René Girard jedan je od najistaknutijih teoretičara kulture dvadesetoga stoljeća, ali i pobožni rimokatolik. Rođen je i odrastao u Francuskoj, doktorirao je povijest na Sveučilištu u Indiani, a većinu svoga života živi i radi u Americi.

Dekonstruktivističku analizu i „razbijanje mitova” o podrijetlu i temeljima ljudske kulture kombinira s bitno tradicionalističkom afirmacijom kršćanstva. Njegovu kulturnu analizu hvale i sekularni kritičari, iako ih je šokiralo njegovo inzistiranje da sama ta analiza mora dovesti do kršćanske afirmacije. Kršćanima je drago što je jedan div modernističke i postmodernističke misli uvjereni kršćanin, ali neke od njih uznemiruje to što se čini da on „razbija” smisao Kristove smrti na križu kao žrtve okajnice. Zato bi bilo korisno prije samoga razgovora izložiti kratak nacrt njegove misli i njezina razvoja.

Girardova misao

Zamislite dva dječaka kako se veselo igraju na verandi svoje kuće, a pored njih je gomila igračaka. Stariji dječak izvuče iz gomile igračku-vojnika, a njegov mlađi brat odmah poviče: „Ne, to je moja igračka!”, gurne ga, i zgrabi igračku. Stariji dječak, kojega igračka ispočetka nije strašno zanimala, sada osjeća strastvenu potrebu za njom, i pokušava je iščupati iz bratovih ruku. Uskoro započinje prava tučnjava. Igračka je zaboravljena, a dva dječaka su prezaposlena mlateći jedan drugoga.

Kako tučnjava postaje sve žešćom, bucmasti dječak iz susjedne kuće dođe u njihovo dvorište, tražeći nekoga s kime će se igrati. U tome trenutku, jedan od dvojice suparnika podigne pogled i kaže: „O, evo debeloga!” „Da”, kaže njegov brat. „Debeli!” Dvojica, koja su posve zaboravila igračku, sada zaboravljaju svoju tučnjavu, i ruganjem toga dječaka otjeraju kući. Između braće sada ponovno vlada sklad, iako je susjed sada u kući i plače.

Ne bi bilo pretjerivanje reći da je Girard čitavu svoju teoriju ljudske prirode i ljudske kulture izgradio uz temeljitu analizu dinamike prisutne u ovoj priči. On tvrdi da većina ljudskih želja nije „izvorna” ili spontana, nego da se one stvaraju imitiranjem drugoga, koga on naziva „modelom”. Kada model prisvoji neki objekt, time drugome kaže da je on poželjan – i da ga on mora imati umjesto onoga prvoga. Girard to nazivao „mimetičkom” (ili imitativnom) željom. U nastavku suparništva dvije stranke zaborave objekt i počnu željeti sukob radi njega samoga. Sklad će se ponovno uspostaviti jedino ako sukobljene strane mogu svoj bijes iskaliti na zajedničkome neprijatelju ili „žrtvenome jarcu”.

Uz lucidnost karakterističnu za francusku misao prije pisaca „dekonstrukcionista”, i dosljednost koja podsjeća na Jeana Calvina, Girard kroz cijeli svoj opus pokazuje kako njegova teorija „mimetičke” želje može osvijetliti i ujediniti iznimno raznorodan niz ljudskih fenomena. Ona može objasniti sve – od žrtve do sukoba, od mitologije do kršćanstva.

Mimetička želja zaslužna je za prirodu ljudske kulture. Rane ljudske kulture, smatra Girard, budući da je mimetička želja ljude uvlačila u neprekidan sukob, zasigurno su bile obilježene nasiljem. Na kraju bi objekt nestao iz vida, i zamijenio bi ga sam sukob. Dakle, većina se sukoba – bilo pradavnih, bilo suvremenih – vodi gotovo doslovno „oko ničega”, i u njima bitno identični suparnici isključivo traže prestiž koji proizlazi iz ostvarenja pobjede nad onim drugim. (Sveti Augustin zapisao je to u svojim „Ispovijestima”, kada je analizirao sportove i igre, i čudio se kako je jedini objekt dobiven u tim natjecanjima bio prestiž stečen pobjedom nad suparnikom.)

Primitivna društva imala su malo mehanizama za obuzdavanje širenja zaraze mimetičkim nasiljem, pa Girard zaključuje da bi društva, da nisu pronašla mehanizam za obuzdavanje sukoba, neizbježno desetkovala sama sebe.

On taj mehanizam locira u drugoj temeljnoj ljudskoj karakteristici – našoj sklonosti traženju „žrtvenoga jarca”. U jednome trenutku u ciklusu mimetičkoga nasilja, zajednica se spontano okomi na jednoga od svojih članova kao na krivca za sve. (Sjećate se onoga trenutka u bezbrojnim vesternima, kada usred nekoga prizora uznemirenosti i pomutnje netko uperi prst u nekoga, a onda odjednom na njega pokazuju prsti sviju, i odmah se stvori rulja za linč?)

Mimetičko nasilje postavlja jednoga naspram drugoga, a traženje žrtvenoga jarca ujedinjuje sve protiv jednoga. Tako uništenje žrtvenoga jarca stvara istinski ujedinjujuće iskustvo, a mir i olakšanje iz toga čina ostavljaju tako dubok dojam da s vremenom mrski žrtveni jarac postaje bog, a zajednica pokušava nastaviti učinak donošenja mira iz izvornoga linča tako što počne ritualno i žrtveno obilježavati spomen na nj. Na kraju to ritualizirano nasilje postaje temeljem religije, mitologije, kraljevske vlasti, i uspostavljanja razlika u ulogama i statusu, ključnih za stvaranje unutarnjega mira. (Diferencijacija otklanja potrebu za mimetičkim rivalstvom, budući da se samo „jednaki” mogu natjecati za jedan te isti objekt.)

Želja i pokajanje

Ključna Girardova ideja – ako ne i termin – prvi se put pojavila u njegovome djelu „Romantička laž i romaneskna istina” (1959.), kojim se nametnuo kao stručnjak. U toj analizi velikih pisaca od Cervantesa do Prousta Girard je otkrio da se svi veliki romani bave temom nečega što se tada nazivalo „trokutom želje”, a završavalo je jednom vrstom pokajanja: protagonist počinje shvaćati koliko je pogrješno život graditi na iluziji imitirane želje i suparništva s drugima.

U djelu „Nasilje i sveto” (1972.) s područja književnosti prešao je na područje same kulture, i svojemu konceptu mimetičke želje dodao koncept žrtvenoga jarca. Ta analiza načina na koji su religija, mitologija i kultura izgrađeni na nespoznatome temelju mimetički uzrokovanoga nasilja i traženja žrtvenoga jarca pri objavljivanju mu je donijela mnoge pohvale.

No mnoge od tih pohvala izgubio je djelom „Stvari skrivene od postanka svijeta” (1979.), iako je knjiga u Francuskoj bila uspješnica. U tome kasnijem djelu Girard se usudio ustvrditi da su okovi žrtvene religije za veliki dio čovječanstva slomljeni silom biblijske priče, u kojoj je više pripovijesti obrnulo klasični mitološki uzorak tako što je žrtveni jarac oslobođen krivnje, a zajednici je pokazano da je kriva za neopravdano ubojstvo.

Ono što je najviše uvrijedilo njegovu sekularnu publiku jest to što je on u kulminaciji biblijskoga svjedočanstva – muci Kristovoj – vidio trajno razotkrivanje „stvari skrivenih od postanka svijeta” – da su i red i nered ljudskoga života utemeljeni na udarima mimetičke želje, ublaženima laži mehanizma žrtvenoga jarca.

Tako Girard kao temeljno načelo kulture identificira „Sotonu”, jer to savršeno odražava Kristov opis „Kneza ovoga svijeta”, koji je bio pokrenut zavišću, i bio je „lažac i ubojica od početka”. Dajući svoj život kako bi razotkrio i zbacio to kraljevstvo izgrađeno na nasilju i neistini, Krist je također svijetu predstavio drugo kraljevstvo, ono koje „nije od ovoga svijeta”, i čija su temeljna načela pokajanje za grijehe umjesto katarze traženja žrtvenoga jarca te ljubav prema Bogu i bližnjemu umjesto ratovanja zbog mimetičke želje.

Smrt Kristova i njezini učinci Girardovu teoriju iz „naturalizma” pomiču prema kršćanskoj afirmaciji, budući da je on uvjeren da je mentalitet prirodnoga čovječanstva toliko prožet „intervidualnom” psihologijom žrtvene religije da nas je samo božanska objava mogla od toga osloboditi – ili barem učiniti da u temelju svoje egzistencije prepoznamo potisnutu laž. Tako je sama Kristova pojava i njegovo uspješno razotkrivanje laži u temelju ljudskoga života i kulture dokaz njegova božanstva, jer „nijedno ljudsko biće nije sposobno razotkriti mehanizam traženja žrtvenoga jarca”.

Girardovo uvjerenje o smrti Kristovoj nije nimalo manje kontroverzno među kršćanima nego što je njegova odanost Kristu skandalozna sekularnome svijetu. Nasuprot gledištu o Kristovoj smrti s kojega se na Krista gleda kao na žrtvu okajnicu prinesenu Ocu, Girard tvrdi da je Kristova smrt trebala dokrajčiti religiju žrtve okajnice, budući da on religiju smatra samom biti paloga čovjeka.

Razgovor

Razgovor koji slijedi obavljen je preko telefona, i uređen je radi jasnoće.

Brian McDonald: Vi ste do kršćanstva došli kroz proces koji bi mnogi ljudi smatrali neobičnim – proučavajući strukture nekih od najvećih romana Zapada. Možete li objasniti kako je „oblik” romanesknih djela postao čimbenikom u vašemu prihvaćanju kršćanstva?

René Girard (RG): Mogu. Veliki roman uključuje duhovno iskustvo – romanopisac se upušta u promišljanje, i dođe do osjećaja da je cijeli njegov život zasnovan na iluziji. Lik u romanu tada doživljava obraćenje, koje uključuje spoznaju da je on poput onih ljudi koje prezire. Ali to iskustvo lika ustvari je odraz onoga što se dogodilo romanopiscu. To ga čini sposobnim napisati roman.

U jeziku koji koristite drugdje, romanopisac prestaje od svojih likova činiti žrtvene jarce, i poistovjećuje se s njima.

RG: Da, da. To iskustvo obraćenja nije nužno kršćansko iskustvo obraćenja, ali ima taj obrazac. Ima kršćanski oblik u „Zločinu i kazni”, ali isti oblik, iako ne otvoreno kršćanski, događa se u romanu Marcela Prousta „Pronađeno vrijeme”.

A vi sami?

Rekao bih da, kada raspravljam o ovim pitanjima, opisujem svoj vlastiti život.

Vjerujem da ste negdje izjavili da je romaneskni obrazac potekao iz „Ispovijesti” svetoga Augustina.

RG: Da, mislim da je tako. Iako su „Ispovijesti” drugačije po tome što se obraćenje dogodilo prije nego što je knjiga napisana. Vidite, ja o tome uvijek razmišljam kao o nečemu što se događa na kraju. Po mome mišljenju, romanopisac roman piše dvaput. Prvoga puta, on ga završi, ali za razliku od Boga, nakon što je On stvorio svijet, pisac pogleda svoje djelo i kaže: „Loše je!” Ono što nedostaje jest nešto što se mora dogoditi samome romanopiscu. A kada se to dogodi, roman se doista može gledati iz drugačije perspektive. No obrazac obraćenja, kada se mijenja način na koji se vidi sve ono prijašnje, uspostavljen je u „Ispovijestima”.

Čitanje Kristove smrti

Vi se zalažete za nešto što bi se moglo nazvati „nežrtvenim” čitanjem Kristove smrti, što je uvelike suprotstavljeno uobičajenome shvaćanju te smrti kao hilasteriona[2], žrtve koja zadovoljava gnjev i pravdu Božju. Možete li opisati to gledište, i kako vas je vaše proučavanje formiranja i održavanja ljudskih kultura dovelo do toga?

RG: O, to pitanje zahtijeva dugačak odgovor! Nije posve točno da ja poduzimam to što vi nazivate „nežrtvenim čitanjem smrti Kristove”. Prije svega moramo odrediti da postoje dvije vrste žrtve.

Oba su oblika pokazana zajedno (a nisam siguran da su pokazani igdje drugdje) u priči o Salomonovoj presudi u trećem poglavlju Prve knjige o kraljevima. Dvije bludnice donesu dijete. One su suparnice, koje se upuštaju u suparništvo oko djeteta koje je preživjelo. Kada Salomon predloži da se dijete rasiječe, jedna žena kaže „da”, jer želi pobijediti svoju suparnicu. Druga žena zatim kaže: „Ne, dajte dijete njoj”, jer ona samo želi da dijete živi. Na temelju te ljubavi kralj proglašava da je „ona majka”.

Zapazite da nije važno koja je od njih biološka majka. Ona koja je bila voljna žrtvovati sebe za djetetov život jest zapravo majka. Prva je žena volja žrtvovati dijete radi potreba suparništva. Žrtva je rješenje mimetičkoga suparništva i njegov temelj. Druga je žena voljna žrtvovati sve što želi radi djetetova života. U tome je smislu Krist žrtva, jer je samoga sebe dao „za život svijeta”.

Ono što sam nazvao „lošom žrtvom” jest ona vrsta žrtvene religije koja je prevladavala prije Krista. Ona je nastala jer mimetičko suparništvo ugrožava i sami opstanak zajednice. No spontanim procesom, koji također uključuje mimezu, zajednica se ujedinjuje protiv žrtve u činu spontanoga ubijanja. Taj čin ujedinjuje suparnike i obnavlja mir te ostavlja snažan dojam, koji rezultira uspostavljanjem žrtvene religije.

No u toj vrsti religije zajednicu se smatra nevinom, a žrtvu krivom. Čak i nakon što je žrtva „pobožanstvljenjena”, ona je u očima zajednice i dalje zločinac. (Zamijetite kriminalnu narav bogova u poganskoj mitologiji.)

No događa se nešto što počinje u Starome zavjetu. Mnogo je priča u kojima se proces traženja žrtvenoga jarca obrće. U priči o Kajinu i Abelu, priči o Josipu, knjizi o Jobu, i mnogim psalmima, progoniteljska zajednica prikazana je kao kriva, a žrtva je nevina. No Krist, sin Božji, jest ultimativni „žrtveni jarac” – upravo jer je on Sin Božji, i jer je nevin, On razotkriva sve mitove traženja žrtvenoga jarca, i pokazuje da su žrtve bile nevine, a zajednice krive.

Koristite riječ „Sotona” kako biste opisali strukturno načelo ljudske egzistencije u kojemu su i nered i red izgrađeni na neistini i nasilju: nered stvoren mimetičkim sukobom, i red obnovljen i uspostavljen progonom i uništenjem žrtvenoga jarca. U čisto „antropološkim” dijelovima vašega djela čini se da vi na tu strukturu gledate kao na određenu nužnost za prva ljudska bića. U više „teološkim” dijelovima vašega djela čini se da se vi prema toj strukturi odnosite uvelike kao prema onome što se tradicionalno naziva istočnim grijehom. Gledate li na sotonsku strukturu kao određenu povijesnu nužnost – uzevši u obzir ranu ljudsku egzistenciju – ili na nju gledate kao na „pad” koji se mogao izbjeći? (Ili je to lažna dilema i/ili?)

RG: Moram ostati u okvirima znanstvene uporabe. To je jezik kojime ljudi u ovome vremenu govore i razumiju ga. Ja sam antropolog. Kako ja gledam na proces hominizacije, ona je jedna vrsta povijesne neizbježnosti. Mi ne znamo ni za jedno drugo stvorenje koje prakticira žrtvovanje, a čini se da postoje neurološke značajke koje su to zahtijevale, na temelju činjenice da smo mi najmimetičkije od svih stvorenja.

S druge strane, čak i ako je to imalo određenu povijesnu nužnost, ono je također i jedan oblik laži. Mehanizam traženja žrtvenoga jarca nešto je što ljudi „rade, ali ne znaju zašto to rade”. To je doista proizašlo iz istočnoga grijeha, i nešto od čega nam treba otkupljenje.

Kao kulturni teoretičar koji se drži granica svoje discipline, morate definirati pitanje Sotone kao „osobnoga” bića. No mene zanima vidite li vi, kao kršćanin, Sotonu kao jednu vrstu „bića”, ali i kao strukturu?

RG: (Smijeh.) Pa, ne znam. Je li to stvarno važno? Bio Sotona ili ne bio osobno biće, on je i dalje „knez ovoga svijeta”. Bio on ili ne bio osobno biće, egzistencija je sotonski strukturirana. On je lažac i ubojica od početka. Možda se ne bismo trebali toliko zanimati njime, zar ne?

Kršćani pod opsadom

Kada su suočeni s modernom i postmodernom misli, većina kršćana ima „opsadni” mentalitet, i smatraju Freudova, Nietzscheova, Marxova i Derridina „skidanja maski”  apsolutno  nihilističkim prijetnjama Evanđelju. No vi, izgleda, podosta pozitivno (ako i kritično) čitate trendove suvremene misli, i smatrate da bi svi oni koji je prakticiraju, kada bi samo razumjeli vlastite uvide, otkrili da ih oni vode prema kršćanskoj objavi, a ne dalje od nje. Ako je to točna procjena onoga što vi kažete, što se u suvremenoj misli vama čini „najiskoristivijim”?

RG: Pa, oni su nihilisti. Nietzsche zapravo opisuje punu stvarnost dionizijske religije kao žrtvenu – i promiče ju! Ali bez toga promicanja njegova je misao upravo ono što ja govorim!

Sebe ste opisali kao dekonstrukcionista.

RG: Jesam, ali morate imati nešto do čega ćete dekonstruirati. Dekonstruirati kada tražite temelj ispod svega jest dobra stvar.

Jednom dojmljivom formulacijom kažete da se „sve što se dogodilo Isusu, sada događa evanđeoskim tekstovima”. Možete li objasniti što pod time mislite?

RG: Tekstovi su postali žrtvenim jarcima. Njih se krivi za sve što nije u redu. A upravo su ti tekstovi i razotkrili mehanizam traženja žrtvenoga jarca!

Vi tvrdite da se Evanđelja čine kao da su mitovi, ali u stvarnosti su „na suprotnome polu” u odnosu na mit. Zašto se ona čine kao da su mit, a zašto su u stvarnosti „na suprotnome polu”?

RG: Čine se mitom jer je Kristova smrt predstavljena kao žrtva, a žrtvovanje žrtvenoga jarca podrijetlo je i tema sve mitologije. No ona je žrtva koja pobija čitavo načelo nasilja i žrtve. Bog je razotkriven kao „prvi među žrtvenim jarcima”, posve nevin čovjek, koji umire kako bi dao život. A njegov način davanja života jest zbaciti religiju traženja žrtvenoga jarca i žrtvovanja – što je bit mita.

Srce Kristove žrtve pokazano je u njegovoj molitvi: „Neka ne bude moja, nego Tvoja volja”. Bilo je neizbježno da, ako netko bude živio taj život, podnijet će smrt žrtvenoga jarca, i tako je žrtva – od trenutka kada je on počeo svoje javno djelovanje – bila neizbježna. No cilj te smrti ne bi bio taj da se ljudi osjete potvrđeni u svojemu životu, nego da ljude suočite s pitanjem. Za razliku od mitova, mi imamo izbor – Kristovo kraljevstvo ili Sotonino kraljevstvo. Kada ne prihvatite Kristovu ponudu, naravno da ste član toga drugoga kraljevstva.

Vaša je misao s jedne strane krajnje naturalistička i „neduhovna” (na primjer, ne postoji urođeni osjećaj za transcendentno – sveto je, doslovno, „nusprodukt” našega pogrješnoga shvaćanja mehanizma traženja žrtvenoga jarca). Prema vašoj teoriji, ljudska kultura može se objasniti bez „preostatka”, kao proizvod posve naturalističkih kombinacija bioloških i društvenih sila. Ne razumijem posve skok koji vam omogućava da afirmirate Boga, Krista, vječni život, i tako dalje, ne kao objavu koja jednostavno poražava vaš naturalizam (nešto slično Barthu), nego kao jednu vrstu krajnjeg rezultata misaonoga procesa sprovedenoga do svojega logičnoga zaključka.

RG: Pa, moramo govoriti jezikom ovoga vremena, a on je naturalistički. Moja misao nije više redukcionistička od misli svetoga Pavla kada on kaže: „[…] ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.” (1 Kor 2,2) Sveti Pavao nije htio reći da ne postoji ništa osim smrti Kristove, nego da se do svega znanja došlo shvaćajući raspeće Kristovo. Iz te smrti i iz mjesta te smrti potekla je sva spoznaja. Vjerujem da u tome smislu moja hipoteza – iako ju ja ponavljam opet i iznova – nije redukcionistička.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Razgovor je vođen 2003. godine. (op. prev.)

[2] Grč. „pomirilište” (vidi Izl 25 i Rim 3,25)