Dr. sc. Marina Katinić Pleić je filozofkinja i pjesnikinja, a bioetika – kao filozofska grana kojom se bavi – polako postaje ključnom disciplinom našega doba. Usredotočena na pitanja morala u kontekstu visoko tehnologiziranog svijeta, bioetika – kao i srodni joj koncepti, poput biopolitike – u vremenu pandemije još više dobivaju na aktualnosti i značaju. Štoviše, u njihovu ključu možemo tumačiti nebrojene aktualnosti, bilo da je riječ o sveobuhvatnim društvenim eksperimentima ili pokusima nad ljudskim bićem od faze embrija nadalje.

– Gospođo Katinić Pleić, živimo stiješnjeni između strahova od virusa i zloporabe moći onih koji traže političke modele suzbijanja pandemije, kako pronaći pravi omjer zadiranja u slobodu pojedinca? Je li etično pučanstvu ograničavati slobodu kretanja? Gdje su granice do kojih je to opravdano činiti i jesmo li na Zapadu prešli te granice?

Ne može se baš reći da je bioetika grana filozofije, nego je filozofija jedna od grana širokog stabla bioetike, i to jedna od središnjih, debljih grana. Jer kako odrediti kako treba postupati sa živim bićima ako prvo ne odgovorimo na pitanje što je biće, živo biće, tijelo, čovjek, osoba? Bioetika je neka vrsta misaonog šatora koji se u 20. stoljeću podiže iz hitne potrebe za ponovnim uspostavljanjem specijalizacijom narušenog dijaloga između biologije, medicine, filozofije, teologije, prava i drugih znanosti, budući da se suočavamo s vrlo složenim moralnim pitanjima: kloniranje, nepovratna genetska izmjena organizama, hibridizacija vrsta, razne mogućnosti uništenja ljudskoga života na početku ili kraju, nova eugenika kao programiranje ljudskih jedinki, eksperimentiranje na ljudskim bićima u ranim stadijima razvoja, politička kontrola nad brojnošću i zdravljem stanovništva pomoću tehnoznanosti, poljoprivreda koja dovodi do smanjenja bioraznolikosti i drugim, a sve to okupljeno je oko rasprave o trima važnim pojmovima: vrijednost, dostojanstvo i prava.

Mogli bismo reći da, kada je moć zahvata nad životom narasla do mjere koju prijašnja etika nije mogla ni zamisliti, narasla je i odgovornost koju možemo preuzeti tek kada se dijaloški suočimo s različitim vidovima problema. Budući da se metodom prirodnih znanosti ne može odgovoriti na pitanje što treba ili ne treba činiti, nužno je normativne znanosti posjesti za okrugli stol. A kako se teme života i zdravlja tiču svih, svaki građanin trebao bi promišljati o njima i donositi ispravne odluke. Iako su mnoge bioetičke teme vrlo stare (pobačaj i eutanazija, odnos liječnik-pacijent), bioetika se kao posebna transdisciplina artikulirala u prošlom stoljeću, poznatom ne samo po rastu tehničkih mogućnosti znanosti, nego i medicinskim skandalima, zloporabama znanosti, eugeničkim zakonima, kontinuiranim nacrtima kontrole stanovništva zemalja u razvoju nakon Drugog svjetskog rata (spomenimo samo Kissingerov NSSM 200 iz 1975.), uništenjem velikog broja života pod zastavama raznih ideologija i akutnom ekološkom krizom, a sve to pod kapom globalizacije.

Iskustvo 19. i prve polovine 20. stoljeća rezultiralo je preispitivanjem idolopokloničkog povjerenja u mit o neograničenom napretku tehnoznanosti i ozbiljno narušilo povjerenje u institucije. Jedna je od važnih uloga bioetike podsjećati na činjenicu da je znanost izvrstan instrument, ali nije nepogrešiva ni svemoguća te da se čovjek, kao osoba i kao građanin, ne treba prepustiti posvemašnjem paternalizmu znanosti nego biti tko jest – biće koje se informira, uči, (su)osjeća, promišlja i prosuđuje. Neke su od glavnih poruka bioetike, zasvjedočena u brojnim dokumentima (spomenut ću samo UNESCO-vu Deklaraciju o bioetici i ljudskim pravima iz 2005.) da nijedan autoritet nema pravo uništiti, oštetiti ili izložiti riziku život i zdravlje pojedinca, mimo njegova pristanka, u ime ma kojih kolektivnih interesa, kao i da čovjek kao vrsta nema pravo neumjereno iskorištavati i uništavati druge vrste i ekosustave u ime vlastitih kratkoročnih interesa.

Situacija „Covid 19“ bioetička je tema par excellence. Medicinski gledano, ona nije bez presedana; povijest pamti i smrtonosnije pandemije. Međutim, sociopolitički ona jest novum zbog globaliziranosti svijeta koja omogućuje rapidan protek informacija. Upravo se dostupnost i provjerljivost informacija pokazuje kao temeljni problem; koje činjenice držimo istinitima i u koje smo ideje uvjereni, to uvjetuje donošenje odluka, bilo da se radi o epidemiološkim mjerama i njihovu (ne)pridržavanju, cijepljenju ili čemu drugom. Prosječan građanin, nebiolog i neepidemiolog, ograničen je vremenom i resursima te u pravilu ne može provjeravati često kontradiktorne informacije o virusu, njegovoj društvenoj i biološkoj fenomenologiji, iz kojih slijede preporuke, mjere i upute, kao što nema ni pouzdanog instrumenta kojim bi provjerio točnost informacija koje pristižu mrežom. Ako tomu pridodamo podatak da se lažne vijesti šire pet puta brže od točnih (koji je također teško provjeriti!), evo nam izobilja stajališta o općoj koronologiji.

A stavovi su, kako vidimo, doista šaroliki, i među stručnjacima i nestručnjacima, pri čemu su vidljive dvije krajnosti: jedna – da su kriza izazvana virusom i epidemiološke mjere izraz usavršene biopolitke kojom se kontrolira ponašanje ljudi i brojčana slika stanovništva, a sve u službi ideoekonomskih interesa moćnih elita, i druga – da je pandemija spontana biološka pojava, o kojoj postoji službena znanstvena istina koju prenose nadležne institucije čije su upute znanstveno utemeljene i razumne; što ih više osoba prihvati, brže će se okončati kriza. Pobornicima prvoga stajališta problematični su poslušnici autoritetu institucija i službenih medija, dok su drugom stajalištu problem neposlušnici. Prvi proskribiraju svoje neistomišljenike kao naivne žrtvene jarce, a drugi ove prve kao neinformirane mračnjake zaluđene ideologijom. U ovoj polarizaciji, većina je građana vjerojatno bliža sredini. Osobno imam mnogo pitanja i vrlo malo djelomičnih odgovora. Nastojim se informirati kod biomedicinskih stručnjaka koje osobno poznajem i kojima vjerujem, razgovarati s osobama različitih profesija i iskustava s koronom, usporediti informacije i argumente, promatrati što se događa i ne zanemariti zdrav razum.

Još je jedan važan polarizirajući čimbenik: strah. Strah je naš evolucijski saveznik, motivator na bijeg ili borbu. U tom je smislu doza straha od širenja zaraze i posljedica bolesti dobar motivator na oprez, budnost, odgovornost. S druge strane, preduga izloženost proizvodnji straha koji ne služi ni bijegu ni borbi, kao u ovoj korona-krizi, omlitavljuje čovjeka, demotivira za bilo kakvo promišljanje ili akciju, a može osnažiti i neku vrstu egocentrizma u kojem druge vidim gotovo isključivo kao potencijalne ugrozitelje moga zdravlja. Na taj način, čovjek straha vrlo je lako podložan manipulaciji. Propagandni slogan ‘Misli na druge, cijepi se!’ jasno sugerira da oni koji se ne žele cijepiti ne misle na druge. Na dva opisana načina, u već podijeljenom društvu razvijena je dodatna polarizacija. Posljedica je zbunjenost, dezorijentacija, a naposljetku i rezignacija, povlačenje u mali, privatni svijet kakve-takve sigurnosti.

Neupitan je etički imperativ odgovornost; ne ugroziti sebe i druge. No pitanje je što u ovoj situaciji konkretno znači biti odgovoran. Poznato je pravno načelo da se u slučaju krize ljudska prava mogu ograničiti, pa i pravo kretanja. Međutim, jednako je tako razmjernost pravno načelo: neki željeni učinak – u ovom slučaju, opadanje broja zaraženih, manje hospitalizacija i smrtnih ishoda – treba postići što je moguće blažom mjerom. U tom smislu, epidemiološke mjere po sebi su dobre, ali njihova opravdanost ovisi o tome koliko one doista ostvaruju cilj radi kojega su uvedene. Pomalo zbunjuje činjenica da postoje zemlje sa slabijim i strožim mjerama – upućujući na zaključak da mjere ovise o procjeni vjerojatnosti. Tako i odgovor na pitanje jesmo li na Zapadu prešli granicu ograničenja prava na slobodu kretanja ovisi o lokalnome kontekstu, o gustoći naseljenosti nekog područja i drugim čimbenicima. Dodala bih da pravo na slobodu mišljenja i savjesti podrazumijeva i svojevrsno pravo na oprez. Strah, moćan osjećaj koji može i paralizirati i motivirati, nije sam sebi svrhom, on u određenom kontekstu može uputiti na oprez.

– Ako je čovjek, po Aristotelu, društveno biće, koliko je samoizolacija štetna za njegovu psihu? Je li lockdown znak opće, kolektivne solidarnosti, ili upravo suprotno, nuspojava neopravdano intenzivnog straha za goli život? Je li riječ o masovnom samoodricanju ili o posljedici nezdrava individualizma u razvijenim društvima?

Suvremena su ekonomski razvijena društva individualistička. To je hvalevrijedno postignuće u vidu osobnih sloboda, ali i Ahilova peta, budući da je usamljenost u nekim ekonomski najrazvijenijim zemljama – npr. u Velikoj Britaniji 2011. – proglašena nacionalnim zdravstvenim problemom. Jasno je da je dulja samoizolacija štetna za čovjekovu psihu i duh. Naglašavam, dulja samoizolacija, jer samoća nije usamljenost, ona je duboka potreba duha koju često teško zadovoljavamo u kompetitivnom i brzom prostoru suvremene hiperrealnosti. U vrijeme one prve karantene, u proljeće 2020., bilo je čak onih koji su mi pisali da su konačno imali priliku odahnuti od jurnjave, odmoriti se. Kako je dobar dio naših aktivnosti digitaliziran, neki su introvertirani ljudi, kako kažu, jedva dočekali da ne moraju nikamo ići. Sjećam se komentara jednog djeteta na online nastavu: „Meni je kao da sam na ljetnim praznicima!“ Iskustvo većine ipak je, kako znamo, bilo manje sretno; pogoršanje mentalnog zdravlja mladih i velika čežnja za susretima uživo. U mnogim je obiteljima karantena doprinijela udaljavanju i konfliktima. Čini mi se da je karantena poput bolesti: što dulje traje, jače nagriza zdravlje duše i odnose, možda i zbog toga što se nakon nekog vremena počnemo navikavati na nju. Ništa ne može zamijeniti utjelovljen susret sada i ovdje, oči u oči, ono što Albert Borgmann naziva fokalnim praksama. Osvijestili smo svoju često zanemarenu tjelesnost: utjelovljene smo osobe, potrebno nam je kretanje na otvorenom, dodir i pogled uživo, zrak i sunce, kontakt s prirodom.

Pitanje što je lockdown zapravo je teško. Kao što je već rečeno, to je opravdana mjera razmjerno tomu koliko ispunjava ono što obećava – zaustavljanje širenja virusa i skoru normalizaciju života. Treba bez predrasuda poslušati i kritičare lockdowna – Barringtonsku deklaraciju koja umjesto zatvaranja predlaže mjeru zaštite rizičnih skupina, i prosuditi. Glede lokalnih prilika, čini se da su izbori i turistička sezona dobar katalizator rastvaranja lockdowna…

– Iako dio Crkve promiče cijepljenje – napominjući međutim kako svatko ima slobodu za sebe odlučiti želi li se cijepiti – mnogi vjernici strahuju od neželjenih posljedica, a mnogima je i moralno problematično što su pojedina cjepiva nastala zahvaljujući istraživanjima u kojima su eksperimenti provođeni nad staničnim linijama uzgojenim iz stanica nerođene djece otprije više desetljeća. Je li neizravno nametanje obvezatnog cijepljenja, barem ako se želi na bilo koji način participirati u društvenom životu, moralna obveza vlastodršca ili udar na slobodu pojedinca?

Izoliranje, pa i izopćavanje zaraženih i bolesnih osoba kao ugroze koje predstavljaju zajednici poznato je iz povijesnih, pa i iz biblijskih izvještaja. U ovom kontekstu, možda možemo povući analogiju s necijepljenima. Nije naodmet podsjetiti se važne epizode iz povijesti medicine: pravni presedan u novijoj bioetičkoj povijesti bio je slučaj Mary Schloendorff 1914. godine. U njujorškoj bolnici dijagnosticiran joj je fibroidni tumor i predložena je operacija koju je pacijentica odbila, ali ju je liječnik ipak izveo, što je rezultiralo gangrenom i amputacijom nekoliko prstiju. Schloendorff je tužila bolnicu i dobila parnicu koju je sudac Cardozo okončao izjavom da „svako ljudsko biće odrasle dobi i zdrava uma ima pravo odlučiti što će se činiti s njegovim tijelom“. Time je obaviješteni pristanak na liječenje postao etičkim standardom. Svatko ima moralno pravo biti točno i pravodobno informiran o medicinskom zahvatu i njegovim rizicima te ga prihvatiti ili odbiti. Podsjetimo da u rezoluciji 2361 Europske unije od 27. siječnja 2021. stoji da treba „osigurati da građani budu informirani da cijepljenje nije obvezno i da nitko ne smije vršiti politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepe, ako to ne žele; treba osigurati da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili ne želi biti cijepljen; treba koristiti potvrde o cijepljenju samo u svrhu koja je određena za praćenje učinkovitosti cjepiva, potencijalnih nuspojava i štetnih događaja; treba osigurati dugoročno praćenje dugoročnih učinaka cjepiva protiv Covida 19 i njihove sigurnosti“.

Naravno, o cijepljenju se raspravlja jer sloboda pojedinca i u ovom pogledu podliježe etičkom načelu nenanošenja štete drugima; ona s pravom biva ograničena ukoliko njegovi postupci štete drugima. Postavlja se pitanje, ima li država pravo ili obvezu proglasiti cijepljenje obveznim – za sve ili za neke skupine – kako bi time osigurala najveću moguću vjerojatnost zdravlja najvećeg mogućeg broja građana? Ovdje se nerijetko primjenjuje utilitarističko načelo kojim se medicina često služi: izvagati korist i štetu te primijeniti one postupke kod kojih pretpostavljena korist nadilazi pretpostavljenu štetu. U kontekstu cijepljenja, poznato je da cjepiva općenito izazivaju neželjene nuspojave kod određenog broja osoba. Problem je što je imunološki odgovor na cjepivo kompleksan, razlikuje se od pojedinca do pojedinca, ovisi o genotipu, epigenetici i trenutnom statusu organizma, a u nekim slučajevima cjepiva općenito povećavaju izraz od autoimunih bolesti (iako aktivacija autoimunosnih bolesti kao posljedica mRNA cjepiva za sada nije dokazana). U tom smislu, cijepljenje predstavlja određeni rizik. Iako se mRNA ne ugrađuje u DNA, dugoročne posljedice cjepiva razvijenih na platformi glasničke mRNA ne možemo znati. Osobno poznajem osobe koje su nakon cijepljenja iskusile teške simptome bolesti, a znamo da je zaraza moguća i nakon cijepljenja.

Također, s obzirom na izjave tvrtki Pfizer i BioNtech, postoji li jamstvo da neće biti uvedena i treća doza cjepiva, odnosno cijepljenje svake sezone?  Logika javnoga zdravstva kaže da se oni koji ne spadaju u rizičnu skupinu trebaju cijepiti kako bi zaštitili one koji se ne cijepe zbog povećanog rizika – npr. alergičari i imunokompromitirane osobe.  Problem je što je nemoguće za svakoga ponaosob jednoznačno odrediti nalazi li se u rizičnoj skupini. Posljednjih dana u medijima je bilo govora o mogućem uvođenju obveznog cijepljenja za zdravstvene djelatnike, prosvjetare i djelatnike sustava socijalne skrbi; čak i ako zanemarimo etičku problematičnost te zamisli, možemo postaviti pitanje zašto bi se svi zdravstveni djelatnici trebali cijepiti ako je već preko 80 % liječnika i preko 70 % medicinskih sestara cijepljeno? Bilo bi apsolutno nedopustivo da odbijanje cijepljenja rezultira gubitkom posla.

Što se tiče staničnih linija uzgojenih iz stanica pobačene djece, naša prosudba ovisi o znanju koje nam je na raspolaganju. Upravni odbor Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva izvijestio je 12. prosinca 2020. da mRNA cjepiva ne potječu niti su testirana na stanicama pobačene djece, dok je cjepivo AstraZenece (kolokvijalno „oksfordsko cjepivo“) u proizvodnoj vezi s embrijskim stanicama. Etički je neispravno sudjelovati u zlu koje čini netko drugi („cooperatio ad malum“). U skladu s time, Papinska akademija za život 2005. objavila je dokument u kojem obrazlaže da cjepiva proizvedena na temelju namjernog uništenja ljudskoga života nisu prihvatljiva te ne treba podržavati proizvodnju takvih cjepiva kupnjom i uporabom. Međutim, u istom se dokumentu navodi i da, ako ne postoji alternativa – kao u slučaju cjepiva protiv rubeole i ospica – a postoji opasnost širenja patološkog agensa, ne treba izložiti djecu zarazi; u tome je slučaju cjepivo opravdano upotrijebiti.

2017. ista je Akademija objavila Bilješku o pitanju cijepljenja u Italiji u kojoj navodi: „…moramo precizirati da ‘pogrješno’ u moralnome smislu leži u djelima, a ne u cjepivima. Tehničke karakteristike proizvodnje cjepiva najčešće korištenih u djetinjstvu vode nas do toga da isključujemo da postoji moralno relevantna povezanost između onih koji danas koriste ta cjepiva i prakse dobrovoljnih pobačaja.“ Na prvi pogled, potonja izjava proturječi prvoj, no ako bolje pogledamo, uviđamo da je objema izjavama, uzetim zajedno, prepoznato i integrirano nekoliko važnih etičkih načela: da dobar cilj ne opravdava nemoralna sredstva i da, ako ne postoje cjepiva alternativna problematično proizvedenim, nećemo ispraviti nepravdu prošlosti propustimo li dobro u sadašnjosti. U prosincu 2020. biskupi različitih zemalja prosvjedovali su protiv cjepiva čije je podrijetlo povezano s uništenjem ljudskog života na njegovu početku, o čemu je izvijestio Glas Koncila. U našem je medijskom prostoru o tome javno govorio svećenik i farmaceut Ivan Dominik Iličić, OP, pozvavši vjernike da se ne cijepe takvim cjepivima; njegov je istup nekoliko medija prenijelo ismijavalačkim tonom. Zaključujem da, na moralnoj vagi, treba odabrati cjepiva proizvedena na etičan način, ukoliko takva postoje. Ne postoje li, opravdano je cijepiti se cjepivom u prošlosti proizvodno povezanim sa staničnim fetalnim staničnim linijama,  u svrhu zaštite života i zdravlja koju sada možemo provesti.

Dodala bih još da se u medijima svako malo navodi kako kritičari cijepljenja svojim izjavama „ugrožavaju javno zdravlje“. To je vrlo opasna retorika koja prijeti slobodi govora: svačije stajalište mora se moći javno izreći i vrednovati – što znači potvrđivati ili opovrgavati dokazima i/ili argumentima. Liječnici i biokemičari koji su sumnjičavi ili kritični prema ovom ili onom cjepivu, kada su u manjini ili se suprotstavljaju establišmentu, nisu iznimka od toga pravila.

– U posljednje vrijeme sve je aktualnija problematika eksperimenata provedenih nad embrijima. Prvo je proglašena konstrukcija tzv. „lažnog embrija“, koji se međutim „ponaša“ jednako kao i onaj pravi, pa je pitanje je li također riječ o pravome životu. Zatim smo svjedočili razvitku embrija hibrida čovjeka i majmuna. Nedavno je najavljeno ukidanje granice od 14 dana – same po sebi neetične, budući da je i embrij nerođeno dijete – unutar kojih je preporučeno provoditi pokuse nad embrijima, nakon čega ih se običava uništiti. Ako smo u mogućnosti razviti ljudske klonove i hibride različitih vrsta, kakve opasnosti otvaraju te mogućnosti?

Termin „preembrij“ uveden je upravo kako bi se opravdala istraživanja na embrijima. Jer ako je nešto „preembrij“, onda još nije čak niti embrij, nego nešto zamagljeno i neodređeno, nešto za što ne znamo što je. Poznato je da je embrij ljudsko biće u ranom stadiju svoga razvoja. Ako kažemo da do 14. ili 15. dana – do kada se obično zametak može podijeliti na jednojajčane blizance – to nije embrij, da nije ljudsko biće ili uopće živo biće, onda možemo na njemu istraživati i uništiti ga, klonirati njegove matične stanice i na taj način stvoriti „totipotentne entitete.“ Argument da do 15. dana ne možemo govoriti o individui – zasebnom, nedjeljivom ljudskom biću – još iz usta Petera Singera, postao je perjanica onima koji žele razuvjeriti sve koji još sumnjaju da su ove prakse problematične jer manipuliraju novim ljudskim životom, iskorištavaju ga i uništavaju. Tako se argument temeljen na pravu na život nerođenog djeteta počiva na uvjerenju da život započinje začećem, iz čega proizlazi da je embrij čovjek u svojemu prvom, najranijem stadiju života, kojem pripada pravo na život, nastoji diskreditirati.

Sofistički argument glasi otprilike ovako: začeće tobože nije izolirani trenutak ni jedinstveni događaj, nego niz bioloških procesa koji mogu trajati od nekoliko sati pa sve do nekoliko dana. Iz toga se pokušava dokazati da biološke činjenice o razvoju ljudskog embrija ne idu u prilog teze da je jedinstvena ljudska jedinka, odnosno ljudski život, započinje činom začeća, iako su medicinski stručnjaci koji bi podržali ovakvo objašnjenje iznimka od pravila. Ovdje su počinjene tri pogreške. Prva: ontološka teorija proglašava se medicinskom činjenicom. Drugo: prešućuje se da većina biologa i liječnika u Republici Hrvatskoj smatra notornom činjenicom da individualni život započinje začećem. Treće: Svi oni koji ne smatraju da postoji etički relevantna razlika između embrija prije i nakon 3., 4. ili 15 dana od začeća indirektno su kvalificirani kao protivnici znanstvenih činjenica. Ovo je klasičan korištenja znanosti i funkcionalističke ontologije na način da se neistomišljenici prikažu kao nepostojeći u raspravi, sve u službi interesa onih koji bi mogli imati koristi od istraživanja na embrijima i/ili njihova uništavanja. Da bi se to postiglo, pojam embrija prvo treba ontološki, a onda i etički neutralizirati. U ovom konekstu treba napomenuti da je značajan otklon od ovakvoga razmišljanja iznio Europski sud za ljudska prava 2011. godine, presudom u slučaju Büstle protiv Greenpeacea. Sukus obrazloženja presude kaže da se ljudski embrij, „svaka jajna stanica nakon oplodnje spermijem“, ne smije koristiti u industrijske i komercijalne svrhe, te se stoga ne smije patentirati. Isto se odnosi i na stvaranje himera. Ove su prakse susumirane pod „povredama ljudskog dostojanstva“.

– Još je uvijek aktualno izvješće SDP-ova europarlamentarnog zastupnika Predraga Matića u kojem se pobačaj tumači oblikom nužne zdravstvene skrbi, a priziv savjesti naziva „takozvanim“. Je li proturječno o dostupnosti pobačaja govoriti kao o vrsti zdravstvene zaštite, čime se trudnoća izjednačava s bolešću, a nerođeno dijete s uzročnikom bolesti? Kako gledate na činjenicu da je Europski parlament podržao Matićevo izvješće?

Pravni dokumenti nataložene su teorije o čovjeku i svijetu koje više ne prepoznajemo kao tkivo žive rasprave. Mjesto ranog, tek započetog ljudskog života u našem vrijednosnom univerzumu intrigira umove već barem nekoliko tisuća godina. Zanimljivo je da je rimski zakon, Lex Caesarea, propisivao rez i spašavanje nerođenog djeteta iz majčina trbuha u slučaju njezine smrti na radu, što ukazuje na to da je život ljudskog bića in utero smatran važnim i vrijednim. Svaki novi ljudski život zadivljujuće je čudo sposobnosti života da se umnožava, da se potvrđuje. Svaka je nova osoba jedinstvena i obogaćuje društvo ljepotom svoje individualnosti. Zadivljuje lakoća s kojom djeca i mladi postavljaju prava pitanja, kako brzo proziru umišljenosti i nesigurnosti odraslih; vidimo da će oni sanjati snove kojima mi nismo i ne možemo biti dorasli…U tom smislu, život općenito, a ljudski život pogotovo, najvrjedniji je resurs koji postoji. Najvrjednije što bilo koje društvo ima su ljudi. A kako je novoj ljudskoj osobi na samom početku – a i kasnije – potrebna blizina i velika potpora odraslih – postavlja se pitanje tko u tome odnosu ima kakva prava i obveze. Budući da se ovdje radi o dvjema instancama – odraslom čovjeku (ili više njih) koji ima moć djelovanja i čovjeku  na početku života, neko vrijeme potpuno ovisnom o tijelu majke i općenito, brizi odraslih, koji ne može još manifestirati nikakvu moć, situacija postaje krajnje složena.

U raspravi o pobačaju ključnu ulogu igraju ne samo dostojanstvo i prava, nego i moć i interesi. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo. Zbog neslaganja oko toga komu ga i pod kojim uvjetima treba pripisati – čovjeku od početka ili čovjeku koji na neki način može artikulirati interese – to je pitanje ostalo nedefinirano pri uobličenju Opće deklaracije ljudskih prava 1948. Intenzivna je rasprava nastavljena. Kao dvije glavne filozofske struje u raspravi profilirali su se esencijalizam i funkcionializam; prva identitet bića vidi u kontinuitetu nepromijenjene naravi, a druga moralno relevantnim obilježjima bića smatra funkcije poput osjetljivosti na bol, svijesti, mogućnosti komunikacije.

U međuvremenu, po sebi dobar individualizam suvremenog Zapada degradirao je potopljen u hedonizam i konzumerizam te kao jedinu vrijednost i mjerilo ustoličio izolirano ja. U tom vidokrugu, zahvati povezani s početkom života – praćenje trudnoće, genetski probir, pobačaj, nepovratne operacije spolne tranzicije, asistirana oplodnja – u Rezoluciji 2019/ 2165 poznatoj kao Matićevo izvješće nazivaju se „robe“ i „usluge“. Glavna je pozadinska ideja dokumenta da odrasle (spolno zrele) osobe imaju pravo na sve oblike ponašanja te na sve tehnike koje suvremena znanost može pružiti, ne samo „pravo na pobačaj“, nego i „pravo na dijete“, i to uglavnom o javnom trošku. Pritom se gotovo i ne spominje odgovornost, a majčinstvo i obitelj rijetko. Želje, potrebe i interesi transformiraju se u prava. Izvješće predstavlja zanimljiv i problematičan dokument zbog pojave novog jezika i vokabulara, pokušaja pojmovnih pomaka i proturječja koja se nisu ni nastojala prikriti. Znakovito je da je samo jedna riječ promijenjena u početnoj i konačnoj verziji izvješća: „dijete“. Dok je u prvoj inačici dokumenta stajalo „ova klauzula savjesti također sprječava pristup roditeljskom nadzoru…i također, u mnogim slučajevima, opstruira uspješno liječenje djeteta tijekom trudnoće ili neposredno nakon nje“ u završnoj inačici, u paragrafu 38. stoji: „sprječava uspješno liječenje tijekom trudnoće ili neposredno nakon nje.“  

Svaki ljudski život kontinuum je razvoja: zigota, blastula, blastocista, embrij, fetus, novorođenče…, pri čemu se manifestni oblici mijenjaju, ali bit ostaje ista. Početak individualnoga života bez sumnje je začeće, tako da se u medicini početak trudnoće i računa od (pretpostavljene) ovulacije. Namjerni pobačaj zahvat je koji rezultira uništenjem toga života, u pravnim sustavima Zapada dopušten kao ustupak, prema principu manjega zla, izveden iz prava na privatnost, a u nekim slučajevima i prava na zdravlje, ali nikada proglašen ljudskim pravom, pogotovo ne temeljnim pravom. U medijima redovito čujemo i gorljive zagovornike „prava na izbor“ kako govore da je pobačaj nešto loše i nepoželjno, ali ga treba dopustiti na temelju argumenta iz autonomije žene nad svojim tijelom (iako embrij/fetus ima vlastiti genetski kod, različit od majčina), priznajući da je pobačaj problem, nešto nepoželjno što bi trebalo izbjeći.

Matićevo izvješće, međutim, vrlo strastveno poziva sve države članice EU da otvore brane neometanom pristupu pobačaju, „obuhvatnom spolnom odgoju“ i kontracepciji; da bi se to postiglo, treba neutralizirati sve navedeno prvo u misaonom prostoru. To se nastoji postići jezično-pojmovnim inženjerstvom u političko-pravnom kontekstu; u dokumentu se više od 100 puta spominje termin spolna i reproduktivna prava, abortus se spominje 58 puta, kontracepcija 39 puta, sveobuhvatno spolno obrazovanje 12 puta, skrb za trudnice samo 4 puta, dijete rijetko a uloga roditelja kao odgajatelja djece i mladih prešućena je. Svaki obožavatelj Orwella prepoznat će topos. Nerođeno dijete se tako dehumanizira, postaje potpuno nevažno a glavne „prepreke“ ove neutralizacije – nacionalna zakonodavstva i međunarodno priznat priziv savjesti koji je s pravom temeljno ljudsko pravo budući da proizlazi iz slobode misli po kojoj je čovjek subjekt i etike i prava – denunciraju se kao „rodno uvjetovano nasilje“ i „kršenje ljudskih prava“. Tekst rezolucije ide tako daleko da pravo na priziv savjesti naziva „takozvanim pravom na priziv savjesti“, premda većina država članica jamči pravo na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika, posebno u slučaju etičkih kontroverza kakve su pobačaj i eutanazija. Pobačaj je prikazan kao zdravstvena mjera, iako je poznato da trudnoća nije bolest. Proturječje se sastoji i u tome da izvješće istovremeno poziva na prevenciju pobačaja (zašto prevenirati prakticiranje „prava“?). Vrhunac zanimljivosti predstavlja tvrdnja da „nebinarne osobe i transrodni muškarci mogu biti trudni“. Tekst Rezolucije mjestimice silno podsjeća na pamflete iz nekog doba opće mobilizacije.

Situacija svake žene koja se suočava s neželjenom trudnoćom složena je i teška, zahtijeva razumijevanje i potporu uže i šire zajednice. Moralno protivljenje pobačaju nije nasilje nad ženama niti neopravdano nametanje vlastitoga stajališta svima jer bi u tom slučaju svako etičko stajalište na demokratskoj agori, i njegovo zagovaranje u političkom prostoru, bilo nasilje nad onima koji se s njime ne slažu. Budući da je poznato kako je 75 % žena koje se odluče za pobačaj na Zapadu motivirano ekonomskim i socijalnim razlozima – uklanjanjem svih pravnih instituta i moralnih vrijednosti kako bi pobačaj u percepciji ljudi postao ne samo dobro pragmatično rješenje, nego bezazleni čin u svrhu zdravlja – medvjeđa je usluga ženama. Iako formalno ne obvezuje države članice, Rezolucija 2019/ 2165 otvoreno poziva zemlje članice da promijene svoja zakonodavstva prema njezinim zahtjevima – da promijene svoj etos, svoj kulturni identitet – što je primjer eklatantnog nepoštivanja principa supsidijarnosti, pritiska „odozgo“ kako bi se provele ideološke promjene u umovima građana EU.

Ako još malo apstrahiramo, nazire se obrisi još jedne mogućnosti, a to je ideja da smanjenje broja djece u obitelji opravdava skrb za planet, tj. održivi razvoj. Nije naodmet spomenuti maltuzijansku izjavu Yvesa Cocheta, bivšega francuskog ministra okoliša: „Ne imati više djece prva je ekološka gesta“. Budući da dio ekološke misli jest na ovome tragu, čini se da bi pobačaj kao sloboda u ime privatnosti, preko prava u ime zdravlja, mogao biti biti proglašen dužnošću, u ime ekologije. Vjerujem u kulturu života kao most prema budućnosti, kako u biološkom tako i u kulturnom smislu. Temelji koje su europskoj bioetici udarili mislioci poput Fritza Jahra, Alberta Schweitzera, a potvrdio bi ih i jedan Kant i Hösle, vrijednost života stavljaju na prvo mjesto – jer život je pretpostavka svake daljnje vrijednosti.

– U Matićevu izvješću i izvan njega, aktualno je i pitanje transrodnosti. Na banalnoj razini, je li etično dopuštati biološkim muškarcima koji se izjašnjavaju kao žene sudjelovanje u ženskim kategorijama na Olimpijskim igrama? Onkraj toga, što nam popularizacija koncepta transrodnosti govori o poimanju ljudske naravi u 21. stoljeću – i možemo li ga povezati i s, primjerice, transhumanizmom?

Hrvatsko društvo za dramski odgoj nedavno je članovima poslalo opetovani poziv na predavanje na temu „Stvaranje sigurnije okoline za LGBTI+ i rodno nenormativnu djecu“. Predavanje je nastalo u okviru projekta „Djetinjstvo raznolikosti – mijenjanje društvenih stavova prema rodnoj raznolikosti djece o Europi” koju Zagreb Pride provodi u suradnji s 9 partnerskih organizacija iz 8 zemalja Europske unije. Cilj je projekta, navodi se, stvaranje što sigurnijeg okruženja za „rodno nenormativnu djecu“. Ono što mi je privuklo pozornost jest riječ „nenormativno“. Ako se nešto definira kao nenormativno, to je moguće jedino u oprjeci s normativnim. Time autori programa potvrđuju da je rodna disforija – doživljaj vlastite tjelesnosti koji se kosi s biologijom muškog ili ženskog spola u kojem je netko rođen – nešto što odudara od norme, nešto atipično, drukčije, iznimno od redovnog i normalnog.

Medicinski je naziv ovoga fenomena rodna disforija (grč. dys-foros – neraspoložen); sama riječ ukazuje na rascjep u osobi. Kroz rad i poznanstva imala sam kontakata s osobama u ovoj situaciji i moram reći da im nije lako; osim redovnog poštovanja koji proizlazi iz esencijalnog dostojanstva svake osobe, ove osobe zaslužuju osobitu potporu i obzir; bilo koji oblik stigmatiziranja njih kao građana, u poslovnom ili političkom smislu, zbog njihova „nenormativnog“ doživljaja vlastite spolnosti, kako se navodi, značio bi diskriminaciju osobe na temelju akcidenta te nikako nije u redu, što i zakoni na Zapadu potvrđuju. Međutim, projekt jasno kao cilj navodi „mijenjanje društvenih stavova prema rodnoj raznolikosti“. To zapravo znači da se ovim programom ne želi tek osposobiti prosvjetne djelatnike za rad sa spomenutom djecom i mladima, nego promijeniti ono što ljudi misle o nenormativnosti. A to je upravo ono što se napada kada je riječ o nekim drugim projektima – npr. osvještavanju o vrijednosti i dostojanstvu nerođenog ljudskog bića – nazivajući društveno zagovaranje nečega s čime se ne slažemo „nametanjem svojih stavova svima“.

Ukratko: nije problematično širiti i zagovarati ma koje ideje – među kojima je i teško shvatljiva teza da svatko treba moći odrediti svoj rod, pa je tako moguće beskonačno mnogo rodova – ali je problematično očekivati od drugih da pošto-poto promijene svoja uvjerenja i način života. Suosjećam s osobama koje se ne identificiraju sa svojim biološkim spolom, ali zadržavam si pravo razmišljanja i izražavanja o toj temi. Svatko ima pravo bilo kako odrediti svoj identitet, ali nema pravo očekivati od drugih da to prihvate i ponašaju se onako kako taj pojedinac priželjkuje jer bi se time kršila njihova sloboda mišljenja i izražavanja.

Ovdje nije riječ o političkoj borbi za prava, nego o paradoksnom nastojanju da se u društvu normaliziraju subjektivni doživljaju identiteta i iz njih proizlazeći životni stil koji sami njegovi proponenti nazivaju nenormativnim. Svi koji smatraju da temeljni binarizam muško-žensko nije nametnut, nego je prirodan i normalan, i da njegovo „prevladavanje“ nije napredak nego grubo nasilje nad istinom, bivaju ušutkivani kao neprijatelji humanosti. Tako je u jednome članku hrvatski filozof Neven Sesardić iznio sljedeće: glede stajalište da se homoseksualna veza ne treba proglasiti brakom jer joj nedostaju važne odrednice braka, iako se prema istraživanju iz 2006. 56 % građana SAD-a protivilo uvođenju takva „braka“, sveučilišna elita nastojala je potpuno zaobići raspravu o ovom pitanju. Primjer je Margaret Somerville, ugledna kanadska pravnica i etičarka s počasnim doktoratom pet sveučilišta, kada joj je i sveučilište u Torontu 2006. htjelo dodijeliti šesti doktorat, izbio je prosvjed jer je u stručnim člancima pisala protiv uvođenju istospolnoga „braka“. Iako joj je doktorat na kraju dodijeljen, sama činjenica da je argumentima podupirala to stajalište bila je dovoljna da je se pokuša profesionalno diskreditirati i zavije u „spiralu šutnje“ – prešućivanje stajališta i uvjerenja koje manjinske elite smatraju nepopularnima. Zanimljivo je da su na prosvjedu „Manif pour Tous“ u Francuskoj, kada je 2013. oko sto tisuća građana protesiralo protiv zakona koji bi biološke roditelje, „majku“ i „oca“, učinio tek jednom od mogućnosti izbora odraslih za odrastanje djece, dva gradonačelnika homoseksualca izjavila da smatraju da dijete treba roditelje različitoga spola; u kritici prijedloga spomenutog zakona istaknuo sa i gay aktivist Xavier Bongibault, deklarirani ateist. Ovaj je primjer jedan o pokazatelja nepostojanja jednoumlja o ovim pitanjima.

Ideja transrodnosti – ideja da svaka osoba može i treba odrediti svoj rod neovisno o biološkim datostima – korespondira s transhumanizmom – ideja da superčovjek može samoga sebe proizvesti odvajajući se od vlastite tjelesnosti, putem tehnike. Tu ideju treba preispitati: moguće je operativno ukloniti genitalije i hormonima modificirati sekundarna obilježja, ali nije moguće promijeniti spol u punom smislu; xx ili xy kromosomska kombinacija ostaje u svakoj stanici, kao što i specifična gustoća kostiju ostaje ista. Ohrabrivanje ireverzibilnih zahvata kojima bi se ostvarila transrodnost, osobito kod djece i mladih čiji psihoseksualni razvoj još nije završen, ne samo da ignorira prirodne znanosti koje dokazuju urođene psihofizičke razlike muškaraca i žena, što dobra filozofija ne smije činiti, nego ne nudi rješenje problema s identitetom s kojim se mnoge osobe bore, produbljujući ga.

2020. Američko psihijatrijsko društvo objavilo je korekciju švedske Bränström studije, kojom ukazuje na to da operativni zahvati i hormonska terapija ne rješavaju psihičke smetnje osoba s rodnom disforijom. Još je nešto potrebno istaknuti: obezvrjeđivati neku osobu zbog spolne orijentacije i nenormativnog doživljaja identiteta u ljudskom, profesionalnom ili političkom smislu jest diskriminacija i etički je neprihvatljivo. No javno kritizirati stajališta o npr. usvajanju djece istospolnih partnera i protiviti se nametanju normalizacije nenormativnih životnih stilova, ne samo da nije čin homofobije ili diskriminacije, nego je praksa slobodne demokratske rasprave, slobode mišljenja i izražavanja. Na kraju krajeva, toleranciju je moguće prakticirati samo prema onome s kojim se ne slažem. U protivnom, imamo nametanje spirale šutnje kojom manjinske skupine ušutkavaju glas neistomišljenika prijetnjom ideološke dehumanizacije svih onih koji se ne slažu.

– Nedavno je Nikola Grmoja uzburkao javnost najavom izrade prijedloga zakona o borbi protiv pedofilije i LGBT indoktrinacije. Koliko su prvo i drugo povezani? Je li Orbánov zakon o zaštiti maloljetnika od hiperseksualizacije opravdan? Postoji li LGBT propaganda? 

U vrlom novom svijetu seks nije tabu tema, ali ljubav jest. Smisao također. Medijski svijet je hiperseksualiziran, gola tijela i predimenzionirani seksualni sadržaji iskaču odasvud, dostupni su na jedan klik, prodaju sve (od salame i automobilskih guma do tableta protiv glavobolje i soka od breskve), kao najava bezbrižnog zaborava u ugodnoj zabavi. Odvajanje seksa od ljubavi pokazuje se kao jednostavno rješenje vječno zaposlenom i rastresenom čovjeku. Ispušni ventil pojedincu, ujedno i unosna zarada „tittytainment“ industriji. Nije onda čudno da spolna orijentacija postaje toliko važna odrednica identiteta. Poruka je da nas ne određuje toliko svjetonazor, stručni uspjesi, kreativnost, međuljudski odnosi, koliko seks uzdignut do mjerljive valute uspjeha.

Paradoksalno, posljedica je da stvarni seks gubi na vrijednosti, pa i zanimljivosti. Statistike konkretno pokazuju da živimo u doba usamljenosti, usprkos mrežnim platformama za upoznavanje. Nismo seksualni strojevi; ljudska smo bića s emocijama, s najdubljom potrebom za ljubavlju i pripadanjem. Proučavajući popularnu kulturu, teško se oteti dojmu poplave seksualne frustracije. Pornografija je toliko unosna industrija da ju se počelo kititi magičnom lentom ljudskih prava, dok psihologija i psihijatrija govore nešto drugo, zapravo vrlo logično: posljedica ekstenzivnog konzumiranja pornografije nemogućnost je dobrog seksualnog funkcioniranja u stvarnom kontekstu. Ništa više nije dovoljno zanimljivo da izazove uzbuđenje, stvarne su osobe i odnosi bezvezni u usporedni s virtualnim modelima. Ravnodušnost zamjenjuje zamamnu mističnu aureolu „teme br. 1“. To je majstorski opisao postmoderni mislilac Jean Baudrillard: što više virtualnog glamuroznog seksa u medijima, to manje stvarnog zadovoljavajućeg seksa.

Freudu, ocu seksualne slobode druge polovice 20. stoljeća, često se pripisuje pogreška predimenzoniranja uloge libida u životu, pokušaja da se svaka dimenzija ljubavi i strasti objasni kao prerušeni ili sublimirani libido. No manje je poznato da je Freud, zalažući se za detabuizaciju i slobodan govor o spolnosti, istovremeno zagovarao njezinu moralnu uređenost kao condicio sine qua non; ako bi etički standardi nestali, piše Freud, „kao što se dogodilo u padu drevnih civilizacija, ljubav bi postala bezvrijedna, a život prazan.“ Možda je neuobičajeno, no čini mi se primjerenim tik do Freudove staviti misao pape Ivana Pavla II: „Pornografija nije loša zato što pokazuje previše, nego zato što pokazuje premalo.“ Čitava njegova teologija tijela izgrađena je na premisi da ljudska tjelesnost – uključujući i spolnost – govori nešto o Bogu, da je Božja slika. Ta inspirativna misao ima korelat i u drugim religijama i kulturama: spolnost je područje mističnog u kojem „ja“ sebe doživljava kao „ti“ jer sjedinjenem „ja“ biva prošireno, obogaćeno. Paradoksno – „ja“ sam više „ja“ i bliže sebi kada sam potpuno udubljeno u „ti“!

Seksualnost bez sumnje ima mističnu, pa i sakralnu dimenziju. Kada je se liši te dimenzije, ostaje osiromašena, banalna. Razgovarajući s ljudima, posebno s mladima, primijetila sam da dvije teme izazivaju najjači interes: seks i Bog. To govori u prilog tezi da su spolnost i religioznost dvije snage koje dubinski snažno određuju čovjeka. I čini se da su duboko povezane. S druge strane, u razgovorima s poznanicima primjećujem obrise jednog svjetonazora prema kojem je svijet plod nasumičnosti, pa je i ljudska tjelesnost nasumična, neodređena. U tom vidokrugu, na datosti se „ne računa“: budući da život nema određenu svrhu u vidu vrijednosti koje čovjek ostvaruje – istina, dobrota, ljepota, ljubav – sve može biti jednako smisleno i besmisleno, uz jedno jedino pravilo: da se nikoga ni na što ne prisiljava, da bude ispunjena procedura slobodnog pristanka. U tom vidokrugu, kako život nije drugo do istraživanje iskustava, seksualnost biva shvaćena kao jedno od područja istraživanja iskustva; mnoštvo je različitih iskustava dobrodošlo.

Pritom dva fenomena upadaju u oči. S jedne strane, u suvremenoj umjetnosti (i književnost, i film, i kazalište i performans najčešće koriste šok da bi iole zainteresirali podražajima prezasićenu publiku) seksualni sadržaji često su protkani nasilnom notom. S druge strane, promatrajući umjetnost i razgovarajući s ljudima, često se stječe dojam praznine i nezadovoljstva intimnim životom. Duboko sumnjam da pukim skupljanjem „iskustava“ čovjek može ispuniti najdublju potrebu da voli i da bude voljen, da nekomu pripada, da se na nekoga može trajno osloniti, na nekoga tko ga želi kao cijelu osobu. Potrebu povezivanja erotične strasti s duhovnom, predanom i nesebičnom ljubavlju među mnogim autorima potvrđuje i američki klinički psiholog Armand M. Nicholli, koji je trideset i pet godina predavao kontrastnu analizu S. Freuda i C. S. Lewisa na Harvardu: eros, strastveni osjećaj zaljubljenosti povezan s burnom fiziologijom, nije nešto što može potrajati; postojana ljubav i vjernost utemeljena na volji – agape – omogućuje povezanost dviju osoba koja ne ovisi o trenutnim impulsima.

Odgovor na pitanje o pedofiliji proizlazi i objašnjenja poimanja spolnosti kao pukog „skupljanja iskustava“. Ako tako promatramo, i pedofilija i zoofilija i bilo koje druge „–filije“ mogu se činiti „zašto ne?“, iako u slučaju ovih potonjih čak ne možemo govoriti o autonomnom slobodnom pristanku, barem jedne strane. Nije tajna da nizozemska politička stranka PNVD u ime „bratske ljubavi“ zagovara spuštanje zakonske granice za pristanak na spolni odnos na 12 godina i legalizaciju dječje pornografije. Ovo teško da je uopće moguće suvislo komentirati.

Neuroznanost i evolucijska psihologija, kako je još 2013. u intervjuu objasnio dr. Tomislav Domazet s Instituta Ruđer Bošković, otkrile su da rana seksualizacija djece oštećuje njihov mentalni razvoj. To je konzistentno s činjenicom na koju je u svojim radovima upozorio Aleksandar Štulhofer, da istraživanja pokazuju kako se u ranije spolne odnose i više rizična ponašanja upuštaju mlade osobe s nižim samopouzdanjem i samopoštovanjem. Pučki rečeno, ako seks prerano postane preokupacija djeteta ili adolescenta, to zaustavlja razvoj drugih dimenzija osobnosti. Treće što mi je ostalo upečatljivo istraživanje je Britanskoga instituta za javne politike iz 2004. Poznato je da je Velika Britanija među prvima uvela spolni odgoj već oko desete godine, temeljen na informiranju o spolno prenosivim bolestima i kontracepciji. Spomenuta studija obznanila je da „Sex Ed“ ne samo da nije postigao željeni učinak, nego je zaključak bio da vrlo visoke stope maloljetničkih trudnoća i rizičnoga spolnog ponašanja imaju veze s izostankom odgoja – u obitelji. Ovime ne želim reći da kvalitetan spolni odgoj, sa svim relevantnim informacijama, nije potreban, nego da nije dovoljan. Osim negativnih zdravstvenih posljedica apsurdnih prijedloga „liberalizacije“ seksualnosti djece i mladih, dubinski problem je to što seks na taj način gubi bilo kakvo značajno mjesto  u mozaiku sretnog, osmišljenog i ispunjenog života.