoči don Roko.

Situacija koja izaziva paniku

Istodobno su pogledi okupljenih neprestano bili usmjereni prema planini i požaru. Kaže da nitko nije očekivao da će se vatra takvom brzinom približiti gradu. Dodaje kako je Omiš poznat po požarima te kako ih je on sam tijekom života doživio mnogo, ali nikada prije nije vidio da je grad bio ugrožen.

Priznaje nam da je situacija izazvala paniku: ljudi su napuštali svoje kuće, turisti su bili zbunjeni, a evakuacija je postupno obuhvaćala sve veći dio grada. Međutim, naš sugovornik tvrdi da je, nakon što se sve posložilo i uhodalo, evakuacija bila dobro organizirana.

U jednom trenutku stigla je dojava da su dvije starije osobe ostale u svojim stanovima. Nisu se mogle kretati niti same spustiti iz zgrade. „Naravno da smo odmahpriskočili u pomoć kako bi ih što prije izbavili. Požar je već bio duboko u gradu i nismo znali u kojem će smjeru sve krenuti pa je bilo bolje da budu na sigurnom“, kaže.

‘Bio sam svećenik i Omišanin’

Don Roko u toj noći nije bio samo svećenik nego i jedan od Omišana koji je zajedno sa svojim sugrađanima pomagao drugima. Ljudi su ga prepoznavali, ali smatra da ga u tom trenutku nisu gledali prvenstveno kao svećenika. „Mislim da su me u tom trenutku više prepoznali kao svoga građanina koji je s njima odrastao. Bili su ponosni na to da zajedno možemo činiti velike stvari za druge“, govori.

Posebno su mu ostala u sjećanju dva prizora. Prvi je, kaže, pomalo neobičan, ali upravo zbog toga i nezaboravan. Jednog su čovjeka morali izvući iz njegova stana u kolicima za dostavu. „Doslovno smo jednog čovjeka u kolicima za dostavu spustili iz njegova stana u zgradi jer jednostavno nismo imali kako drukčije. Tu smo se, naravno, i ismijali. Mislim da će to pamtiti cijeli život“, prisjeća se don Roko.

Suze u bratovoj radionici

Drugi prizor bio je mnogo osobniji. Njegov brat po struci je stolar, a njegova radionica je izgorjela u požaru. „Sve je izgorjelo, strojevi, alati, nacrti.. Radionica se jednostavno nije mogla spasiti. Nije bilo načina“, govori.

Priča nam kako su ujutro zajedno obilazili ono što je od radionice ostalo. „Zaplakali smo. Bilo mi ga je teško gledati jer je posljednjih godina gradio nešto svoje i sada nema ničega.“

Njegov brat nije jedini koji je u požaru ostao bez onoga što je stvarao. Mnogi su izgubili imovinu, kuće i druge stvari koje su godinama gradili. „I njih je teško gledati“, kaže don Roko.

‘Molimo za one koji se bore za život’

Priznaje nam kako još uvijek pokušava „obraditi“ sve što je doživio. „Doživio sam puno toga emotivno i mislim da će trebati slegnuti još puno toga. Maleni smo i toga trebam biti još svjesniji.“

Don Roko je upravo u toj nemoći prepoznao nešto duboko ljudsko i kršćansko: blizinu među ljudima. „Kada smo najmanji i u najvećoj nevolji, tada smo i najbliži jedni drugima jer je to Bog u nas usadio“, poručuje. A na pitanje što bi nakon svega poručio svojim sugrađanima, odgovara riječima nade: „Sve će proći i sve ćemo obnoviti. Sve će se opet zazelenjeti i bit će bolje nego što je bilo.“

Posebno pak poziva na molitvu za one koji su se u najtežim trenucima borili za život: „A ljudima koji se bore za život – za njih molimo, da nam se što prije vrate.“