Vrlo sam mlad čovjek, tek na „pragu ozbiljnog života“, rekli bi neki od mojih kolega i prijatelja. Cijeli svoj život odgajan sam u obitelji koja je sastavljena od ljudi svakojakih uvjerenja i nazora, od velikih vjernika do teških kritičara religije. Od zagriženih ateista do jedne časne sestre.

U takvoj obitelji bilo je lako pronaći ljubav i podršku, ali vodstvo i objašnjenja životnih prioriteta nikako nije bilo. Postojali su naputci svjetovnih dimenzija i usmjerenja, ali vrlo se rijetko pričalo o težim temama i pravom/krivom putu čovjeka. Tako sam religiju i Boga prvi put susreo kod svojeg vjeroučitelja u osnovnoj školi. Tada je on bio jedan karizmatičan mladi čovjek, koji je imao istinsku želju predavati o katoličkom nauku i poučiti mlade ljude vjeri. U to doba sve mi je to bilo čudno. Odrastao sam kao klinac devedesetih, uz power rangerse, ninja kornjače i svakojaka čuda mašte. Nikako nisam mogao razlikovati što od svega viđenog ima ikakvo uporište u stvarnosti, ili neki odraz na moj život.

Prve četiri godine osnovne škole zaista nisam shvaćao tu instituciju. Svi su me htjeli nešto naučiti, negdje me usmjeriti, nešto mi pokazati. Imao sam odlične ocjene, ali moj život je i dalje bio dječački, bez interesa za nečime što sam u školi naučio. Tako se to i nastavilo sve do osmog razreda, samo se tada, već spomenuti vjeroučitelj Josip, vratio s vojne obuke te još karizmatičnije držao predavanja. Tada je to polako utjecalo na mene.

Nažalost baš se onda, prema nekom mom dojmu, počelo modernizirati ismijavanje vjere, trivijalizirati Boga, govoriti kako su religije nazadne i glupe, te gurati „nasilni ateizam“ kao negdje poželjno ponašanje. Nemojte me krivo shvatiti, ima ateista s kojima se družim i oni nemaju nište ružno za reći o duhovnoj tematici, ali oni drugi pretvorili su se u svojevrsne krvnike vjernika, stavljajući ih na stup srama i pogrdnosti kada god je to moguće.

Meni je to bilo ružno, ali budući da je većina mojeg tadašnjeg društva bila leđima okrenuta vjeri, mislio sam da to možda trebam i ja.

Zato sam u školi uzeo etiku. Predmet koji se pokazao lošim zbog nedovoljno ozbiljnih profesora. Sadržajno mi je zvučao kao pacifizam za mlade, odnosno nauka o tome kako šutjeti i ne postavljati bitna pitanja nikome jer bi ih mogli uvrijediti. Ne mislim da svakoga treba ispitivati i gnjaviti o vjeri, ali društvena smo bića, pitati uvijek možemo. Baš kao što možemo zatajiti odgovore ako nam pitanje ne paše.

Školu sam završio prije godinu dana, uzevši si svojevrsnu „kreativnu pauzu“ za razmišljanje o svom putu. Tada nisam imao pojma što bih upisao, što je za mene ispravno, kakve veze obrazovne institucije uopće imaju s mojim životom? Ono što je bilo sigurno je činjenica da sam se osjetio praznim.

Moj jedini kompas bila je ambicija i entuzijazam, ali niti jedno niti drugo ne odgovaraju na važna životna pitanja. Ako ste ambiciozni znači da mnogo želite i hoćete, a ako ste entuzijastični znači da s interesom i predanošću pristupate onom što si ambiciozno zadate.

Tek onda, kada sam ostvario što sam htio na poslovnom planu, osjetio sam da mi još nešto nedostaje u životu. Iako sam u najdubljim „odajama“ svog bića uvijek vjerovao, vratio sam se najvećim pitanjima koja si čovjek može postaviti i našao se u situaciji bez odgovora. U mojoj obitelji plodnog tla za takvu diskusiju nije bilo, a velika većina mojeg društva bili su intelektualci s izraženom averzijom prema religiji. Od njih sam čuo fraze poput: „Biblija je izmišljena, fantasy roman poput Harryja Pottera“, „Isus je možda nekada i postojao kao pustinjak ili neki propovjednik.“, „Svećenici su pedofili i homići“, „Sve su to inkvizitorska gamad“, te još ponešto. Znam, ne zvuče kao intelektualni argumenti, ali kada malo bolje sagledate situaciju, u polju vjere intelektualnih argumenata nema. S jedne strane potrebno je vjerovati i htjeti, a s druge raditi suprotno. Naravno, kada se družite s takvim ljudima, Vaša žeđ o vjeri ne biva utažena od strane kritika mržnje.

Tako sam se ja ponovno sastao sa svojim vjeroučiteljem, istim dobrim čovjekom koji je bio toliko daleko od mojeg društva po duhu. Prvo što sam zamijetio bio je njegov mir, skromnost, nije bilo potrebe za dokazivanjem, svađanjem ili tako nečim. Po prvi puta tada, osjećao sam se posramljenim, vidjevši koliko sam daleko otišao od onoga o čemu mi je govorio.

Od tada počinjem sve više čitati o vjeri, proučavam ju i želim se uključiti, ali zaista je teško kada su svi koje znate već vrlo daleko od toga.

Mislim da odgovori na moja pitanja polako stižu. Sigurniji sam kad mislim da imam nekoga „u svom kutu“, spokojnije spavam kada u molitvi zahvalim na svemu i zamolim za zdravlje obitelji i mene. Čini mi se kako spoznajem Istinu Životnog Puta.

[facebook]Želiš još svjedočanstava? Klikni like[/facebook]

Vama na Bitno.net šaljem ovo pismo jer i Vi imate svoje zasluge ovdje. Na Vašim stranicama našao sam mnogo zanimljivog i poučnog štiva u kojem sam uživao kao čitatelj, ali i kolega autor.

Mislim da nam ovakve stvari trebaju na internetu. Duhovnost je bezvremenska, ali ljudima je puno lakše kada je u koraku s njihovim poimanjem vremena. Sviđa mi se što su moderni vjernici sve bolji ljudi. Mirniji, pametniji, skromniji i prijateljski nastrojeni.

Još da mi je samo koju/kojega i upoznati.

Luka

Bitno.net