Vlč. Odilon Singbo hrvatskoj je javnosti, pa i izvan vjerskih krugova, dobro znan kao svećenik i misionar koji dolazi iz Benina, ali živi i djeluje u Lijepoj našoj. Prvi je sveučilišni kapelan Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, a pored svojih medijskih istupa u kojima, uspoređujući svoj rodni zavičaj i novu domovinu, uglavnom govori o vlastitim, za mnoge od nas „starosjedioca“ nerijetko izrazito osvježavajućim pogledima na hrvatsko društvo, u znanstvenome životu bavi se nečim posve drukčijim – temom transhumanizma.

Različiti ogranci transhumanizma kao znanstvene vizije, političke ideologije i sekularne religije od neizmjernog su značaja za današnjicu i poimanje čovjeka u budućnosti. Odilon Singbo 2019. je godine obranio doktorski rat „Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije“, a navedena je disertacija u međuvremenu prerasla i u istoimenu knjigu. Tim povodom sa sveučilišnim kapelanom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta odlučili smo porazgovarati o jednoj od najaktualnijih, a – kako će razgovor i pokazati – i jednoj od potencijalno najopasnijih tema u suvremenu svijetu.

– Što je transhumanizam i na koji je način relevantan za kršćanstvo? Po čemu je transhumanizam samo tehnološko, a po čemu filozofsko pitanje?

U trenutačnoj razvojnoj fazi promišljanja o ovom pokretu, mogu reći da se konvencionalna definicija transhumanizma vrti oko binoma čovjek-tehnika. Ukratko, transhumanizam je filozofski, društveni, međunarodni, znanstveni pa i ekonomski pokret koji promiče fiziološko, mentalno, emocionalno, kognitivno, genetsko poboljšanje čovjeka pomoću suvremenih znanstveno-tehničkih dostignuća. Prema pobornicima transhumanizma (npr. Max More, James Hughes, Nick Bostrom, Ray Kurzweil, Kevin Warwick, Donna Haraway itd.), poboljšanje ne treba shvatiti samo kao poboljšanje životnih uvjeta na Zemlji, već zadiranje u ono najljudskije u nama, s ciljem promjene i nadogradnje, počevši od ljudskog tijela koje se smatra manjkavim i punim ponižavajućih nedostataka kojih se treba osloboditi. Ovdje se konstitutivna ljudska ranjivost promatra iz negativne perspektive. Stoga je se treba riješiti pod svaku cijenu, kako bismo postigli ne samo stanje dugovječnosti na Zemlji, već – ako je ikako moguće – besmrtnosti.

Iz toga je razvidno da je ovaj pokret ne samo relevantan za kršćanstvo, već i izazovan, jer stavlja u pitanje sve tradicionalne, filozofske i teološke temelje na kojima ne počiva samo ljudsko društvo, nego i ljudska vrsta. A eksponencijalni razvoj suvremenih tehnologija jednostavno nas prisiljava da se pitamo o budućnosti naše vrste, o najavljenom novom stanju nad-, trans-, meta- ili post-ljudskoga, ali i o tome želimo li se zaista odreći onog što sada jesmo da bismo postali nešto „više“. Prema tome, ovdje se prožimaju tehnološka i filozofska pitanja po tome što pomoću tehnike želimo „obezvrijediti“ filozofska načela kojih se čovjek ne može baš odreći, kao što je npr. pitanje smisla života općenito, ali i pitanje smisla tehnokratskog života posebno. Transhumanizam nas vraća, dakle, na temeljna pitanja koja je čovječanstvo oduvijek nosilo, ali ih želi nadilaziti, odnosno riješiti pomoću tehnike. No, zaboravlja da čovjek ne može riješiti zagonetne dimenzije svojeg života pomoću izuma vlastitih ruku i uma. Spas mora tražiti u nečemu što je izvan njega, tj. što ga nadilazi.

– Koji je međuodnos postmodernog i posthumanog stanja? Držite li ih, zanemarimo li etički aspekt problematike, ostvarivima, ili ih vidite tek destruktivnim utopizmom?

Kao što znate, Jean-François Lyotard skovao je aktualan pojam „postmoderna“, pod kojim želi istaknuti kulturno stanje u postindustrijskim i informatičkim društvima zapadne civilizacije u 20. stoljeću. Strogo gledano ne radi se o nekom odlasku iz moderne, već o svijesti u određenom raskidu i promišljanju o moderni iz druge perspektive. Nisu više u središtu tradicionalni načini odgoja i obrazovanja čovjeka, nego tehnologija, koja ima gotovo ključnu ulogu te ulazi u sferu kulture, religije i eshatologije, pokušavajući dati odgovor na drevna egzistencijska pitanja. Radi se dakle o „novom“ stanju duha, a ne nekoj promjeni razdoblja.

Informatička dimenzija postmoderne logična je posljedica govora o posthumanom stanju jer nas po transhumanizmu upravo informatika, zajedno s drugim znanstveno-tehničkim granama (nanotehnologija, biotehnologija, informatika, kognitivne znanosti), vodi k tom stanju. U tome vidim međuodnos postmodernog i posthumanog stanja, s tim da je posthumano stanje još radikalnije jer se želi raskrčiti sa svime što je ljudsko. Transhumanizam je prijelaz prema tom stanju, a posthumanizam bi trebao biti ostvareno stanje nadljudskoga. Polazimo li od toga, mogu samo reći da je po mojemu sudu riječ o još jednome destruktivnom utopizmu. Transhumanizam nije destruktivan samo zbog toga što daje lažnu nadu, već i zato što polazi od krivih postavki. Naime, od odricanja od duha, duše, to jest nematerijalnog i nadnaravnog, vodi k autodestrukciji, odnosno raščovječenju čovjeka.

– U svojemu znanstvenome radu „Postsmrtno stanje: metafizičko-eshatološke ambicije transhumanizma“ uvodite pojam “postsmrtnoga stanja”. Može li se smrt u kršćanskom viđenju svijeta poimati kao bolest?

Nipošto. Smrt za nas nije bolest. Ona je sastavni dio ljudskog života koji zapravo često – iako ostaje zagonetnom zbiljom – daje smisao životu. Znakovito je primijetiti kako u ovom vremenu pandemije čovjek postaje svjestan činjenice da je smrt dio nas, da smo okruženi njome, iako je pokušavamo na sve moguće načine gurnuti iz društva. Smjestili smo je u domove za starije osobe i u bolnice. A zapravo je dio nas. Po meni, ona je obzor prema kojemu čovjek osmišljava svoj sadašnji život. Smrt, dakle, izaziva etičke postavke po pitanju načina življenja.

Drugi vatikanski koncil govori o smrti kao „zagonetki ljudskog stanja“ (GS br. 18), ali ujedno nalazi u njoj prostor nade zbog uskrsnuća našeg Gospodina po kojem znamo da nismo stvoreni za ništavilo. Izrazom „postsmrtno stanje“ želim istaknuti kako pod utjecajem transhumanizma čovjek želi dati odgovor na metafizička pitanja kroz utopijsku ambiciju kojom sebi obećava mogućnost besmrtnog življenja posredstvom blagodati digitalnoga doba. Prema takvom pogledu, još smo smrtni, ali ćemo pobijediti smrt koja u tom smislu postaje patološko i rješivo stanje. Je li to zaista moguće? Kao što znate, tamo gdje nema smrti, teško bismo uopće govorili o životu jer ga ni ne bi bilo.

– U kojoj je transhumanizam mjeri monolitan kao pokret, a koliko pluralan u sebi? U članku spominjete podjele na ideal ovozemaljske besmrtnosti kroz fizičku nadogradnju ljudskoga tijela anorganskim dodacima, ali i kroz prijenos „života“ u virtualnu sferu. Nadalje, pojedini zagovornici transhumanizma kao novo božanstvo vide umjetnu inteligenciju, kojoj će se čovječanstvo morati podvrgnuti, dok drugi božanstvo vide u sebi samima…

Treba svakako reći da je transhumanizam pluralan, odnosno pokret s mnogostrukim vizijama. Možda je monolitan ako ostajemo samo u okviru deklaracija kojih se drže svi transhumanisti, ali je primjena ipak raznolika. Kod nekih transhumanista sve ostaje samo na misaonoj razini. Ono što je ipak simptomatično jest da je transhumanizam borba za ovozemaljsku besmrtnost, ali se odnos s „božanstvom“ prenosi u strojeve do te mjere da umjetna inteligencija mnogima postaje znakom božanstva. Riječ je o sekularizaciji i „posvjetovnjenju“ drevnih duhovnih sadržaja koji su oblikovali i oblikuju život. Nadalje, mi smo u ambijentu određene unutarnje tjeskobe i osjećaja izgubljenosti, rekao bih očaja. A razlog leži u tome što smo toliko napredovali da ne znamo više kamo ćemo sa sobom, ili pak imamo osjećaj moći. Stoga je papa Franjo znakovito i točno dijagnosticirao kada kaže da „nikada čovjek nije imao toliku moć nad samim sobom i ne postoji nikakvo jamstvo da će ju dobro koristiti, poglavito ako se promatra način na koji se njome služi“ (Laudato si’ br. 104).

U osjećaju posjedovanja moći, čovjek često ima izbor između tri stvari. Jedna od njih jest osjećaj svemoći i igranja Boga te dominacija nad drugima, druga je izum sredstava prenositelja moći, u ovom slučaju tehnika, umjetna inteligencija itd., a treća je stav poniznosti i služenja. Na ovo zadnje nas neprestano poziva Isus: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga“ (Mt 20). Danas, u tehničkom društvu i tehnokratskom mentalitetu, kao da se ne isplati biti poslužiteljem. No potreba za duhovnim i dalje postoji, ali je „preusmjerena“ ili izokrenuta.

– U kojoj je transhumanizam mjeri kompatibilan s drugim filozofskim konceptima i političkim ideologijama suvremenosti koje idu u smjeru poništavanja ograničenja i zadanosti ljudskoga bića, poput genderizma i (trans)rodne ideologije?  

U kritičkom promišljanju transhumanizma treba biti oprezan i ne upasti u neko stanje homogenizacije svih pobornika tog pokreta. Kako je već istaknuto, u istom pokretu ima raznih tendencija. Bilo bi to odveć nepošteno. Međutim, promatramo li pokušaj tehnologizacije ljudskog rađanja po kojem već možemo birati neke karakteristike budućeg djeteta sve do izbora spola, onda vidimo kompatibilnost dijela transhumanizma s raznim ideologijama, pa i s rodnom. U tom duhu, mehaničkom se duplikacijom ljudskoga može izbjeći seksualnu reprodukciju sa svime što ona nosi, poput otvorenosti prema ljepoti drugosti, zatim iznenadnosti, neplaniranosti i nepredvidivosti.

Takav stav vodi k postgenderizmu kao stanju dokinuća drugosti, različitosti i komplementarnosti u ime apsolutne autonomije pojedinca. Ponavljam, ne smatram su svi transhumanisti pobornici postgenderizma. Spomenimo jednu koja odgovara duhu genderizma i rodne ideologije. Donna Haraway u, primjerice, kiborgizaciji vidi alternativu za borbu protiv zapadnih dualizama koji podređuju tijelo duhu, ženu muškarcu, žensko muškom, materijalizam idealizmu i prirodu civilizaciji, stvarajući na taj način hijerarhiju klasa, kultura i rasizam. Nova bi se verzija ljudskog bića kroz kiborgizaciju oslobodila tog dualističkog tereta, počevši od tjelesnog tereta i obveza identiteta ukorijenjenih u tijelu. Mislim da je takvim stavom jasno kamo nas vodi jedno krilo transhumanizma. Prema tome, nemoguće je ne povezati ovaj pokret s takvim ideologijama, premda transhumanizam nije samo to.

– Postoje li u transhumanizmu neki religijski (ili parareligijski) elementi?

Nema sumnje da je tehnika davno postala nova religija, koja nosi poruku „spasenja“ čovjeka od ponižavajuće tjelesnosti. Jean-Claude Larchet je, razmišljajući o situaciji u Kanadi, to stanje zgodno opisao riječima primjenjivim i na ostale visokorazvijene zemlje. On govori o ekranizaciji društva kao izvoru gubitka tradicionalne unutrašnjosti i pojave nove tehnokratske religije. Uzmimo Google. On je 1) sveprisutan, 2) sveznajući, 3) daje odgovor na sve, 4) potencijalno je besmrtan, 5) beskonačan, 6) svega se sjeća, 7) ne želi činiti ništa loše, 9) jedini je „bog“ čije je postojanje dokazano. Napomenemo li da je dobar dio transhumanista upravo među ključnim voditeljima Googlea – spomenimo samo Rayja Kurweila – onda je odgovor jasan.

U transhumanizmu se svakako radi o religiji, ali religiji bez Objave, kako smatra Julian Huxley, to jest bez transcendencije. Prema takvome pogledu, transcendencija je mogućnost nadilaženja sebe pomoću tehnike, a ne s Božjom pomoći. Spomenute tehnologije sredstva su za spasenje čovječanstva. Znakovito je primijetiti kako se kroz pokušaj divinizacije ne samo umjetne inteligencije, nego i cijelog transhumanističkog pokreta, razvijaju čak i religijske zajednice. Jedna od takvih zajednica dolazi nam iz 2006. godine, a riječ je o američkome Mormonskom transhumanističkom društvu (Mormon Trans­humanist Association). Nalazimo se u jednoj egzistencijalno-duhovnoj i, usuđujem se reći, psihičkoj pomutnji i neredu.

– Koje su sličnosti, a koje razlike između transcendencije kršćanskoga tipa i one koju nudi transhumanizam? Mogu li se transhumanizam i slične mu zablude iz sadašnjosti tumačiti kao stare hereze, poput gnosticizma?

Sada ću biti malo sebičan i vratiti vas na moju knjigu Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije. Tamo sam pokušao nekako vidjeti tu stranu transhumanizma. Moje je uvjerenje da je transhumanizam gnoza postmodernog doba. Naime, kada proučimo povijest gnosticizma vidimo dosta sličnosti s transhumanizmom. Sličnosti koje nalazim između logike povijesno-antičke gnoze i transhumanističkog poimanja čovjeka potiču na zaključak da je transhumanistički pokret postmoderna gnoza u kojoj vlada „spasenje“ po tehnološko-konvergentnoj spoznaji; uzvišenost duha naspram tijela, što očigledno stvara dualistički pristup zbilji.

Premda su mnogi danas preko pozitivizma i znanosti postali agnostici, tehnološka konvergencija stvorila je gnostike koji nisu možda svjesni svojeg stanja, pa ih možemo nazvati postmodernim anonimnim gnosticima. Hvalospjev dominaciji duha nad materijom vodi k uvjerenju da čovjek ne smije biti ograničen u svojoj želji za beskonačnim samoodređivanjem. Drugim riječima, tko malo dublje promišlja o ovom pokretu može jednostavno zaključiti da su stare hereze pronašle novi glas, a taj glas se zove transhumanizam.