„Kao što znate, mnogi mladi konzervativci napustili su kršćanstvo”, počinje poruka. „Iako sam odgojen kao katolik, i ja napuštam katoličanstvo jer smatram da ono više nije zdrava religija.” Mladić se zove Dan, i objašnjava svoje napuštanje Crkve. „Crkva je postala neprijatelj br. 1 zapadne civilizacije. Uskoro će jedini ljudi koji će ostati u kršćanstvu biti imigranti iz Trećeg svijeta i šačica bijelaca koji mrze sami sebe.”

Posljednjih mjeseci su mailovi poput Danova stigli nekolicini kršćanskih akademika i svećenika. Njegovo je ime vjerojatno lažno, ali za sve veći broj mladića su osjećaji koje on izražava stvarni. Njihov se ideološki pokret zove „alternativna desnica”, što je ime skovano prije osam godina. Narodu je predstavljen u kolovozu 2016., kada je Hillary Clinton u govoru u Nevadi osudila njegov utjecaj na izbore. „To su verbalni rasistički napadi. To su antimuslimanske i antiimigrantske ideje, ideje protiv žena – sve one ključne postavke od kojih se sastoji nadolazeća rasistička ideologija poznata kao ‘alternativna desnica’”, vehementno se izrazila Clinton.

U bilo kojoj prijašnjoj izbornoj sezoni njezin bi govor bio bizaran. Iako je Washington Post procijenio da pokret ima desetke milijuna članova, Clinton nije mogla imenovati niti jednog člana tog pokreta koji, upozorila je, dovodi američku demokraciju u opasnost. Clinton to nije izjavila bez ikakva temelja. Pokret postoji gotovo isključivo među anonimnim korisnicima interneta. On nema institucija, novca, političke predstavnike, ni tradicionalne medije, no ima nešto važnije – ima veliku pozornost liberalnog establišmenta, što ga želi maknuti.

Gotovo sve što je o „alternativnoj desnici” napisano u mainstream medijima u jednom je smislu pogrešno. Alternativna desnica nije glupa – ona je duboka. Njezine ideje nisu smiješne – one su ozbiljne. Kako bi se uvažila ta činjenica, moramo istraživati dublje od njihove prisutnosti u društvenim medijima, gdje im je njihovo odvratno korištenje uvreda, opscenosti i rasizma donijelo reputaciju moralnih idiota. Ta je reputacija zaslužena, ali ne dajte se zavarati. Iza njihovih internetskih ispada i osobnih napada stoje argumenti sa stvarnom snagom i sve jačom privlačnošću. Kao što je politolog George Hawley zaključio u nedavno provedenoj studiji: „Sve što smo vidjeli protekle godine daje naslutiti da će alternativna desnica biti prisutna u doglednoj budućnosti.”

Za što se ovaj pokret zalaže? Alternativna desnica tvrdi da brani identitet i interese bijelaca, za koje vjeruje da su popustljive žrtve stoljetne velike varke liberalnog morala. Njegovi ciljevi nisu konvencionalno konzervativni. On više izruguje nego propituje standardne konzervativne pozicije o slobodnoj trgovini, pobačaju i vanjskoj politici, smatrajući ih načelima koja trenutno omogućuju oduzimanje od bijelaca. Njegova načela nisu tako apstraktna, i ne pretendiraju neutralnosti. Njegov su credo riječi Richarda Spencera: „Rasa je stvarna. Rasa je važna. Rasa je temelj identiteta.” Mediji shvaćaju takve izjave kao dokaze predanosti alternativne desnice bjelačkoj nadmoći, no to navodi na pogrešan trag. Alternativna desnica predstavlja nešto mnogo zlokobnije, ali i zanimljivije, od bjelačke politike identiteta.

Alternativna desnica je antikršćanska. Ona to ne implicira niti insinuira, nego priznaje. Njezini vodeći mislioci otvoreno pokazuju svoje odbijanje kršćanstva i svoju želju da vjernike odvuku od njega. Greg Johnson, utjecajni teoretičar s doktoratom iz filozofije s Catholic University of America, tvrdi da je „kršćanstvo jedan od glavnih uzroka bjelačke propasti”, i „nužni preduvjet bjelačkog rasnog samoubojstva”. Johnson uređuje internetsku stranicu na kojoj se objavljuju eseji s bilješkama, s temama od H. P. Lovecrafta do Martina Heideggera, kojima je zajednička crta to što njihov subjekt kritizira kršćansku doktrinu. „Poput kiseline, kršćanstvo spaljuje krvne i srodničke veze”, piše Gregory Hood, jedan od talentiranijih esejista na stranici. „Ono je bitni vjerski korak u probijanju puta za dekadentni modernizam i njegova otrovna vjerovanja.”

