SVJEDOČANSTVO IVONE I NENADA ŠIKMANA

Čudesna priča o posvajanju: ‘U samo nekoliko dana dobili smo poziv koji ljudi čekaju godinama’

“Imamo osjećaj da nam je Bog dao takvu laganu priču posvajanja – jer naše je iskustvo u tom svijetu doista melem – kako bismo drugima pružili dokaz živog Boga i ohrabrili ih na taj korak”, svjedoči bračni par Šikman

Ivona i Nenad Šikman s malenim Leonom/Foto: privatni album

Sljedeći tekst prenosimo iz nadolazeće monografije o djelovanju udruge Betlehem koja ove godine slavi 20. obljetnicu postojanja. Autor monografije naš je novinar Tino Krvavica, dok je za fotografije zadužen suradnik portala Marin Škarica. Udruga Betlehem pod vodstvom patera Marka Glogovića već dva desetljeća spašava i brine se o životima nerođenih, njihovih majki te čitavih obitelji. U ovom tekstu autor donosi svjedočanstvo bračnog para Šikman koji sudjeluje na projektu “Vikendi Srca Marijina” u oragnizaciji udruge “Hrvatska za život” i pod duhovnim vodstvom patera Marka. Već objavljene tekstove iz nadolazeće monografije možete pročitati OVDJE i OVDJE.

“Mjesec dana nakon što smo u svibnju 2017. završili školu za posvajanje, na našu godišnjicu braka, 26. lipnja, predali smo potrebne papire za pokretanje postupka posvajanja u Centar za socijalnu skrb. Šest mjeseci kasnije dobili smo Rješenje o podobnosti čime smo ušli u Registar posvajatelja. Odmah smo se krenuli raspitivati po centrima te nam je nakon nekoliko dana stigao poziv koji ljudi inače čekaju godinama”, svjedoče nam Ivona Pierobon Šikman i njezin suprug Nenad Šikman.

“Od 26. lipnja do Leonova dolaska na Cvjetnicu 25. ožujka 2018. prošlo je devet mjeseci. Idealna trudnoća, bez grčeva i bez dripa”, dodaju, uvodeći nas u svoju priču o posvajanju, gotovo nevjerojatnu za hrvatske prilike.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jer dok medijske stupce pune vijesti o kompliciranom i stresnom postupku, Ivoni i Nenadu dogodila se idealna situacija na kojoj ne prestaju zahvaljivati Gospodinu. To je i razlog zbog kojeg danas svjedoče na Vikendima Srca Marijina, trodnevnoj duhovnoj obnovi za parove željne djece u organizaciji udruge Hrvatska za život.

Razgovor smo vodili u travnju 2019., tijekom spomenute duhovne obnove na kojoj su svjedočili po četvrti put.

Za Vikende Srca Marijina saznali su preko voditelja inicijative “40 dana za život”, Ante Čaljkušića i Petre Milković, s kojima su se upoznali na događanjima u organizaciji te molitvene inicijative.

“Početkom 2017. sudjelovali smo na prvom takvom vikendu koji nam je pomogao da se u potpunosti odlučimo za opciju posvajanja.”

“Odluka je već bila devedeset posto donesena, ali nam je duhovna obnova pomogla da se odagnaju preostali strahovi”, govore nam dok sjedimo u blagovaonici samostana na Sveticama.

Ivona i Nenad zanimljiv su par. Ona je Hrvatica, a on Slovenac. Ivona je bila tradicionalna katolkinja koja je povremeno išla na misu, dok je njemu vjera bila gotovo potpuno strana.

“U Zagreb sam se doselio 2014. i ubrzo nakon toga dogodilo se moje obraćenje”, započinje Nenad priču koja je prethodila posvajanju njihova sina Leona.

“Iako smo živjeli zajedno i nismo živjeli u čistoći, Ivona me nagovarala da s prijateljima odemo pateru Jakovu Rađi na susret Deset Božjih zapovijedi koji se održavao u crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Nekako sam pristao, iako bih radije bio išao s dečkima van. Danas vidim kako je to sve bio Božji plan. Uglavnom, nakon sat i pol vremena susreta doživio sam resetiranje na tvorničke postavke. Shvatio sam da sam dijete Božje.”

“Vratili smo se u stan, a u meni se pojavila velika želja za molitvom. No jedina koju sam do tada znao bila je ‘Oče naš’, i to s Božićnog koncerta Prljavaca.”

Ubrzo nakon obraćenja Nenadu su dijagnosticirali azoospermiju.

“Došli su nalazi spermiograma i na njima je pisalo ‘nula’. Znači, ne 10 000, ne 1000, nego nula. Da nisam imao Boga u svom životu, vjerojatno bih završio u kafani, rasturio bih sve. Ali tu sam istu večer rekao Ivoni – Bit ćemo roditelji. Imao sam jaku vjeru da će sve biti dobro, to je bilo djelo Duha Svetoga.”

Dok su razmišljali o posvajanju i susretali se s uobičajenim mislima o preprekama i strahovima, Ivona kaže kako joj je od posebne pomoći bila rečenica patera Marka Glogovića.

“Pater je veliki zagovaratelj posvajanja te nam je rekao kako je ono velik čin u Božjim očima, veći nego da gradimo crkvu golim rukama jer na taj način gradimo živu Crkvu u vlastitom domu. To je rečenica koju i danas nosim u srcu”, reći će.

Dok pričamo, mali Leon, dijete kovrčave plave kose, smije se i igra pokraj nas. Radostan je i dječački nemiran.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“U Centru za socijalnu skrb nisu znali gdje se točno Leon nalazi. Njegova biološka majka imala je sa svakim novim muškarcem drugo dijete. Oni su znali da je rođen, ali ne i gdje je smješten. Na kraju je situacija bila takva da je živio u štali. Socijalna radnica kasnije nam je rekla kako ga je slučajno pronašla, tj. kako ju je ‘nešto vodilo’ da skrene na taj put. Leon je tada imao osam mjeseci.”

Idućih godinu dana dječak će provesti u, kako kažu naši sugovornici, “divnoj udomiteljskoj obitelji”.

Čudo s pronalaskom Leona nije bilo jedino. Naime, nedugo nakon predavanja zahtjeva za posvojenje bračni par suočio se s velikom preprekom. Nenad nije imao hrvatsko državljanstvo.

“Pravnica iz Centra nam je rekla da bi prikupljanje dokumenata moglo potrajati mjesecima, a da oni nemaju toliko vremena. Uspjeli smo ih ipak nagovoriti da nam daju određeni rok. I sad se šalimo da je Bog tada pohodio i Sloveniju jer je suprug potrebne papire dobio u dva tjedna”, govori Ivona kroz smijeh.

Nenad se ubacuje: “Samo sam hodao od ureda do ureda, predavao zahtjeve i plaćao takse. Nigdje nisam kucao i molio. Recimo, u trenutku kad sam saznao da bi moje državljanstvo moglo predstavljati prepreku mogao sam preko određenih poznanstava utjecati na odluku nadležnog centra i riješiti svoj problem. Prije obraćenja vjerojatno bih tako i napravio. Ovako sam rekao supruzi: ‘Tu je raspelo, kleknimo i molimo se za volju Božju.’”

Svjedoče nam kako prije dijagnoze uopće nisu molili zajedno, već svatko za sebe. Tek ih je ovaj križ naveo da u zajedništvu stanu pred Boga.

Uostalom, iz njihove priče vidljivo je da ih je Duh Sveti vodio.

“Zaposlenici Centra za socijalnu skrb govorili su nam kako ni sami ne znaju što se dogodilo, da nikada nisu izabrali posljednji par koji im se javio. Mi smo, pak, cijelo vrijeme osjećali radost i mir.”

“Imamo osjećaj da nam je Bog dao takvu laganu priču posvajanja – jer naše je iskustvo u tom svijetu doista melem – kako bismo drugima pružili dokaz živog Boga i ohrabrili ih na taj korak”, reći će Ivona.

Nadodat će i da nisu znali kako bi zahvalili Gospodinu na Leonu, a onda su dobili poziv da na Vikendu Srca Marijina posvjedoče svoju priču.

“Većina parova koji dolaze na ovaj susret želi prirodnim putem dobiti djecu, ali se u svakoj od dosadašnjih grupa dogodilo da je barem jedan par potiho razmišljao o posvajanju. Naša priča bila bi im dodatni poticaj.”

“Mi smo svjedoci Božje ljubavi prema nama, ali i tunel kroz koji on svoju ljubav prosljeđuje drugima”, dodaju.

Tijekom razgovora teško je ne primijetiti otvorenost s kojom Nenad priča o vlastitoj dijagnozi neplodnosti.

“Mislim da je Božji proces razmišljanja bio približno ovakav: ‘Gle, imam neplodnog ekstroverta koji se neće sramiti ispričati svoju priču. S druge strane imam i puno djece koju treba posvojiti, a mnogi se boje izaći iz svojih ljuski i odlučiti za taj korak. Zato ću se okoristiti njime za to’”, govori nam u polušali.

Najteže mu je, kaže, bilo gledati Ivonu jer za nju “nije imao pravi odgovor”.

“Da nisam imao Boga, bio bih vjerojatno ljut na sve, uključujući i Njega, premda ga ne bih poznavao. Boljelo me gledati Ivonu, npr. kada bi saznala da je neka od njenih prijateljica trudna.”

“Velika je stvar što je žena koja je cijeli život razmišljala o majčinstvu uopće htjela ući u brak s neplodnim muškarcem.”

“Možda je Bog jednostavno znao da prvih godinu dana ne želim mijenjati pelene pa mi je dao dijete koje je već naučilo piškiti i kakati. Ili dijete koje je već naučilo spavati tako da nemam neprospavanih noći”, govori nam Nenad smijući se.

Pritom dodaje kako se sada osjeća plodniji nego ikada.

“Vjerujem da ćemo imati i svoju biološku djecu, ta vjera nikada nije bila jača. Vjerujem i da ćemo posvojiti još djece, da će nas jednog dana biti barem petero.”

Tino Krvavica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 20. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi