„Kad se boriš s neplodnošću, nerijetko razmišljaš o svojim željama i Bogu. Misliš kako On nije ‘fer’ ili pravedan, počneš propitivati i njegovu dobrotu. Smatraš da si nešto zaslužio jer si ‘dobar katolik’, ideš u crkvu, ne činiš zlo – a onda se suočiš s križem. Odjednom su ti kroz taj križ pred oči bačena najdublja pitanja.“

Taj „jobovski“ moment, koji su nam u svojoj osobnoj ispovijesti posvjedočili Matea i Anto Jukić, mladi bračni par iz Zagreba, tako je karakterističan za parove koji se bore s činjenicom da iz nekog razloga ne mogu imati djecu.

Onaj „zašto baš ja“ koji nas vodi u preispitivanje svojih života, a nerijetko i do tuge, ljutnje i srdžbe – ponekad na nas, ponekad na Boga, a ponekad u prazno.

„Sjećam se kako sam na fakultetu raspravljala o umjetnoj oplodnji i branila kršćanski nauk, ali nikada nisam mislila da ću to pitanje morati ‘braniti’ i svojim životom“, dodat će Matea koja sa suprugom danas vodi zajednicu „U Srcu Marijinu“, gdje se okupljaju katolički supružnici koji mole za potomstvo.

Sjedimo u njihovom stanu dok nam nesebično otvaraju bolno iskustvo iz kojeg je, naposljetku, izrastao poziv. Prema podacima koji su se posljednjih godina pojavljivali u medijima, sličnu bol u Hrvatskoj prolazi između 80 i 100 tisuća parova.

„Shvatiš s vremenom da Bog svakome daje njegovu priču u kojoj mora upoznati sebe, tko je on, što radi i kamo ide njegov život.“

Njihov put kasnije će ih dovesti do osnivanja spomenute zajednice koja je ispunila, otkrit ćemo, veliku prazninu u pastoralnoj aktivnosti Crkve u Hrvatskoj.

U jednom ranijem razgovoru Matea nam je to ovako opisala: „Tražila sam postoji li u Crkvi neka grupa podrške ili zajednica za katoličke supružnike koji se mole za potomstvo. I dok su riječi podrške upućene npr. mnogobrojnim obiteljima česte u Crkvi, gore spomenuti oblik pomoći rijetko se spominje.”

Putem interneta saznali su za „Vikende Srca Marijina“ na koje, pod okriljem udruge „Hrvatska za život“, dolaze parovi bez djece. Radi se o duhovnoj obnovi koja se održava u Svetičkom Hrašću te u samostanu na Sveticama gdje djeluje poznati hrvatski pro-life svećenik, pater Marko Glogović.

Kasnije će pater Marko postati duhovnik njihove zajednice, čije je osnivanje podržao od početka.

„Ideju o molitvenoj grupi prvo sam podijelila na Facebook stranici ‘Tko će naći ženu vrsnu’ i tamo mi se javio velik broj žena. Otvorila sam e-poštu: mojbrakjeplodan@gmail.com, a onda smo napravili mušku i žensku WhatsApp grupu preko koje svakodnevno komuniciramo. Prvi susret imali smo u ožujku 2019. u crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci“, govori nam Matea kojoj se od osnivanja zajednice javilo više od šezdeset parova iz Hrvatske i inozemstva.

Danas ih dvadesetak redovito dolazi na susrete koji se jednom mjesečno održavaju u Župi sv. Leopolda Mandića na Voltinom.

Svaki put započnu s misom, potom slijedi posebna molitva zajednice koju su parovi pozvani svakodnevno moliti te svjedočanstvo ili predavanje na određenu temu. Na kraju se sve zaključi zajedničkim druženjem.

„Razgovarali smo o brojnim temama, posvajanju, spontanim pobačajima, medicinski potpomognutoj oplodnji…“

Upravo će se predavanje o MPO-u pokazati kao jedno od ključnih.

„Gostovao je franjevački svećenik koji nam je na jednostavan način približio crkveni nauk, onako laički, da svi razumijemo“, reći će Anto i dodati da su mnogi dobili odgovore na svoja pitanja i nedoumice.

Anto i Matea Jukić/Foto: Petar Barišić

„Također, neki su parovi još prije obraćenja prošli kroz bolan proces MPO-a, ali bez uspjeha. Njihova iskustva bila su vrijedno svjedočanstvo“, poručit će Matea i dodati da su članovi najviše pitanja imali o inseminaciji.

Saznajemo i kako je jedan par čak otišao iz zajednice nakon predavanja jer se nisu mogli složiti s onime što je izrečeno.

„Tu bih voljela dodati kako su nam tijekom godine dana djelovanja zajednice najveći izazov predstavljale osobe kojima su svećenici, unatoč jasnom crkvenom nauku, govorili kako su postupci medicinski potpomognute oplodnje dopušteni. Najteže mi je pritom bilo čuti da se tu radi o svećenicima bliskima tim ljudima, a koji iz neke tuge ili suosjećajnosti nisu ostali vjerni nauku ni svom pozivu, već su im ponudili lažnu pomoć. Protiv toga se najteže boriti jer oni imaju veći autoritet od mene.“

Premda su našim sugovornicima liječnici također nudili MPO kao jedinu preostalu opciju, oni nisu htjeli krenuti tim putom.

„Ja sam odgajan u katoličkoj obitelji, a Matea je obraćenica tako da nam IVF (oplodnja in vitro, op. a.) nije bila opcija. Po srcu i savjesti znali smo da je to nešto protunaravno čovjeku i Božjem planu, da nije dobro“, otkriva Anto.

Njihov stav, premda slijedi službeni katolički nauk, rijedak je i među katolicima, barem onima na Zapadu. Prema istraživanju koje je PewResearch proveo 2013. među građanima SAD-a, samo 13 posto katolika IVF smatra „moralno pogrešnim“. Pritom svaka rasprava o tom pitanju potiče burne emocije.

Jedan od problema, slažu se naši sugovornici, je da mnogi smatraju kako imaju „pravo na dijete“.

„Važno je osvijestiti kako takvo pravo ne postoji, a drugo, da ti to dijete – ako ga i dobiješ – neće donijeti ispunjenje i smisao za kojim čezneš.“

‘Bila sam ljuta na Boga’

Slično razmišljaju i Tea i Davor Jelić, jedan od parova koji redovito dolazi na susrete zajednice.

„Nas su mnogi nagovarali na IVF, od liječnika i prijatelja do članova obitelji“, priča nam Davor tijekom razgovora koji smo vodili u prostorijama samostana Sveta Mati Slobode.

Njegova supruga dodaje: „U jednoj poliklinici gospođa se naljutila na mene jer sam odbila to. Rekla mi je da nisam normalna, da ne volim samu sebe i svoj život…“

No Tea je pravu bol iskusila godinama prije.

„Prije deset godina dijagnosticirali su mi endometriozu (bolest u kojoj tkivo sluznice maternice raste izvan nje što dovodi do snažnih bolova i grčeva, op. a.). Tada sam imala prvu operaciju jajnika, a još dvije uslijedile su par godina kasnije.“

„Iako u tim trenucima nisam razmišljala o samoj plodnosti, bilo me strah hoću li izgubiti jajnik. Prva operacija bila je grozno iskustvo, ispunjeno strahom i bolom. Predložene su mi i kontracepcijske tablete koje kod pijenja sprječavaju pojavu tih cisti. Pila sam ih godinu i pol bez prestanka, ali su snažno utjecale na moje psihičko stanje: postala sam iznimno živčana i ponašala se poput malog djeteta.“

Naša sugovornica tada nije bila u vjeri, a obratila se 2012. nakon što je na nagovor majke prijateljicu odvela na vjeronauk kod patera Ike Mandurića. Tri mjeseca kasnije u dvorištu crkve u Palmotićevoj ulici upoznala je svog budućeg supruga. Za godinu dana već su ušli u brak.

„Dok smo hodali primijetio sam da ima bolne menstruacije i da je tih nekoliko dana u komi“, otkriva njezin suprug Davor.

„Odmah po ulasku u brak htjeli smo djecu, već smo imali imena za minimalno četvero. Ipak, nakon par mjeseci iščekivanja trudnoće ušli smo u program FertilityCare u kojem se neplodnost liječi na prirodan i etički prihvatljiv način.“

Uslijedili su spermiogrami (koji su pokazali da postoje određeni problemi s brojem spermija kod Davora), folikulometrije, primanje injekcija progesterona… no nakon tri godine u FertilityCare sustavu pomaka nije bilo.

„Osjećali smo se poput zamoraca“, reći će i dodati kako su tih godina bili pod stresom. Problemi su nastali i u spolnom životu.

„Kako su dolazili plodni dani znali smo da moramo imati odnose. Nismo to više radili iz ljubavi nego zato što moramo ako želimo imati djecu. Sve se pretvorilo u mehaniku“, otvoreno progovara Davor.

„Meni je to, kao ženi, stvaralo užasan pritisak“, dodaje Tea kojoj će se oči nekoliko puta tijekom razgovora napuniti suzama. „Odem na folikulometriju, kažu mi da je folikul dovoljno velik i da baš iduća tri dana trebamo imati odnose jer će folikul prsnuti i onda bi se trebala dogoditi ovulacija. Ta tri dana bila su najvažnija, a tada bi se, kao za inat, dogodilo nešto: ili bismo se posvađali, netko bi radio prekovremeno ili uopće nismo bili doma. Nakon nekog vremena prestala sam imati volje za odnosima i to je počelo kvariti brak.“

Davor i Tea Jelić/Foto: Marin Škarica

Patio je i odnos s Bogom.

„Bila sam ljuta na Isusa, a Davor je bio vjeran. Uvijek bi govorio: ‘Dat će Bog, bit će njegova volja.’ A u meni je gorjelo i mislila sam: ‘Daj mi reci nešto normalno, reci mi da je i tebi teško, kako možeš biti tako jak.’ U tim trenucima trebalo mi je više ljudskog razumijevanja i sućuti – ono što sada imamo u zajednici.“

Do ulaska u zajednicu, kažu, nisu poznavali parove sa sličnim iskustvom.

„Kad smo došli na prvi susret i vidjeli sve te ljude, prva pomisao bila mi je: ‘Pa gdje ste svi vi bili?’“ govori Tea kroz smijeh.

„Na početku sam se pitala je li potrebno ponovno otvarati sve te rane, a onda sam shvatila kako bih možda svojim iskustvom mogla nekome pomoći. Kasnije je samo raslo, ljudi su pričali svoja svjedočanstva, molili smo jedni za druge i povezali se.“

Slično misli i Davor, kojemu je puno značila podrška od drugih muškaraca.

„Drago mi je da sam imao potporu osoba koje znaju s čime se borim i koji se i same bore sa sličnim problemima. Nitko ništa ne skriva i znam da ih sve mogu pitati.“

„Iskustvo je toliko pozitivno da sam sada zahvalna Bogu što nismo dobili djecu odmah na početku braka jer ne znam kako bi naša veza onda izgledala“, ubacuje se Tea.

„Sada nam je brak puno čvršći i bolji nego na početku. No najvažnije od svega, svjesni smo da je Bog taj koji stvarno zna i razlog i vrijeme i trenutak, a da je na nama samo da mu vjerujemo. Napravili smo koliko smo mogli i imamo mirnu savjest. A dijete, ono je isključivo Njegov dar i to je predivna milost koju nam je Bog dao spoznati na prvom susretu. Ta činjenica napravila je najveću promjenu u našim životima te nam pomogla prihvatiti sve što On daje i priprema za nas.”