Mislioci alternativne desnice većinom su ateisti, ali njihov pogled na svijet nije ukorijenjen u sekularnom prosvjetiteljstvu, niti je ireligiozan – daleko od toga. Pažljivo proučite njihove izvore (nemojte misliti da alternativna desnica nema intelektualnu tradiciju), i otkrit ćete pokret koji kršćansku misao i kulturu shvaća ozbiljno. Oni svome glavnom protivniku odaju počast prožetu proturječjima. Protiv kršćanstva iznose dvije vezane optužbe. Počinjući s tvrdnjom da je Europa zapravo stvorila kršćanstvo (a ne obratno), tvrde da je kršćanski nauk postao društveno i moralno otrovan za Zapad. Važno djelo povijesti alternativne desnice započinje raširenom tvrdnjom: „Dolazak kršćanstva moramo gledati kao najveću ideološku katastrofu koja je ikada pogodila Europu.”

Alternativna desnica ove godine proslavlja svoj stoti rođendan. Njezino intelektualno rođenje obilježeno je objavljivanjem 1918. godine prvoga sveska knjige Oswalda Spenglera „Propast Zapada”. Spenglera bi njegovi današnji učenici užasnuli, no on jest njihov učitelj. Njegov pogled na kulturu, njegove filozofske kategorije i rasna duhovnost oblikuju gotovo svakog mislioca u ovom suvremenom pokretu. Spengler je najpoznatiji po svome sumornom opisu sumraka Zapada i njegove sve bliže smrti. Njegovo vrijeme rasta i kreativnosti je završilo, tumačio je on, i „moramo računati s okrutnim činjenicama života kojeg više nema.”

No važnije je jedinstveno mjesto Zapada u svijetu i Spenglerov pogled na kulturne identitete. On je ključan za razumijevanje uspjeha alternativne desnice u posljednje vrijeme. Taj pokret često optužuju za promicanje rasne supremacije, no njega zapravo više zanima kulturna različitost. Naraštaj umoran od praznih multikulturnih fraza, a koji drugih ne poznaje, u Spengleru nalazi lukava saveznika, koji ih pretvara u intelektualno oružje za radikalnu desnicu. Kao kulturni relativist, Spengler odbija kao „ruganja vrijedno iskrivljavanje” svaki pogled koji privilegira europsku misao ili povijest. U prvom poglavlju iznosi načelo s kojim bi se složili u svakom odsjeku za etničke studije: „Svaka kultura ima svoje standarde, čija vrijednost s njima počinje i završava.”

Spengler svijet vidi podijeljenim u temeljno različite kulture, čije identitete on tumači koristeći se terminima posuđenima iz morfologije. Kulture su poput biljaka – one žive unaprijed određenim ciklusom rođenja, rasta, zrelosti i smrti. Za života kultura daje izraz oživljujućoj „formi” u kojoj je njezin identitet izvorno bio začet. „Svaka kultura ima svoje mogućnosti samoizražavanja, koje nastupaju, sazrijevaju, raspadaju se, i nikad se ne vraćaju”, objašnjava Spengler. „Nema samo jedne skulpture, samo jedne slike, samo jedne matematike, samo jedne fizike, nego mnogo njih, i svaka je u svojoj najdubljoj biti različita od ostalih, svaka je ograničena glede trajanja, i zatvorena je u sebi, baš kao što svaka biljna vrsta ima svoj karakterističan cvat ili plodove.” Spengler nije u znanstvenom smislu bio stručnjak za nezapadnjačke kulture (svoju je akademsku titulu stekao na području matematike), i „Propast Zapada” često je besmislena i kao povijest i kao sociologija, no u njoj izložena tumačenja kulturnih artefakata i njihovih skrivenih simboličkih značenja često su briljantna, i već cijelo jedno stoljeće oduševljavaju čitatelje.

Sve su kulture jedinstvene, ali neke su jedinstvenije od drugih. „Mi, ljudi zapadne kulture smo iznimka”, tvrdi Spengler. U srži njegove knjige je tumačenje kulture koju je nazvao „faustovskom”, što je u intelektualnim krugovima alternativne desnice široko upotrebljavan termin. Kao kod svih kultura, jedna jedincata ideja prožima umjetnost i znanost Zapada. Njezino karakteristično obilježje je snažna težnja prema „beskonačnošću”. Prema Spengleru, naša je kultura jedina nastojala vidjeti sve stvari u njihovom odnosu prema najvišim ili najudaljenijim obzorima, koje ona želi nadići i prevladati. Svodovi srednjovjekovnih katedrala, otkriće perspektive u slikarstvu, istraživanje Novog svijeta, razvoj orkestralne glazbe, izum teleskopa i matematički račun – sve to prema Spengleru izražava faustovski uzlet prema transcendenciji.

Tom je idejom Spengler izložio dramatično tumačenje kršćanstva, a pojedinosti o tom tumačenju skrio je u većinom nečitanom drugom svesku „Propasti Zapada”. U njemu on brani središnje mjesto religije u faustovskoj kulturi, no tu se ne radi o kršćanskom opisu razvoja Zapada, nego o njegovu suptilnom pobijanju. Spengler ne tvrdi da bez kršćanstva nema zapadne civilizacije. On tvrdi da bez zapadne civilizacije nema kršćanstva. Do tog zaključka dolazi tvrdeći da Zapad nije počeo starom Grčkom ili Rimom, nego kasnim srednjim vijekom i nastankom skolastike, gotičke arhitekture te polifonije. Tu imamo proljeće „novog čovjeka i novog svijeta”, i nove religije. Njegova kulturna postignuća ne svjedoče o vjeri u Boga: ona su spomenici pokušaju faustovskog čovjeka da dosegne beskonačnost – spekulacijom, kamenom, staklom i zvukom. O tome nastojanju, tvrdi Spengler, „Evanđelja ne znaju ništa”.

„Nije kršćanstvo transformiralo faustovskog čovjeka”, piše on u najvažnijoj rečenici knjige, „nego je faustovski čovjek transformirao kršćanstvo”. Faustovski čovjek imao je snage kršćanstvo učiniti svojim, pretvarajući pasivnu vjeru koja odbija svijet u aktivnu doktrinu koja svijet preobražava. U umovima i rukama Europljana kršćanstvo je postalo religija koja afirmira neprestano širenje ljudske slobode, moći i znanja. Ispostavlja se da je Spengler ateist koji kršćanstvo smatra religijom nastalom u Europi, i Europi svojstvenoj. Za faustovskog čovjeka ne postoji biblijski Bog, ali postoji visoka kršćanska kultura, odavanje počasti njegovu identitetu. Spenglerovo ovladavanje kulturom stvar je prošlosti, ali njegov duh i dalje pokreće one za koje kršćanstvo nije uvjerenje, nego oznaka plemenske pripadnosti.

Ako je Spenglerova teologija tendenciozna, njegov portret identiteta Zapada varljivo je moćan. Mladiću koji nema snažnog identiteta on kaže: „Ova herojska kultura tvoje je naslijeđe, samo tvoje. Ti stojiš u nizu ljudi koji su postigli najvišu razinu izvrsnosti i slobodno su izdržali najteže izazove. Albert Veliki, Cortés, Newton, Goethe, braća Wright – svi oni nose taj duh odvažnosti, a nosiš ga i ti.” Spengler je vjerovao da se faustovski čovjek približava svojoj zimi, i u svojoj knjizi iz 1933., „Godine odluke”, predvidio je uspon demokratskih „Cezara” i rastući animozitet među rasama. Tko će roditi sljedeću veliku kulturu? Ne Europljani, pisao je, koji moraju ostati stajati poput rimskog vojnika na dužnosti u Pompejima. U svome posljednjem eseju prije prerane smrti Spengler je predvidio da će budućnost pripasti rasi koja će sačuvati svoju „snagu” pred bujicom „obojene prijetnje”.

Ako je Spengler kulturni kritičar alternativne desnice, Julius Evola njezin je politički mistik. Avangardni slikar, seksolog, alpinist, i nepouzdani proučavatelj istočnjačkih religija, Evola je jedna od najčudnijih intelektualnih figura XX. stoljeća. Umberto Eco posprdno ga je nazivao „čarobnjakom”, a budući papa Pavao VI. osuđivao je u jednim vatikanskim novinama njegove napise. Evola je nedavno dobio nešto medijske pozornosti kada ga je u govoru citirao Steve Bannon, koji je talijanskog mislioca označio kao važnu ličnost u „tradicionalističkoj” filozofskoj školi. Jedan važni časopis brzo je predvidio da će Trumpova administracija biti “zlatno doba” Evoline misli.

To se čini slabo vjerojatnim. Evola je najdesničarskiji mogući mislilac u modernom svijetu. Nema nikoga desnijeg od njega, niti ga može biti. Njegov utjecaj na alternativnu desnicu može se vidjeti u jednoj od njezinih najkontroverznijih karakteristika – odbijanju ljudske jednakosti. „Mi ne pripadamo liberalnoj obitelji”, piše popularni bloger Hunter Wallace. „Ništa nam nije manje samo po sebi očito od predodžbe da su svi ljudi stvoreni jednakima.” Tu je najjasniji sukob pokreta s konvencionalnim konzervativizmom i njegovim „štovanjem papirâ”, po kojem je Amerika poznata, kako je to opisao jedan istaknuti aktivist pokreta. Alternativna desnica poriče da je ustavna demokracija vrijedna dosljedna štovanja. Za Evolu je njezino prihvaćanje među narodom znak da živimo u duhovnom mračnom dobu.

Odgojen u pobožnoj sicilijanskoj obitelji, Evola nudi dijagnozu suvremenog života koja može zvučati tradicionalno katolički, što ona nikako nije. Temeljni problem s modernizmom je „desakralizacija”, kolaps duhovnoga značenja u svakodnevnomu životu. Rad, obitelj i građanstvo nisu više prožeti duhovnom važnošću, nego ih se shvaća u funkcionalno sekularnim okvirima. „Čovjek je, kao nikada prije, izgubio svaku mogućnost kontakta s metafizičkom stvarnošću”, prigovara Evola, jer materijalizam „ubija svaku mogućnost, preusmjerava svaku namjeru, paralizira svaki pokušaj” življenja višega duhovnoga života. No Evola ne poziva na povratak vjeri svojih predaka, nego na ponovno otkrivanje primordijalnijeg izvora duhovnoga značenja.

Evola je 1957. preveo „Propast Zapada” na talijanski, i uključio je predgovor, u kojem je iznio svoje prijateljsko neslaganje s autorom. Spenglerova temeljna mana bila je ta što mu „manjka ikakva razumijevanja metafizike i transcendencije”, što ga je potaklo da zaključi kako su ljudske kulture nesvedivo različite. Evola je vjerovao više-manje suprotno, tvrdeći da postoje bezvremenska i univerzalna načela, koja su bila temelj svakoj pravoj civilizaciji. Te je vječne istine nazivao „Tradicijom”, i uzrok neurednostima modernizma pronašao u našem gubitku kontakta s njome. Sudbonosni lom nije smjestio u vrijeme prosvjetiteljstva ili reformacije. Ne, svijet se sporim korakom vukao u duhovno siromaštvo još od 8. stoljeća prije Krista, kada je počeo nestajati svijet Tradicije.

Evoline knjige maštoviti su pokušaji opisivanja izgubljenog svijeta Tradicije i ukazivanja na putove na kojima bi se ona mogla ponovno probuditi. Njegovo najpoznatije djelo, „Pobuna protiv modernog svijeta”, tvrdi da su sva ta primordijalna društva – čijem se postojanju može pristupiti samo preko mita i legende, a ne kritičkim proučavanjem – funkcionirala prema istim načelima. Istine Tradicije jednostavne su i malobrojne, i variraju samo u izrazu. U jednoj tradicionalnoj kulturi, svaki vid ljudskog života, svaka društvena aktivnost, uloga i stalež bili su u službi poretka jednog drugog svijeta. To su bili ritualni putovi do tog poretka. „Prema Tradiciji”, zamišlja Evola, „svaki autoritet je lažan, svaki zakon nepravedan i barbarski, svaka je institucija uzaludna i prolazna osim ako […] potječe odozgor.” Platon je u „Republici” tvrdio da idealni polis imitira „uzorak na nebesima”, no Evolina je idealna država mistična, a ne filozofska. Njegova je ključna tvrdnja da su tradicionalna društva imala hijerarhijski poredak pod vlašću apsolutnog vladara, koji je utjelovljivao sam sakralni poredak.

Evola je poricao da postoji demokratski put do podizanja tog mističnog carstva, i upravo tu njegova misao, inače fantastična, postaje privlačna alternativnoj desnici. U svojoj poslijeratnoj knjizi „Ljudi među ruševinama” on tvrdi kako je politički konzervativizam u demokratskom dobu intrinzično nemoguć. Pravi politički poredak nikad ne može doći odozdo. On uvijek mora biti nametnut odozgo. Evola prema tome tvrdi da samo transformativan vođa može izdići čovječanstvo iz njegova poniženoga stanja. Takav vođa ne smije biti privlačan masama – to je bila grješka vulgarnih fašizama Mussolinija i Hitlera – nego mora nadahnuti podložnost kroz uzvišeni prijezir prema demokratskim normama i popularnim ukusima. „Nazočnost nadmoćnih pojedinaca mnoštvu daje […] značenje i opravdanje koji su im prije nedostajali”, piše Evola. „Inferiornome je potreban nadmoćni, a ne obratno.”

Evola je bio manje jasan o tome kako izgleda taj sveti autoritet nego o tome što stoji na putu njegova ostvarenja. Počinjući s njegovom prvom knjigom, „Poganski imperijalizam”, njegovi su spisi sadržavali konstantne napade na katoličanstvo. Na Evolu je uvelike utjecao René Guénon, francuski filozof i obraćenik na islam, vodeći promicatelj u 20. stoljeću „tradicionalizma”, misaone škole koja je htjela identificirati viša filozofska načela što ih dijele veliki duhovni majstori i tradicije. Guénon je smatrao da bi katoličanstvo moglo ostati medij kroz koji bi se Tradicija mogla djelomično očuvati. Evola se s time nije slagao, i počeo je kriviti Crkvu za „demonska” izvrtanja našega vremena. Katoličanstvo je nezacijeljena rana u srcu života Zapada. Njegova glavna „hereza”, kako ju je nazvao Evola, udara u sami korijen Tradicije. Razlikujući svećeničku moć od državne moći, katoličanstvo čini suverenu vlast, a time i političko jedinstvo, nemogućima.

Evolin se pogled ne smije miješati s onime modernoga liberala. Problem s Crkvom nije njezino upletanje u sekularnu državu, kako su se brinuli Machiavelli, Locke i Rousseau. Problem je to što katoličanstvo zabranjuje svetu državu, a država bez apsolutnog duhovnog jedinstva nije nikakva država.

Evolina potraga za tradicionalnom zajednicom odvela ga je u vrijeme prije osvita civilizacije. No za Alaina de Benoista nikakav povratak nije potreban ako jednostavno zanemarimo kršćanstvo. Evola nije vjerovao u osobno božanstvo, ali njegove kritike kršćanstva bile su političke više nego teološke. Kod Benoista alternativna desnica postaje eksplicitno i konfesionalno antikršćanska.

Benoist je vodeći teoretičar Nove europske desnice, intelektualnog pokreta koji je nastao u Francuskoj kasnih 1960-ih, a nadahnuće je našao u propaloj „konzervativnoj revoluciji” weimarske Njemačke. Carl Schmitt, Ernst Jünger, Arthur Moeller van den Bruck i Spengler bili su njegove glavne ličnosti. Većina njegovih članova, uključujući Spenglera, usprotivila se nacističkome režimu, ali su također tražili put za Zapad onkraj dvojnih zala američke demokracije i sovjetskog komunizma. Benoist dolazi iz te antiliberalne tradicije, i mnoge njegove knjige, u kojima on stapa ekstremne desničarske i ljevičarske ideje, pokušaj su zamišljanja postkršćanske budućnosti za ljude europskog podrijetla.

Nema boljeg uvoda u teoriju alternativne desnice od njegova djela iz 1981., „Biti poganin”. Njegov je ton smiren, ali poruka mu je militantna. Benoist tvrdi da Zapad mora izabrati između dvije zaraćene vizije ljudskoga života: biblijskog monoteizma i poganstva. Benoist je Celzije modernog doba. Poput svoga prethodnika iz 2. stoljeća, on piše kako bi Europljane ponovno probudio za njihovu davnu vjeru. Središnja tvrdnja poganstva je jednostavna: svijet je svet i vječan. „Daleko od desakraliziranja svijeta”, govori nam Benoist, poganstvo ga „posvećuje u doslovnom smislu riječi, budući da svijet smatra svetim.” Poganstvo je također humanizam. Ono prepoznaje čovjeka, najviši izraz prirode, kao jedinu mjeru božanskoga. Tako Bog ne stvara ljude, nego ljudi stvaraju bogove, koji „postoje” kao idealni modeli s kojima se njihovi tvorci teže izjednačiti. „Čovjek sudjeluje u božanskome svaki put kada nadiđe sebe”, piše Benoist, „svaki put kada dođe do granica svojih najboljih i najjačih vidova.”

Benoistovo protivljenje kršćanstvu je u tome što ono zabranjuje izražavanje te „faustovske” vitalnosti. Ono to čini stavljajući konačni izvor istine izvan čovječanstva, u jedan drugi svijet kojemu se mi moramo podložiti. U svojoj je „Crkvenoj dogmatici” Karl Barth iznio svoj poznati opis kršćanske objave kao „ukidanja” prirodne religije. Benoist je barthovac, doduše selektivno. On optužuje kršćanstvo za sakaćenje naših najplemenitijih impulsa. Kršćanstvo nas čini strancima u vlastitoj koži, varkama nas navodeći da ne vjerujemo svojim najjačim intuicijama. Mi prirodno poštujemo ljepotu, zdravlje i moć, zapaža Benoist, ali kršćanstvo nas uči da umjesto toga štujemo deformirane, bolesne i slabe. „Poganstvo ne kritizira kršćanstvo zbog branjenja slabih”, objašnjava on. „Ono kritizira kršćanstvo jer ih veliča u njihovoj slabosti i na nju gleda kao na znak njihove izabranosti i njihova prava na slavu.”

Benoistova teologija služi kao političko upozorenje, i upravo to, više od njegova ničeanskog nastupa, privlači alternativnu desnicu. Kršćanstvo je nesposobno zaštititi europske narode i njihove kulture. Pod kršćanstvom Europa živi u jednoj vrsti dvostrukog zatočeništva. Ona postoji pod čizmom jedne strane religije i jednog stranog božanstva. Kršćanstvo nije naša religija, i stoga ono potiče „nihilizam”. Ta je optužba eksplozivna. Benoist tu misli da kršćanstvo kulturu Zapada čini moralno letargičnom i, u kulturnom smislu, bez ikakve obrane. Što je najopasnije, njegov univerzalizam truje naše vezanosti za pojedine odanosti i veze. „Ako su svi ljudi braća”, tvrdi Benoist, „onda nitko ne može zapravo biti brat.” Politika ovisi o prepoznavanju autsajdera i neprijatelja, a kršćanska Crkva sve ljude vidi kao moguće članove, pa čak i moguće svece.

Ovdje dolazimo do Benoistova upečatljivog zaključka. Dekadentni Zapad nikada nije bio više kršćanski. Kršćanstvo je našoj kulturi dalo etiku koja je mutirala u nešto što alternativna desnica naziva „patološkim altruizmom”. Njegovo nepovjerenje u sama sebe, zabrinutost za žrtve i strah od isključivanja autsajdera – takve vrijednosti zavarale su narode Zapada i odvukle ih od preferencijalne ljubavi za svoje ljude. Benoistove ideje došle su do margina američkog konzervativizma, i to najviše u napisima pokojnog Sama Francisa. Francis je svojedobno bio suradnik vodećih konzervativnih publikacija, a njegovo se razmišljanje u kasnoj fazi preorijentiralo na ono što bismo danas nazvali alternativnom desnicom. „Kršćanstvo je danas neprijatelj Zapada i rase koja ga je stvorila”, izjavio je u utjecajnom članku iz 2001. godine. Francisov je ogled bio tužaljka, ali i prosvjed (Francis je primljen u Crkvu na samrtnoj postelji), no njegovo djelo pronalazi novu publiku.

Moramo odoljeti iskušenju da otpišemo alternativnu desnicu. Poput kršćana pred kraj antike, trebamo sebe gledati kroz oči svojih poganskih kritičara i njihovih sve brojnijih internetskih popularizatora. Oni zlobom i neznanjem iskrivljuju mnoge istine, i potiču mladiće na podupiranje stavova i obranu pisaca koje jedva razumiju. No iz tih iskrivljavanja ipak možemo nešto naučiti, i tako pokazati kako bi kršćanska teologija, čiji su neuspjesi doprinijeli uzletu pokreta, mogla biti njegov lijek.

Alternativna desnica ljudski identitet shvaća reduktivno, i njezino je odbijanje kršćanske solidarnosti nezrelo. „Kršćanstvo daje identitet koji dolazi ispred rasnog ili etničkog identiteta”, žali se Richard Spencer. „Ono nije poput drugih religija, koje su proizašle iz duha naroda.” Spencer je u pravu u tome da krsni savez nadilazi naše „sitnije” odanosti i identitete, no njih ono ne iskorjenjuje.

Alternativna desnica traži objašnjenje toga što trebamo biti i čemu služiti kao narod, zazivajući rasu kao hitnu zamjenu za naše istrošene građanske veze. U tome nije usamljena. Politika identiteta na ljevici odgovor je na tu istu eroziju pripadnosti. No rasa je moderna kategorija, i ona nema teoloških korijena, a nacija je pak biblijska. U Djelima apostolskim Pavao govori svojim slušateljima poganima: „Bog je stvorio sve narode [ethnos].” Biblija često govori o Božjem stvaranju, sudu i otkupljenju naroda. U Kristu nema ni poganina ni Židova, a Bog nas ipak poziva u svoj život ne samo kao pojedince, nego kao članove zajednica za koje smo odgovorni.

Danas imamo teologije po mjeri za većinu identiteta u američkom životu. No nedostaje nam snažna građanska teologija za 21. stoljeće – teologija naroda, ne za narod. U njezinoj će odsutnosti alternativna desnica nastaviti rasti. Mladićima poput Dana treba Evanđelje, a treba im i pripovijest o naciji koja će ih podučiti o njihovoj prošlosti, a da se pritom ne preplaše budućnosti; pripovijest o građanskom životu koja ih otvara za transcendenciju, a pritom ih ne zatvara za njihove susjede. U svojoj posljednjoj knjizi, „Sjećanje i identitet”, Ivan Pavao II. dirljivo se osvrnuo na kršćansko značenje naših zemaljskih domovina. On poriče da kršćani nemaju zavičaja u ovome životu, i branio je narod kao prirodnu zajednicu. Pokraj onih koji traže postnacionalni svijet on je poticao narode Zapada da očuvaju svoje jezike, povijesti i vjerske tradicije. „Duhovna samoobrana” naših domovina, pisao je, dio je naše moralne obveze, koju nam je dao Bog, da poštujemo svoje očeve i majke.

Narod će postati idolom ako njegova kulturna baština nije orijentirana prema, i iznutra preobražena, božanskom baštinom. „Baština koju dobivamo od Krista”, tvrdio je pokojni Papa, „orijentira domovinu ljudskih zavičaja i kultura prema vječnoj domovini.” Crkva je mnogim narodima pomogla pri njihovu nastanku, i ona i sada može obnoviti njihove kulture. Za sada je dovoljno reći da alternativna desnica to ne može. Ona govori o tradiciji, a pritom ne prenosi nikakve tradicije. Štiti lažnu, a uništava stvarne domovine. Njezina je greška temeljna i tragična. Rasa ne nudi nikakvu baštinu, i njezino puko očuvanje ne odražava nikakvo ljudsko postignuće. Naše priče, umjetnost, glazba, institucije i vjerske tradicije – za razliku od rase – prenose se samo naročitim nastojanjima ljudske inteligencije i ljubavi. Oni su ostavština duha, a ne krvi.

Alternativna desnica govori zavodljivim jezikom. Ondje gdje liberalizam nudi sigurnost i ugodu, alternativna desnica obećava žrtvu i sukob. Iako je borba koju njezini intelektualci i aktivisti zamišljaju imaginarna, to nije važno – njihov je pogled na ljudske potrebe po njima ispravniji. Ljudska bića žele više od sitnih užitaka u rutinama života. Suočeni sa smrću, mi tražimo i velike izazove. Tu kršćanstvo govori drugim, nužnijim, ali ne manje zahtjevnim jezikom. „Kada Krist poziva čovjeka”, pisao je Dietrich Bonhoeffer, „poziva ga da dođe i umre”, i da u umiranju zadobije istinski život. Za kršćane problem s faustovskim čovjekom nije hvalisavi heroizam njegovih ciljeva, nego sažaljenja vrijedna malenost tih ciljeva. Mi nismo stvoreni da samo težimo beskonačnome. Pozvani smo sudjelovati u njemu – ukratko, biti pobožanstvljenjeni. Faust nije mogao svladati smrt. Kršćani su to po Kristu već uspjeli.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.