O OPASNOSTIMA PRENATALNOG ROPSTVA
Znanstvenici uzgojili ‘replike embrija’: Je li riječ o kopiji života ili stvarnome životu novoga ljudskog bića?
U svijetu u kojemu se nerođenu djecu, odnosno ljudska bića u embrionalnoj fazi, ionako tretira kao nežive objekte čijom sudbinom gospodare drugi, u slučaju da je ovdje riječ o pravome životu nastala bi nova klasa ljudskih bića, izrabljivanih za napredak znanosti
U posljednjih nekoliko tjedana znanstvenim je svijetom odjeknulo u časopisu Nature objavljeno otkriće australskih znanstvenika sa Sveučilišta Monash, koji su uspješno uzgojili repliku embrija. Je li, međutim, riječ tek o beživotnoj replici embrija ili o punopravnom, samosvojnom ljudskom biću u embrionalnom obliku?
Premda nije nastao od spajanja muške i ženske spolne stanice, nego laboratorijskim putem, model ljudskog embrija svejedno potječe od ljudskoga bića, odnosno od ljudske matične stanice s ruke odraslog čovjeka. Kada bi se imao mogućnosti u punini razviti i postati čovjekom – što znanstvenici niječu, tvrdeći da nije riječ o pravome životu – za pretpostaviti je da bi bila riječ o jednoj vrsti kloniranja ljudi.
Svrha koju su replici embrija znanstvenici namijenili, međutim, nije kloniranje, nego podvrgavanje tih embrija onim istraživanjima kojima ljudske embrije nije dopušteno podvrgavati, a kako bi se eksperimentalnim putem pronašla rješenja za, primjerice, problem neplodnosti ili spontanih pobačaja, ali i za skupljanje dodatnih podataka o ranome razvitku ploda općenito.
No što ako je – unatoč znanstveničkoj pretpostavci kako je riječ o materijalu koji nije usporediv s pravim embrijima te je na njemu stoga moralno dopustivo provoditi pokuse – zapravo riječ o novome ljudskom biću, ni po čemu supstancijalno drukčijem od embrija nastalog prirodnim putem?
Tada bi eksperimentiranje i nad “lažnim” embrijima bilo svojevrsno prenatalno ropstvo, ali i eugenika, to jest proglašavanje jednoga tipa života manje vrijednim od drugoga tipa života, zbog čega bi, po duboko protukršćanskoj eugeničkoj logici, onaj prvi bilo legitimno žrtvovati u korist potonjeg.
U svijetu u kojemu se nerođenu djecu, odnosno ljudska bića u embrionalnoj fazi, ionako tretira kao nežive objekte čijom sudbinom gospodare drugi, u tom bi slučaju nastala i nova klasa ljudskih bića izrabljivanih za napredak znanosti, koja bi – kao i druge grane ljudskog djelovanja – ponajprije trebala služiti u svrhu poboljšanja kvalitete života svih, a ne za porast kakvoće življenja jedne skupine ljudi nauštrb zatiranja druge skupine ljudi, odnosno nerođenih, ili u ovome slučaju – embrija razvijenih u laboratoriju.
Na potencijal zloporabe ovoga znanstvenog otkrića upozorava i nadbiskup Sidneyja Anthony Fisher, koji je na Oxfordu stekao doktorat iz bioetike.
“Je li to uopće tako dobra stvar?” zapitao se Fisher o naravi ovoga otkrića u ogledu za The Australian naslova “Ljudski embriji su ljudi, i kao takve ih treba tretirati”.
U svojemu tekstu, nadbiskup podsjeća kako se nekoć smatralo da će se matične stanice embrija ispostaviti spasonosnim lijekom za čitav niz bolesti, samo ako se uklone ograničenja dopustivosti provođenja istraživanja na embrijima i, dakako, ako ih se financira dovoljno izdašnim svotama. Nekoliko desetljeća već je prošlo, podsjeća Fisher, a najavljenih lijekova još uvijek nema na vidiku.
“Zanimljivo je da unatoč tome što Embryo Research Licensing Committee tvrdi kako je riječ o ljudskim embrijima, istraživači navode kako oni to ‘nisu doista’, nazivajući ih imenima kao što je ‘iBlastoidi’. Je li taj pojam iskorišten tek zbog jednostavnosti izraza i maskiranja legitimnosti pitanja o njihovu identitetu, kako bi ih se učinilo više nalik zadnjem Appleovu proizvodu, a manje nalik ljudskim bićima vrijednim poštovanja i zaštite?” pita se Fisher.
“Kako glasi izreka: ‘Ako izgleda kao patka, pliva kao patka i kvače kao patka, vjerojatno je patka’. Tako je i s embrijem: ako ima ljudske gene, razvija se kao što se razvija ljudsko biće i čini ono što ljudski embrij čini, vjerojatno je riječ o ljudskom embriju”, napominje sydneyjski nadbiskup.
Pa ipak, “ako organizmi koji su predmet ovoga istraživanja nemaju razvojnu putanju kao što imaju ljudski embriji, onda možda i nije riječ o istinskom embriju te za njih postoji etična svrha”, ističe Fisher. “No ako su ovi organizmi ljudski embriji, zaslužuju poštovanje koje se odaje ranome ljudskom životu”.
“Trebali bismo biti sumnjičavi prema onima koji se požuruju okarakterizirati ih kao nešto što uopće nisu embriji, posebno kada su oni ti koji bi mogli profitirati od tog tipa dehumanizacije”, tvrdi nadbiskup. “To bi mogao biti samo orvelovski način osiguravanja da se nitko ne osjeća previše uznemirenim zbog laboratorijske proizvodnje ljudskih života u eksperimentalne svrhe, ili da nitko taj projekt ne podvrgne prevelikom nadzoru”.
“Neki očito misle da etičnost ovisi o rezultatima, profitu ili nagradama. Ili da se sve što se može učiniti ujedno i treba učiniti te da će neizbježno jednom i biti učinjeno. Istraživači već zagovaraju pomicanje razdoblja unutar kojega je dopušteno eksperimentirati s ranim ljudskim životom onkraj granice od 14 dana. Drugi pak misle da je takvo što igranje boga – ili vraga – i da je jednostavno loše”, napisao je nadbiskup Fisher, zaključivši svoj ogled pitanjem:
“Hoće li spremnost na potrošivost ranog ljudskoga života sada postati prihvatljivom društvenom normom?”.
Neovisno o statusu koji će embriji laboratorijskog podrijetla zadobiti, odnosno hoće li ih se tretirati ljudskim bićima ili ne, čini se da se u sferi bioetike – koja već jest poprište središnjih sukoba u kulturnome ratu između progresivnih ideologija i sustava vrijednosti svojstvenog kršćanstvu – upravo otvara još jedno bojno polje.