Spomenuli smo ranije kako je jedna od tema na susretima zajednice bila posvajanje. Točnije, radilo se o svjedočanstvu Ivone i Nenada Šikmana čija je priča već dotaknula čitatelje našeg portala.

Ipak, nisu svi parovi bez djece spremni na taj korak niti gledaju posvajanje kao odgovarajuću alternativu.

„Prije udaje razmišljala sam kako posvajanje nije veliki problem, no kad smo se našli u sadašnjoj situaciji ulovio me strah i imala sam sto pitanja. Predivno mi je što drugi to mogu, ali se osobno ne osjećam trenutno pozvana i spremna posvojiti dijete.“

Davor dodaje kako dijeli ženine strahove, ali i da je „otvoren za sve što Bog pokaže“.

„Sada volontiramo u Domu za djecu u Nazorovoj, a ako nas Bog pozove na korak dalje ostavljamo otvorena ta vrata.“

‘Mi, liječnici, ne radimo djecu, Bog ih stvara’

Tema posvajanja slične je misli izazivala i kod idućeg para s kojim smo razgovarali.

Ante i Zvonimira Kisić također su od početka članovi zajednice „U Srcu Marijinu“, no o posvajanju su razmišljali već puno ranije. Iako tada muška strana nije bila spremna, danas su upisani u registar posvajatelja i spremni su primiti više djece, po mogućnosti braću i sestre.

„Isprva su postajali određeni strahovi, bojao sam se hoće li nas djeca prihvatiti“, govori Ante, otkrivajući kako je okidač za promjenu mišljenja bio posjet Majčinu selu u Međugorju 2018. godine.

Tu se, reći će, „dogodio jedan ‘klik’“ u njemu. Drugi korak bio je susret sa zajednicom i ljudima koji su već prošli kroz proces posvajanja.

„Bogu hvala na zajednici, na ljudima koji su u vjeri i koji su imali konkretne priče o posvajanju ili udomljavanju. Od njih smo dobili točne informacije za razliku od kontradiktornih informacija koje smo do tada saznali.“

Ante i Zvonimira u braku su 12 godina, a od početka bračnog suživota oboje su htjeli djecu, pogotovo Zvonimira koja dolazi iz brojne obitelji.

„Imam sedam sestara i jednog brata i svi imaju djecu osim mene. To je bio šok za nas.“

Išli su na brojne pretrage, a zanimljivo je da liječnici nisu pronašli nikakav zdravstveni problem.

Kao vjernici, pomoć su tražili i u Crkvi te su sudjelovali na jednom višednevnom seminaru u zagrebačkoj župi. Susret je bio „odličan“, danas oboje kažu, ali jedna stvar im se nije svidjela.

„Naziv seminara bio je: ‘za neplodne parove’, i to mi je bilo jako odbojno“, priča Ante dok sjedimo u njihovom stanu.

„Cijelo vrijeme oko nas su se ponavljale riječi: neplodan, razlozi neplodnosti, neplodnost… Ne znaju ništa o nama, a čim smo ušli kao da su nas označili žigom.“

Tamo su, pak, saznali za sustav FertilityCare, ali višegodišnji program, pa čak i odlazak u Irsku kod glavnog doktora Phila Boylea, nisu doveli do željenog rezultata: djeteta.

Poput drugih liječnika ni on nije uspio pronaći koji je uzrok.

„Na zadnjim Skype konzultacijama poručio nam je kako su iscrpili sve mogućnosti, a onda je izrekao jednu prekrasnu stvar: ‘Mi liječnici ne radimo djecu. Mi stvaramo najbolje uvjete da dođe do trudnoće, a Bog stvara djecu.’ To je, zapravo, i bit svega ovoga“, govori Zvonimira.

Ante i Zvonimira Kisić/Foto: Marin Škarica

Ovaj križ još ih je više zbližio: „Nismo optuživali jedno drugo, nego smo bili svjesni da je ovo zajednička bitka. U nama se pojavila glad za duhovnim sadržajem, za molitvom, češćim odlascima na misu… Bog nas je oblikovao i približio sebi.“

Svoje iskustvo mogli su podijeliti s drugim članovima zajednice u kojoj su jedan od parova s najdužim stažem.

„Zajednica je jedna prekrasna priča, toliko različita od onog seminara gdje si dobio određene informacije i nakon par dana bio pušten ‘solo’. Ovdje se nalazimo, družimo, komuniciramo i molimo. Vidimo i da naša patnja ima smisla jer možemo nekome pomoći savjetom i iskustvom, poštujući pritom crkvena i moralna pravila. Nikoga ne osuđujemo, no ne možeš biti član zajednice i ići na IVF“, govori Ante.

Njegova supruga dodat će: „Naša obitelj nas voli, ali ne može razumjeti tu bol. Ovdje zato imamo krug ljudi koji nas razumiju i u kojem se mogu dijeliti intimne, krhke stvari koje nećete baš pričati bilo kome.“

Upravo je  neshvaćanje od bliskih osoba nešto s čime su se susreli i drugi parovi s kojima smo razgovarali. Ono se najčešće očituje u „dobronamjernim savjetima“.

„Samo se opustite i ‘dogodit će se’, otiđite na putovanje, na neki romantični vikend samo za vas dvoje, popij ovaj ili onaj čaj, nemoj jesti slatko, odi u toplice – to su neki savjeti koje ti pričaju godinama, iako si ih sve probao. A super je jer ih u zajednici više ne moraš slušati“, priča nam Matea Jukić kroz smijeh.

„Gotovo svi članovi zajednice prošli su ili prolaze kroz FertilityCare sustav. Poduzimamo medicinski gledano sve što je prihvatljivo našoj savjesti i Božjem nauku. Iza nas su mnoge pretrage, liječenja, bolne dijagnoze i prognoze, ogroman trud i vrijeme uloženo kako bismo liječili naše stanje, koje nije uzrokovano psihom već bolestima našeg tijela. Ljudi to jednostavno ne mogu shvatiti, stoga i daju takve savjete”, objašnjava nam Anto.

Četiri trudnoće i dijete

Matea je prije godinu dana imala operaciju koja je prošla bolje od očekivanog. To pripisuje i molitvi članova.

„Kada je zajednica nastala nama su rekli kako nemamo nikakve šanse prirodno začeti. Tek nakon godinu dana predložena nam je operacija koja je trebala samo smanjiti moje kronične bolove, a da pritom ne pospješi mogućnost trudnoće prirodnim putem. No njezin ishod doveo je upravo do toga – šansa sada postoji!”

Susret zajednice ‘U Srcu Marijinu’/Foto: Petar Barišić

Zanimljivo je kako ne bi bili prvi par koji je postigao trudnoću nakon osnivanja molitvene grupe.

„Trenutno su trudne četiri članice, a nedavno se rodila i prva beba – dječak Gabriel – darovano čudo svojim roditeljima nakon 14 godina braka! Također, četiri para posvojila su djecu. To su prekrasni plodovi”, reći će Matea, no dodati i kako “ova zajednica nije nastala kako bismo svi ostali trudni, već da bismo se međusobno razumjeli, tješili i hrabrili”.

Drugu lijepu vijest otkrit će nam Anto.

„Imamo nekoliko parova iz Bosne i Hercegovine koji su nam se javili. Oni žele osnovati ogranak zajednice.“

„Mislim da je i budućnost kršćanstva u takvim malim zajednicama, gdje će se ljudi – kao u vrijeme svetog Benedikta – okupljati, moliti i čuvati vjeru zajedno.“

*Svi zainteresirani parovi mogu se javiti na e-mail adresu: mojbrakjeplodan@gmail.com ili u zatvorenu Facebook grupu “Moj brak je plodan”

**Više o moralnim problemima medicinski potpomognute oplodnje, kao i stavu Crkve o vezanim pitanjima možete pročitati OVDJE