Kada mi je bilo osam godina, doživio sam nešto što je odredilo putanju cijeloga moga života. Ležao sam u krevetu i slušao radio – bile su to sedamdesete – i počela je svirati pjesma Brucea Springsteena Born To Run. Nešto se u mojoj duši – uz lom – otvorilo. Nešto me je obuzelo, i od tada me nije pustilo.

Pjevao je o jednome mjestu kamo je htio otići, pobjeći tamo, a djevojka s kojom pokušava stići tamo zove se Wendy. Nekih sedamnaest godina kasnije oženio sam se djevojkom imena Wendy. Ta je pjesma donekle bila proročka vizija mojega života.

Na kraju pjesme on kaže Wendy:

Draga, jednoga dana, ne znam kada,
stići ćemo do toga mjesta
kamo stvarno želimo doći
i hodat ćemo obasjani suncem.
No do tada, draga, skitnice poput nas
rođene su da bježe.

Nakon toga – a ako znate pjesmu, znate o čemu govorim – Springsteen kao da otvara svoje srce i pušta iz njega jedan kozmički krik, i što god bilo to što je on osjećao, to sam osjećao i ja. „Što je to bilo?” pitao sam se. Nešto ogromno, poput groma, jednostavno je prošlo kroz mene. Bilo je kao da se nebo otvorilo, a ja sam zurio u beskraj.

Trideset godina kasnije, gledao sam kako Bruce Springsteen uvodi U2, drugi meni najdraži bend svih vremena, u Kuću slavnih rock and rolla. Tada je objasnio što mi se dogodilo prije toliko godina: „Velika rock-grupa”, rekao je, „traži istu onu vrstu zapaljive sile koja je pokretala širenje svemira poslije Velikoga praska. […] Hoće da se nebo otvori i da od tamo dođe Bog.” Zatim je – pomalo sramežljivo – rekao: „Neugodno je kada toliko toga želiš i očekuješ od glazbe.” Onda je dodao: „Osim što se to ponekad i dogodi.”

Đavao nema svoje gline

Nije da želim „pokrstiti” sav rock and roll, naravno da ne. U popularnoj glazbi ima stvarno uvrnutih stvari, naročito što se tiče seksa. No i u tome se moramo prisjetiti da đavao nema svoje „gline”, materijala s kojim će raditi. Sve što on može jest uzeti Božju glinu (koja je uvijek, kako Biblija kaže, „veoma dobra”) i iskriviti je. To znači da je čak i neka seksualno najiskrivljenija rock pjesma pokušaj – iako slomljen – pjevati Pjesmu nad pjesmama. Čistoća srca omogućava nam vidjeti dobro koje se tamo iskrivilo. Mislim da je sveti Pavao mislio na to kada je rekao: „Sve je čisto čistima.” A zatim je dodao: „Okaljanima pak i nevjernima ništa čisto, nego su im okaljani i razum i savjest” (Tit 1,15), jer oni svoju vlastitu nečistoću projiciraju čak i na ono što je čisto.

Siguran sam da se svatko od nas može prisjetiti iskustva – možda u kinu, možda čitajući kod kuće roman, možda gledajući sliku u muzeju, ili možda slušajući glazbu – kada je doživio ljepotu koja ga je probola. Ljepota ima izvanrednu sposobnost probosti srce, i ako ćemo evangelizirati današnji svijet, trebat će nam susreti s pravom ljepotom da to učinimo.

Pravo značenje erosa

Eros, kako je rekao sv. Ivan Pavao II., „podrazumijeva pokret ljudskoga srca prema gore, prema onome što je istinito, dobro i lijepo”. To je klasično značenje te riječi, i tako je koristi Crkva. Kada ste privučeni nečemu lijepome, kada istina nečega jednostavno odzvanja u vašemu srcu, kada gledate film koji vas jednostavno obuzme, kada svjedočite nečemu tako dobrome, ljubaznome ili punome ljubavi u ljudskim odnosima da vam zapne knedla u grlu ili vam suze navale na oči – to znači da se u vašemu srcu probudio eros. To sam ja iskusio s osam godina, slušajući Springsteena.

Čak i djeca imaju eros, nostalgiju za istinitim, dobrim, lijepim – čežnju za domom (to je pravo značenje riječi „nostalgija”). Evangelizacija, ako je prava, uvijek apelira na eros, jer je on želja ljudskoga srca za Bogom – Istinom, Dobrotom, Ljepotom. On nam dolazi u konačnome, ali otvara nam put prema beskonačnome. Prve riječi koje Isus kaže u Ivanovu Evanđelju jesu: „Što tražite?” Drugim riječima: „Kakav pothvat želite izvršiti?”, „Što želite?”, „Za čime čeznete?” To je izravan apel na eros.

Evangelizacija preusmjerava eros pokazujući nam njegovo vječno zadovoljenje u braku Jaganjca, svjedočeći činjenicu da postoji svadbena gozba koja odgovara čovjekovoj boli i gladi za beskonačnim. Tragedija je za mene, koji sam odrastao u katoličkim školama sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, bila ta da sam osjećao eros, ali nitko nikada nije za mene „povezao točke” između te vatre koju sam osjećao iznutra i Boga. U mojoj je glavi vjeronauk bio posve nepovezan s onim probadanjima koja sam osjećao u svojim susretima s ljepotom.

Umjetnost koja blagoslivlja vaše srce

Veoma je važno da promišljamo o stvarima koje nam obuzimaju srce. Koja je umjetnost, koje su priče, filmovi, televizijske serije i glazba koje su vama obuzele srce? Čak i ako su bili iskrivljeni, sjetite se da je u njima ipak bilo nečega dobroga što je postalo iskrivljeno. Može biti procesa čišćenja za sve nas, koji će nas poučiti da vidimo što je dobro u svim stvarima koje su obuzele naše srce. Na primjer, ja sam imao jedno razdoblje kada nisam slušao određenu glazbu jer je ona u mojem umu bila povezana s mnogim neurednim iskustvima u mojemu životu. Morao sam proći kroz jednu vrstu detoksifikacije – ne nužno od same te glazbe (iako je nekada i to bio slučaj), nego od asocijacija koje je ta glazba budila u mojemu životu.

No kako sam putovao dalje u svojemu odnosu s Kristom, došlo je vrijeme kada su se stvari koje su doista obuzele moje srce dok sam odrastao vratile, i onda sam ih mogao promotriti na posve nov način, jer sam uspio vidjeti dobro kojemu sam uvijek bio privučen, a da me loše ne uhvati onako lako u svoju zamku. Sjećam se kako me je 2004. godine moj duhovnik, kada sam ga tek počeo upoznavati, pitao da mu ispričam o svojemu molitvenome životu – što su njegovi vrhunci, a što su borbe i smetnje. Rekao sam: „Pa, jedna od najvećih borbi koje imam kada pokušavam utišati svoje srce i slušati Gospodina jest to što mi u misli dolaze pjesme i filmovi. To mi je velika smetnja.”

Nasmiješio se od uha do uha i rekao: „Jesi li ikada pomislio da Gospodin preko tih pjesama i filmova možda pokušava nešto reći tvojemu srcu?”

Odgovorio sam: „Ne, velečasni, to je obično Springsteen, U2, ‘Ratovi zvijezda’… Svjetovne stvari.”

Zatim me upitao: „Jesu li ti te pjesme i filmovi bili važni kada si odrastao?” „Pa jesu”, rekao sam. „Mislim, s time sam odrastao.”

Rekao je: „Misliš li da Gospodin ne zna govoriti tvojim jezikom? Gospodin pokušava doći do tvojega srca, i jedan od načina na koje to čini jest preko umjetnosti koja govori tebi. Sljedećega puta kada budeš molio, a na um ti padne pjesma ili prizor iz filma, obrati pozornost na to. Možda stihovi odražavaju nešto što ti Gospodin pokušava reći, ili je možda ta pjesma povezana s nekom uspomenom iz tvojega života o kojoj ti Gospodin želi nešto pokazati.”

Taj jedan susret s mojim duhovnikom promijenio mi je cijeli život. Godinama sam mislio da su te stvari smetnje, i počeo sam uviđati da je to jedan od načina na koji Bog pokušava doći do mene, i govori mi veoma osobno i intimno.

Potreba za umjetnošću u evangelizaciji

Želim vas potaknuti da u umjetnosti koja vam blagoslivlja srce nađete utjehu na koju imate pravo. Ali ako su u toj umjetnosti neke stvari iskrivljene, dopustite Gospodinu da ih raspetlja za vas, kako biste mogli vidjeti ono pravo dobro kojemu ste uvijek bili privučeni.

Papa Pavao VI., kada je jednom prilikom govorio umjetnicima, ne samo katoličkima, rekao je: „Trebamo vas. Trebamo vašu suradnju kako bismo mogli ostvariti svoju službu. […] Vaša se umjetnost sastoji od dosezanja blaga iz nebeskoga područja duha, i zaodijevanja toga blaga u riječi, boje, oblike, čineći ta nebeska blaga dostižnima.” Otišao je tako daleko da kaže da bi bez dara umjetnika služba Crkve postala „drhtava i nesigurna, i bio bi potreban naročit napor […] kako bi se služba Crkve učinila umjetničkom.”

Kada razmišljamo o ulozi umjetnosti u evangelizaciji, ne bismo trebali misliti samo na sakralnu umjetnost. Radi se o nečemu širemu. Sveti Ivan Pavao II. u svojemu je pismu umjetnicima rekao:

„Čak i onkraj svojih tipično religioznih izraza, istinska umjetnost veoma je blisko povezana sa svijetom vjere, tako da čak i u situacijama gdje su kultura i Crkva veoma udaljene, umjetnost ostaje jednom vrstom mosta prema religioznom iskustvu. U onoj mjeri u kojoj traži lijepo, […] umjetnost je po svojoj prirodi jedna vrsta apela misteriju. Čak i kada istražuju najmračnije dubine duše ili najuznemirujuće vidove zla, umjetnici na jedan način daju glas univerzalnoj želji za otkupljenjem.”

Umjetnost, kako bi došla do srca, mora biti iskrena. Mora pripovijedati pravu priču, ne zašećerenu, ne uljepšanu i s mašnom. Mora biti voljna postati ružnom kako bi postala lijepom – to je pashalni misterij. Zapravo, to je uvijek znak razlikovanja između istinske i lažne ljepote: sadržava li ona taj element pashalnoga otajstva, tu potrebu za prijelazom u dublje dimenzije stvarnosti, koje sam se otvaraju samo po trpljenju?

Istina i ljepota su povezane

Istina i ljepota uvijek pripadaju skupa. Kada ih razdvojimo, na kraju se izrugujemo (eng. scorn) istini i „pornificiramo” (eng. porn) ljepotu. Dopustite da objasnim. Kada se crkveni nauk objavljuje na suh i doktrinaran način, čak i ako je ono što čujemo u tehničkome smislu istinito, mi ćemo to onda izrugati – i to s pravom, jer srce osjeća prazninu u kojoj nema ljepote. S druge strane, kada tražimo ljepotu odvojenu od istine, tada je„ pornificiramo”. Hoću reći da svodimo ljepotu na puku tjelesnu razinu – odsječenu od svake više istine – i fiksiramo se na idealizirane slike „savršene tjelesne ljepote” radi sebičnoga i niskoga zadovoljenja.

Kada istinito, dobro i lijepo „plešu” zajedno kako treba, onda evangeliziraju same od sebe, jer bude eros i pozivaju ga na nešto onkraj njega. Način kako možemo testirati je li ljepota istinita – jesu li to istina, dobrota i ljepota zajedno u svome ispravnome plesu – ili je to iskrivljenje ljepote, ili lažna ljepota, jest sljedeći: uključuje li ta ljepota element križa? Temeljna je biblijska istina reći da se onoga dana, najužasnijega dana u ljudskoj povijesti, kada je razapet Sin Božji, dogodila najljepša stvar.

Autentična ljepota uvijek uzrokuje patnju. Uzrokuje bol u srcu. Tko može poreći da je jedna od najljepših stvari na ovome planetu rođenje djeteta? Ali također znamo da se rođenje djeteta događa s velikim bolovima porođaja. Svaki ljudski pothvat koji će ljude povesti istinitome, dobrome i lijepome uključivat će porođajne bolove, a zatim ljepotu rađanja.

Ljepota koja proizlazi iz boli, ružnoće ili nereda ukazuje na autentičan kršćanski život, ukazuje na pravu svetost. Zakopati svoju bol, ružnoću ili nered u ime „svetosti” ukazuje na nešto neautentično. Ne znam za vas, ali znati da sam voljen samo kada nosim masku. Svatko se može lijepo zamaskirati kako bi mu drugi odobravali. Želim znati da sam voljen i kada se sve maske skinu, u svem svojem neredu. Netko mi je jednom rekao: „Christophere, ti si jako lijep nered”, i mislim da je to najbolji kompliment koji možemo nekome dati. To smo zapravo mi – prelijepi nered. I u svojem smo neredu ljubljeni. To je dobra vijest, a kada to znamo, ne samo u svojim glavama, nego i u svojim srcima, možemo biti „goli” bez srama – ne samo što se nemamo ničega sramiti, nego jer znamo da smo u svojemu sramu ljubljeni.

Nevjerojatna ljepota

Imao sam povlasticu da sam sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća mogao proučavati teologiju tijela prema sv. papi Ivanu Pavlu II. pod vodstvom mons. Lorenza Albacetea, divnoga katoličkoga svećenika koji je bio osobni prijatelj sv. Ivana Pavla II. Bio je debeo, posve neuredan, pušio je „k’o Turčin” – pravi „osporavani znak”, a ja sam ga upravo zbog toga volio. Uvijek je imao pepela cigarete po svome svećeničkom odijelu, i pušio je na predavanjima iako su posvuda bili znakovi o zabranjenom pušenju. Taj me čovjek privukao, ne samo jer je bio briljantan profesor, nego jer je imao nešto što sam ja trebao, i znao je da ja to nemam. Taj je čovjek bio slobodan. Nije nosio maske. Dobili ste ono što ste vidjeli, i to je bilo veoma privlačno.

Albacete nikada neće biti kanoniziran, ali na svoj jednostavan – usuđujem se reći i neuredan – način, pokazivao je prelijepu svetost. Sveci nisu savršeni ljudi. To su ljudi koji znaju da su savršeno ljubljeni u svim svojim nesavršenostima. To su ljudi čija je sva neurednost otvorena milosrdnoj ljubavi Božjoj, a ne prekrivena pobožnom maskom. To su ljudi koji su u dodiru sa svojom najdubljom čežnjom za istinitim, dobrim i lijepim, to jest, oni su u dodiru s erosom. To je bio Albacete. Kako je jednom rekao na duhovnoj obnovi (ovo je parafraza):

„Pogledajte u svoju vlastitu čovječnost, pogledajte duboko u nju, jer je Otajstvo postalo tijelom, Otajstvo je ušlo u ovaj svijet i zavelo me je sa svakom kapi kiše koja pada. […] Ljepota nas zavodi, a bez prianjanja uz konačno, moramo joj dopustiti da nadahne našu čežnju za Beskonačnim, za Ljepotom. To je proces obraćenja. Što da ja radim? Moram biti savladan ljepotom, lijepim stvarima, tražiti ljepotu posvuda. […] Dopustite sebi da vas ljepota savlada.”

Biti iskren s Bogom

Oni koji sebi dopuštaju da ih ljepota savlada sigurno će trpjeti, jer – kako smo rekli – istinska ljepota uvijek uključuje onaj element križa. A taj križ neizbježno će dovesti do molitve u agoniji, dubokoga krika u sjedinjenju s Kristom: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!”

Na duhovnoj obnovi prije nekoliko godina upoznao sam svećenika koji me je vodio kroz neke vježbe da mi pomogne doći u dodir s mojim srcem i mojim stvarnim željama. U tome je procesu izašlo na vidjelo mnogo gnjeva prema Bogu, i ja sam Mu sve to dao na znanje! Mislio sam da moram odmah otići na ispovijed zbog toga što sam rekao Bogu. I tako sam otišao svećeniku i rekao mu točno ono što sam rekao Bogu. Nikada neću zaboraviti njegov odgovor: „Pa ti si jednostavno molio psalam 22. zajedno s Kristom: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’” Nastavio je: „Ne moraš ispovijedati da si bio iskren s Bogom. Moraš ispovjediti kada nisi bio iskren s Bogom. Nosio si sve te pobožne maske. Sada ih skidaš. Sada se razgolićuješ pred svojim Stvoriteljem. To je prava molitva.”

Taj me je svećenik poučio da je molitva vježba želje. Sveti Augustin rekao je da su naša srca vježbalište želje, i ako želiš uvijek moliti, onda moraš doći u dodir s najdubljim željama svojega srca i pustiti Bogu da ih isteže, jer će jačanje naše čežnje biti jačanje naše molitve.

To želim reći. Kada čeznemo za ljepotom, znali mi to ili ne, čeznemo za Bogom. Ljepota s malim početnim slovom – gdje god je nalazili – mora nas dovesti do Ljepote s velikim početnim slovom. To je sakramentalno. I sama je čežnja molitva. „Crkveni oci”, kako nas je Benedikt XVI. podsjetio u jednom eseju iz vremena prije papinstva, „kažu da molitva, ispravno shvaćena, nije ništa drugo nego to da postanemo čežnja za Bogom.” Evangelizacija stvarno nije ništa drugo nego ljudima pomoći vidjeti za čime to stvarno čeznu. A ono za čime svi stvarno čeznemo jest da u potpunosti sudjelujemo u vječnoj Ljepoti. Dobra je vijest da ta vječna Ljepota ne želi ništa drugo osim da nam bude darom, da ispuni naše čežnje sve do nezamislivoga blaženoga zadovoljenja.

Izvor: Ascension Press | Prijevod: Ana Naletilić

Prilagodba predavanja Christophera Westa na Ascension Summitu održanom u listopadu 2017. godine. Tekst predavanja preveden je i objavljen uz dopuštenje nakladnika Ascension Press. Sva prava pridržana.