POTRESNE ISPOVIJESTI

Viktorijina i Antonelina priča: ‘Evo kako su nam molitelji ispred bolnica pomogli odustati od pobačaja’

Snažna svjedočanstva Antonele Leko i Viktorije Jakuš Mejarec koje je njihova okolina prisiljavala na pobačaj, ali one su se, zahvaljujući ponajviše Inicijativi 40 dana za život, uspjele izboriti za život svoje djece: “Sada čvrsto vjerujem kako se Bog koristio Inicijativom 40 dana za život kako bi spasio moje dijete, ali i moj život u vječnosti. Tko zna što bi se dogodilo da nije bilo njih…”

Viktorija Jakuš Mejarec i Antonela Leko.

Moram priznati da sam susret sa ženom koja je odustala od pobačaja zamišljala malo drukčije. Iskreno, ni sama ne znam točno kako, ali sigurno nisam očekivala da će mi prići žena koja, iako u ranim četrdesetima, djeluje znatno mlađe, poput srednjoškolke. Kako bi valjda dodatno razbila moje predrasude, majka je, prije nego što mi je energično pružila ruku, uputila radostan, gotovo bezbrižan osmijeh.

Nekoliko dana prije, kada smo preko telefona dogovarale naš susret, njezin glas je zvučao umorno i tužno, što je bilo u potpunoj suprotnosti s prizorom koji me toga jutra dočekao ispod spomenika kralju Tomislavu kod zagrebačkog Glavnog kolodvora. Antonela Leko je sljedeća dva sata pričala potpuno otvoreno i bez ikakvog srama, očito svjesna kako svaki čovjek može pogriješiti, a njegova se veličina očituje u spremnosti prihvaćanja drugih prilika koje Gospodin pruža.

Odmah me je upoznala sa svojim dvogodišnjim sinom, koji će sljedećih dva sata strpljivo čekati da njegova majka završi potresnu ispovijest, priču u kojoj se doslovce odlučivalo o njegovom životu. “Mislim da nikada neću zaboraviti onaj trenutak u ljeto 2016. kada je test za trudnoću pokazao plus. Trudna sam”, priznaje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Antonela Leko se bližila četrdesetima i bojala se kako će iznijeti trudnoću do kraja. Međutim, zbog nekoliko bolnih iskustava iz prošlosti, u srcu je odmah osjetila kako ne smije pobaciti. “Točno sam znala što slijedi. Sada će me moji bližnji ponovno uvjeravati kako bi bilo bolje da se ‘riješim’ djeteta. Međutim, ovoga puta sam znala da neću ponoviti isti grijeh. Onaj grijeh zbog kojega godinama nemam mira i ne mogu spavati. Više me nitko neće nagovoriti na pobačaj.”

Susret na kavi koji je srušio sve snove

Nekoliko mjeseci prije Viktorija Jakuš Mejarec se našla u sličnoj situaciji. Ona je tada imala 19 godina i radila je u jednom selu na sjeveru Hrvatske. Test je pokazao ono za što je, kako kaže, mislila da bi trebalo predstavljati divnu vijest. Sljedećeg jutra je pozvala svojeg dečka na kavu i pokazala mu test za trudnoću. „Kaj pa to je?“ upitao je mladić. Djevojka mu je ponosno odgovorila kako čekaju bebu. Uslijedio je hladan tuš. Mladić je posegnuo za duplim kruškovcem i djevojci predložio da se preseli tetki u Zagreb. Pritom joj je obećao kako će je redoviti obilaziti. Međutim, to je ostao njihov posljednji susret.

„Bog je blagoslovio moju odluku za život. Nagradio me je predivnom djevojčicom koja je potpuno promijenila moj život. Prije sam bila bahata, djevojka koja je psovala i uvijek bila u lošem filmu. Bog me je kroz moju djevojčicu smekšao, ublažio i približio k sebi. Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da moja tetka nije naletjela na molitelje ispred bolnice“

Viktorija priznaje kako se do tada već mnogo puta, ponekad vlastitom, a ponekad i krivnjom drugih, našla u problematičnim, čak i u jako lošim situacijama. Imala je teško djetinjstvo. O njoj se brinula samohrana majka, koja je s djecom godinama živjela u prognaničkom naselju. Obitelj se naposljetku skrasila u jednom mjestu na Banovini, gdje je Viktorija kao srednjoškolka proživjela jedno strašno iskustvo, o kojem danas teško govori. “Pusti sad to, Viktorija, tema našeg razgovora je tvoja odluka za život…”, kažem joj.

Sve je krenulo na bolje kada se zaposlila na sjeveru Hrvatske, zaljubila se, a potom i zatrudnjela. „Vjerovala sam kako se napokon ostvaruju moji djevojački snovi. Oduvijek sam htjela imati obitelj i djecu“, objašnjava. Onaj susret s dečkom na kavi ju je, nažalost, u tome potpuno razuvjerio. Nedugo nakon toga je shvatila da se i majka protivi trudnoći, pa je podršku našla samo kod svoje tete, u čiji zagrebački stan se uskoro preselila. „Uslijedio je novi teški period kada sam se osjećala sama i izdana, ali istovremeno i spremna za sve što me u budućnosti čeka…“, svjedoči Viktorija.

Obitelj koja je mislila da čini dobro

Druga majka, Antonela Leko, na prvi pogled doista djeluje kao krhka i pomalo nesigurna ženica. Priznaje kako je svoju savjest tijekom života opteretila određenim propustima, pogreškama, ali i grijesima. Pojedine životne dionice je ipak odradila herojski kada se, unatoč protivljenju okoline, uspjela izboriti za život svojeg nerođenog djeteta. Naime, njezin treći sin je prije desetak godina trebao biti pobačen.

„Moja obitelj je bila uvjerena da mi čini dobro uvjeravajući me kako nisam spremna na treće dijete“, prisjeća se. Tada je slušala brojne argumente protiv djeteta. „Oboje ste nezaposleni… Nemate redovita primanja… Rodila si prije samo pola godine“. Antonela je naposljetku kapitulirala. Odlučila je prihvatiti novac koji je ujak ponudio za pobačaj i pojavila se u bolnici u Vinogradskoj. Međutim, razvoj događaja je ondje nekim čudom krenuo u drugom smjeru. Trudnica je sobu dijelila sa starijom gospođom koja je bila operirala maternicu. Gospođu je zanimalo zbog čega je mlada žena završila u bolnici.

„Uvjerena sam da je Bog poslao tu ženu u moju sobu. Kada sam joj odgovorila, doslovno mi je rekla da ne bacam svoje dijete u koš. To su bile direktne i jako teške riječi, koje nitko prije nije izgovorio, ali ja sam ih očito morala čuti. Riječi koje su me silno pogodile“, kaže. Antonela je u tišini i sa suzama u očima čekala liječnika koji je trebao obaviti zahvat. „Doktor je kasnio, a kada se napokon pojavio, najprije me je pozvao na pregled ultrazvukom. Tada sam vidjela svoju bebu“, prisjeća se. Ginekolog joj je nakon pregleda vrlo suzdržano poručio da se do zahvata vrati u svoju sobu.

Antonela se na putu prema odjelu počela lomiti. U mislima su joj se redali argumenti kojima je njezina obitelj pokušala opravdati pobačaj, ali ona se nikako nije mogla riješiti zvuka djetetova srca i slike koju je prije nekoliko minuta vidjela na monitoru. Slike života. Slike njezina djeteta. Zvuka srca koje kuca. Života koji je nastao. Bebe koja se sakrila pod majčinim srcem. Djeteta koje očekuje majčinu zaštitu.

Kako je odustala od pobačaja

U sobi se uskoro pojavila još jedna trudnica koju je ona starija gospođa također pokušala odgovoriti od pobačaja. Međutim, žena je bila odlučna u svojoj namjeri, pa je na zahvatu završila prije Antonele. „To mi je dalo još vremena kako bih promislila o svemu. Moja unutarnja borba je bila na vrhuncu. Bilo me strah budućnosti. Hoćemo li imati novaca za još jednu bebu? Onda me uhvatila neopisiva tuga… Pa ne mogu valjda ubiti vlastito dijete?“

Nije sigurna koliko je trajala ova agonija, ali joj se činila kao da je prošla vječnost. U jednom trenutku je ugledala kolica u kojoj su vraćali ženu s  pobačaja. Njezino lice je bilo bez ijedne emocije, kao da se ukočilo, kao da se mimikom pokušala distancirati od onoga što je upravo učinila. Antonela je odlučila. „Doktore, je to ne mogu… Ja ipak idem kući.“ Liječnik se samo nasmijao i rekao: „Svaka vam čast, gospođo. Uzmite svoje novce i idite kući.“ Ispred bolnice ju je čekao suprug koji joj je priznao kako je sretan zbog njezine odluke. Bračni par se još nakratko zadržao u gradu na kolačima, a onda su se uputili kući, gdje ih je „dočekala paljba zbog neobavljena posla”.

Nekoliko godina kasnije Antonela je ponovno zatrudnjela. Ovoga puta, nažalost, nije imala dovoljno snage oduprijeti se pritiscima onih koji su je nagovarali na pobačaj, pa je kapitulirala. O iskustvu pobačaja ne želi pričati. Međutim, priznaje kako nije prošla niti jedna večer da se nije sjetila svojeg djeteta. „Kada djeca navečer zaspu, onda vas to muči…  Dolaze vam slike… Zamišljate kako bi to dijete sada izgledalo… Pitate se je li vam oprostilo… Onda shvatite kako nikakav novac ili strah od budućnosti nije smio zapečatiti sudbinu nevinog djeteta…“, priznaje.

Pobačaj o kojem ne može pričati

Antonela tvrdi kako su se u njezinom braku upravo nakon pobačaja pojavili veliki problemi, brojne svađe, ali i depresija. Bračni par se naposljetku razveo, nakon čega je Antonela nepromišljeno uletjela u jednu kratkotrajnu avanturu. „Život je odjednom krenuo nekim drugim smjerom. U toj kratkotrajnoj vezi sam dobila djevojčicu“, objašnjava.

Prije tri godine ponovno je ostala trudna, ovoga puta u vezi s muškarcem iz Njemačke. „Moj partner me je odmah počeo nagovarati na pobačaj. Njegove riječi su me potresle. Nisam znala da će reagirati tako rezolutno“, kaže. Nadala se kako će imati više suosjećanja i da je neće, kao toliki ljudi do sada, hladno preusmjeriti na ginekološku ambulantu. Njezina obitelj se također protivila bebi.

„Svi su mi predlagali pobačaj, ali ja sam im odgovorila kako moram razmisliti i posavjetovati se“, prisjeća se. Antonela je preko društvenih mreža saznala za Udrugu Betlehem. „Javila mi se gospođa Sonja. Priznala sam joj kako sam zbog trudnoće potpuno izgubljena. Uplašena sam, ne znam kako ću dalje. Ona mi je rekla da ne smijem pobaciti jer mi je Bog s razlogom darovao ovo dijete. On ima plan za mene. Plan koji mi je za sada još uvijek nepoznat i koji tek moram otkriti. To je zvučalo dobro.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slučajan susret s članovima Inicijative 40 dana za život

Naša druga sugovornica Viktorija se nakon preseljenja u Zagreb također suočavala s nagovaranjima na pobačaj. „Mama mi je govorila kako ona iz vlastitog iskustva zna koliko je teško biti samohrana majka. Odgovarala bih joj kako ona može pričati što god hoće, ali ja ću to dijete sigurno donijeti na svijet“, prisjeća se. U tom se razdoblju osjećala jako osamljenom i čeznula je za razumijevanjem. Pravu podršku je dobila tek kada je njezina tetka sasvim slučajno (!) ispred Vinogradske bolnice naletjela na članove Inicijative 40 dana za život.

„Tetka im je prišla, raspitala se čime se bave i ispričala im moju priču“, kaže. Viktorija se za nekoliko dana našla na prvoj kavi s voditeljem Inicijative 40 dana za život Antom Čaljkušićem. „Ante je bio predivan. Poticao me na radost zbog novog života, tješio me i pomagao mi savjetima, ali i materijalno“, prisjeća se. Viktorija svjedoči kako joj je susret s hrvatskim pro-life aktivistima označio životnu prekretnicu. Napokon se osjetila prihvaćenom. Oni su joj pomogli da shvati kako s Bogom ništa nije nemoguće.

Antonelin prvi susret s Antom Čaljkušićem dogodio se na prijedlog Udruge Betlehem i bio je, kao kaže, „hm, jako zanimljiv“.

„Na kavi sam se pojavila u svojoj muci, u nekom bolnom grču, sva u strahu od budućnosti. Preko puta mene je sjedio čovjek koji je s neopisivom radošću i nevjerojatnom lakoćom pričao o Božjem naumu za moj život“, kaže. Njegove su joj riječi u početku bile nerazumljive, ali su joj s vremenom postale sve jasnije. Ante joj je govorio o životu koji bez Boga nema smisla. O Bogu koji je, unatoč njezinim padovima, ljubi i prihvaća. Priznaje kako se do tada doživljavala vjernicom, ali ju je tek ova teška situacija dodatno zbližila s Bogom. „Sada čvrsto vjerujem kako se Bog koristio Inicijativom 40 dana za život kako bi spasio moje dijete, ali i moj život u vječnosti. Tko zna što bi se dogodilo da nije bilo njih…“, tvrdi.

„Kada djeca navečer zaspu, onda vas to muči…  Dolaze vam slike… Zamišljate kako bi to dijete sada izgledalo… Pitate se je li vam oprostilo… Onda shvatite kako nekakav novac ili strah od budućnosti nije smio zapečatiti sudbinu nevinog djeteta…“

Njezin dječak se rodio prije dvije godine. Inicijativa je sljedećih godinu dana Antonelinoj obitelji osigurala besplatan stan i materijalnu pomoć. „Trebalo je proći dosta vremena da biološki otac upozna svojeg sina. Čak je tražio da se DNK analizom dokaže kako je on njegov otac. To su bili strašno teški periodi koje ne bih mogla preživjeti bez bratske podrške članova Inicijative“, priznaje. Antonelu rastužuju podsmjesi na račun molitelja ispred bolnica. „Njima poručujem da gledaju svoja posla i svoj život. Ja znam što sam sve prošla i kako sam mogla završiti. Ti ljudi su mi pomogli podržavajući me u odluci da spasim svoj život. Znate, pobačaj traje jako kratko, a njegove posljedice se trpe čitav život. Vjerujte mi, znam o čemu govorim…“

‘Bog je blagoslovio moju odluku’

Viktorijina djevojčica je rođena prije dvije i pol godine. „Bila je posebno lijepa beba. Sjećam se njezinih nebesko plavih očiju. U tom trenutku sam shvatila kako su članovi Inicijative u pravu: dijete je doista Božji dar. Bog mi je darovao ovo dijete. Nije dozvolio da odbacim najvrjedniji poklon“, kaže. Ova mlada majka se u međuvremenu zaručila. Premda biološki otac još nije priznao djevojčicu, Viktorijin zaručnik je bebu s ljubavlju prihvatio.

„Bog je blagoslovio moju odluku za život. Nagradio me je predivnom djevojčicom koja je potpuno promijenila moj život. Prije sam bila bahata, bezobrazna, problematična, djevojka koja je psovala i uvijek bila u nekakvom svom, uglavnom lošem filmu. Bog me je kroz moju djevojčicu smekšao, ublažio i približio k sebi. Ponovno sam se počela moliti i krenula u crkvu. Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da moja tetka nije naletjela na molitelje ispred bolnice“, zaključuje Viktorija.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. rujna 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi