Zasigurno nema mislioca iz prošloga stoljeća koji je obratio toliko pozornosti na žrtve kao što je to činio René Girard. Francuski je antropolog čitavu svoju multidisciplinarnu teoriju ljudskoga ponašanja utemeljio na „žrtvenome mehanizmu” – izdvajanju i žrtvovanju žrtvenoga jarca kako bi se olakšale napetosti zajednice u krizi mimetičke želje. Prema Girardu, nesvjesni nagon za pretvaranjem autsajdera u žrtvene jarce duboko je prisutan u svima nama, i leš žrtve, konačno otkriven u korpusu, tijelu Krista na križu, jest os oko koje se okreće sva ljudska povijest – religija, kultura, književnost, geopolitika. 

Upravo su zato Girardova upozorenja o „viktimologiji” tako značajna. U posljednjemu poglavlju svoje knjige Promatrah sotonu kako poput munje pade, Girard odvažno tvrdi: „Najmoćniji antikršćanski pokret jest onaj koji preuzima i ‘radikalizira’ zabrinutost za žrtve kako bi je učinio poganskom. Poglavarstva i vlasti sada žele biti ‘revolucionarni’, i kritiziraju kršćanstvo što žrtve ne brani s dovoljno žara.”

Najmoćniji antikršćanski pokret, prema velikome zagovorniku žrtve, jest radikalizirana, revolucionarna zabrinutost za žrtve – ono što Girard naziva „viktimologijom”. Kako razumjeti nešto što se čini neobičnim umanjivanjem samih sebe?

Kao prvo, moramo koraknuti unatrag da bismo bolje razumjeli, i osvrnuti se na Girardovo čitanje Svetoga pisma. Za Girarda su „Sotona”, i „poglavarstva i vlasti” u njegovoj vojsci, povezani sa samim žrtvenim mehanizmom. Đavao i uništenje žrtava idu zajedno. To baca novo svjetlo na razne odlomke u Bibliji. Na primjer, različita imena dana Sotoni u Svetome pismu – „napasnik”, „tužitelj”, „knez ovoga svijeta”, „knez tame”, i „ubojica od početka” – najbolje se shvaćaju – gledana kao cjelina – kao slika žrtvenoga mehanizma.

Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kada mu se zapravo izruguje.

Kako bi bilo uspješno, ovo Sotonino djelovanje mora imati dvije značajke. Prvo: mora biti skriveno s vidika sviju uključenih. Biti uključen u sotonsku krvožednost za žrtvom prema definiciji jest vjerovati da vi niste uključeni. „Treba se činiti da svatko sudjeluje u ovome fenomenu”, komentirao je Girard, „osim ikoga od nas”. Drugo: mora imitirati poredak Božjega stvaranja. Činjenje žrtve metom, njezino uništavanje, i njezino pobožanstvljenje zajednici daje iluziju pravde i poretka, surogat osjećaja mira i jedinstva. Sotona, Girardovim riječima, jest „oponašatelj Boga”, njegovo je kraljevstvo karikatura Božjega kraljevstva. Popularni prikazi zla kao nečega otvoreno i živopisno zlokobnoga zasljepljuju nas za dvije njegove karakteristične značajke – tajnovitost i obmanjivanje.

Što je Evanđelje? Za Girarda, ono je definitivna subverzija Sotone i njegovoga žrtvenoga mehanizma. To se konačno događa po križu, koji razotkriva uzorak nastajanja žrtvenih jaraca „sakriven od postanka svijeta” (usp. Mt 13,35), i razotkriva neurednost sotonske optužbe, sada lišene svojega paravana. Stvaranje žrtvenih jaraca i dalje izbija svuda oko nas – često kulminirajući, piše Girard, u psihološkome nasilju – ali lažni „poredak” ubijene žrtve, na kojemu se temelje sva religija i kultura, sada je razotkriven i zbačen. Sotona se više ne može skrivati, a novi temelj kulture jest nasljedovanje Krista.

To objašnjava zašto Girard viktimologiju smatra najvećom prijetnjom kršćanstvu. On to objašnjava ovako:

Pokušavajući uzurpirati Kristovo mjesto, ‘vlasti’ ga imitiraju onako kako mimetički suparnik imitira svoj model kako bi ga porazio. Oni kršćansku zabrinutost za žrtve prozivaju kao licemjernu, i kao blijedu imitaciju autentičnoga rata protiv ugnjetenosti i progona, u kojemu bi oni sami nosili stijeg.

U simboličkome jeziku Novoga zavjeta rekli bismo da u našemu svijetu Sotona, pokušavajući iznova početi i ponovno trijumfirati, posuđuje jezik žrtava. Sotona imitira Krista sve bolje i bolje, i pretendira nadmašiti ga. Ta uzurpatorova imitacija dugo je prisutna u kristijaniziranome svijetu, ali u našemu se svijetu enormno pojačala. Novi zavjet taj proces evocira u jeziku ‘Antikrista’. Kako bismo razumjeli taj naslov, trebamo ga dedramatizirati, jer on izražava nešto banalno i prozaično.

Antikrist se hvali da je ljudskim bićima donio mir i toleranciju koje je kršćanstvo obećalo, ali nije ga uspjelo ostvariti. Ono što radikalizacija suvremene viktimologije zapravo proizvodi jest povratak svim vrstama poganskih praksi: pobačaja, eutanazije, odsutnosti razlike među spolovima, mnoštva rimskih cirkuskih igara, ali bez pravih žrtava itd.

Loše slijedeći Evanđelje, u kojemu vlada duboka i žarka zabrinutost za žrtve, Sotona pronalazi nov način imitiranja Božjega poretka i nov način skrivanja svojega žrtvenoga mehanizma – viktimologiju. On Evanđelje nastoji iskoristiti u svoju korist, i okrenuti križ protiv njega samoga. Nažalost, on nije budala: „Đavao može citirati Sveto pismo u svoje svrhe.”

U drugome svesku Biblije Word on Fire (Djela apostolska, Poslanice, i Otkrivenje) dalje se rasvjetljuje ta dinamika sotonske imitacije i lošeg slijeđenja križa. Druga zvijer u knjizi Otkrivenja, objašnjava biskup Barron, ima dva roga „poput janjeta”. Time imitira savršenu ljubav Jaganjca Božjega. Njezin je broj, kasnije doznajemo, 666. Time ona imitira savršenu Božju cjelovitost, odraženu u broju sedam. Drugim riječima: „Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kada mu se zapravo izruguje.” To isto načelo vidimo dramatično izraženo na slici Luce Signorellija Antikristovo propovijedanje, na kojoj lik koji jako nalikuje Kristu upravlja gomilom ispod sebe. No njegova lijeva ruka, za koju se čini da je njegova, zapravo je ruka Sotone iza njega, što se provlači otraga kroz njegov plašt.

Sotona se više ne može skrivati, a novi temelj kulture jest nasljedovanje Krista.

To je jedinstven užas što ga Girard vidi u viktimologiji: pojava Jaganjca Božjega, osjećaj njegova savršenoga kraljevstva, zvuk njegova objavljenoga Evanđelja – a sve je to đavlova lukava laž. No upravo zato što se bore za žrtve, viktimolozi se čine kao da su – i smatraju da jesu – na strani anđela. Teme kršćanstva koje promiču toliki sekularisti – podizanje poniženih, obrana pogaženih – uvijek su im na usnama. No oni djeluju prema logici gomile koja linčuje, a ne prema Evanđelju.

Naravno da se ničime od ovoga ne poriče postojanje pravih žrtava ili stvarna nužnost da ih se brani. Girardov argument zapravo ne bi imao osnove da to nije tako. Upravo je zato što doista postoji toliko stvarnih žrtava i zato što ih moramo braniti viktimologija tako opasna. Njome poglavarstva i vlasti oponašaju djela Kristova kako bi činili Antikristova djela.

Girardova zabrinutost opravdana je što se tiče pobačaja, jednoga od triju problema koje on navodi kao ishod viktimologije. Tu zaštita žrtava seksualnoga i društvenoga izrabljivanja – prave žrtve, koje zaslužuju brigu i suosjećanje – završava potajnim i „suosjećajnim” uništavanjem dehumaniziranoga nerođenoga djeteta. No Girardova analiza primjenjiva je u oba politička smjera. Neopoganstvo koje je poteklo iz viktimologije, nastavlja on, „sreću smješta u neograničeno zadovoljavanje želja, što znači ukidanje svih zabrana. Ta ideja stekla je jednu vrstu vjerodostojnosti u ograničenome području potrošačke robe, čije obilato umnožavanje, zahvaljujući tehnološkome napretku, oslabljuje određena mimetička suparništva.” Drugim riječima, beskrajna želja za konzumacijom – koja potiče i potaknuta je neograničenom slobodom tržišta – pruža lažni mir usred potajnoga puštanja krvi – Sotoninoga lažnoga novoga poretka. Posvuda oko sebe vidimo ono što papa Franjo naziva “kulturom odbacivanja”.

Girard je preminuo 2015. godine, prije pojave „kulture otkazivanja” i „alternativne desnice”, ali te suvremene kulturne sile još su ga snažnije opravdale. Čini se da je Girard vidio tragove toga na obzoru: „Trenutni proces duhovne demagogije i krajnjega retoričkoga pretjerivanja preobrazio je zabrinutost za žrtve u totalitarnu zapovijed i neprestanu inkviziciju”, piše on. „Sami su mediji to primijetili, i izruguju se ‘viktimologiji’, što ih ne sprječava da je eksploatiraju.” Girard se ne bi iznenadio da vidi rulje s društvenih mreža na obje strane kako se okupljaju i uništavaju omiljenoga žrtvenoga jarca – sve u ime ustajanja u obranu nevine žrtve. To je isti onaj poganski uzorak društveno odobrenoga masakra, isto ono staro ludilo na koje tužitelj huška gomilu – ludilo koje križ – i jedino križ – pobjeđuje.

Genijalnost Girardove teorije jasna je u svojoj snazi objašnjavanja. Kada je uistinu shvatite, ona počinje činiti logičnim gotovo sav svijet – ne samo mit, Sveto pismo, i književnost, nego i vijesti iz svijeta, gradske tračeve, a ako smo iskreni – i vrhunce zamjeranja i nasilja u vlastitome srcu. No jedinstvena prijetnja koju sada predstavlja viktimologija pokazuje da je Girardova žarka ljubav prema žrtvama bila dalekovidna koliko i moćna.

Najveća varka koju je Sotona ikada izveo možda je bilo to da uvjeri svijet da on ne postoji, ali druga najveća varka zasigurno je korištenje jezika žrtava kako bi se uvećao njihov broj.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić