To se isprva uistinu doima proturječno. Međutim, nakon daljnjega istraživanja postaje očigledno da bi Crkva protuslovila sebi ako ne bi ukazivala na nemoralnost nekih tehnika pomoću kojih se stvara život. Crkveno učenje o reprodukcijskim tehnologijama jednostavno je nastavak njezina učenja o kontroli rađanja.1 Dok kontracepcijske metode kontrole rađanja razdvajaju spolnost od djece, mnoge reprodukcijske tehnologije razdvajaju djecu od spolnosti. Nepokolebljiva dosljednost u podupiranju značenja ljubavi, života i braka – značenja toga što smo stvoreni kao muško i žensko na sliku Božju – zahtijeva da se ta veza između spolnosti i djece, djece i spolnosti, nikada ne razdvaja, neovisno o okolnostima i motivima.

Osnovno moralno načelo Crkve koje se tiče reprodukcijskih tehnologija je ovo: ukoliko određena medicinska intervencija pomaže bračnomu zagrljaju da dosegne svoj naravan cilj, ona mora biti moralno prihvatljiva, čak i hvalevrijedna. Ali ako ona zamjenjuje bračni zagrljaj kao sredstvo kojim se postiže začeće djeteta, ona ne održava Božji naum za ljudski život.2 Odvajanje začeća od ljubavnoga zagrljaja muža i žene ne samo da izaziva daljnja zla, nego – čak ako se ona i izbjegnu – ono ostaje protivno dostojanstvu djeteta, dostojanstvu supružnika i njihova odnosa, te našega statusa kao stvorenja. Promotrimo svaku od ovih spornih točaka.

Izazivanje daljnjih zala. Kao što je Krist rekao, stablo možete prepoznati po njegovim plodovima (usp. Mt 7,17–20). Razdvajanje začeća od bračnoga zagrljaja ne mora nužno povlačiti za sobom sljedeća zla, no najčešće ipak dovodi do njihove praktične primjene: masturbaciju kao sredstvo za dobivanje sperme, stvaranje “viška” ljudskih života koji se ili uništavaju pomoću abortusa (ublaženo se to izražava riječima “selektivna redukcija”) ili zamrzavaju za kasniju “uporabu” ili namjerno uzgajaju za medicinska istraživanja; “eugenički mentalitet” koji pravi diskriminaciju između ljudskih bića, ne odnoseći se prema svima s jednakom skrbi i dostojanstvom; trgovanje spolnim rasplodnim stanicama (i spermijima i jajnim stanicama) te zamrznutim embrijima koji se daju na uporabu drugim ljudima; osjemenjivanje neudatih žena i, stoga, sva zla povezana s djecom “bez oca”.

Dostojanstvo djeteta. Dok postoje mnogi načini spolnoga čina putem kojega se dijete može začeti (bračni zagrljaj, čin silovanja, razvrat, preljub, incest, raznovrsni tehnologijski postupci), samo je jedan u skladu s održavanjem dostojanstva djeteta. Ljudsko veliko dostojanstvo proizlazi iz slike Božje na koju smo stvoreni. Ljubav je naš izvor, poziv i svršetak. Tako ljudsko dostojanstvo zahtijeva da dijete bude začeto činom ljubavi koji zrcali Boga. To je bračna ljubav, a njezin je bitni izričaj zagrljaj muža i žene u “jedno tijelo”.

Od trenutka začeća djeca zaslužuju poštovanje kakvo dugujemo svakomu čovjeku. Ona su u dostojanstvu jednaka svojim roditeljima. Stvorena su poradi sebe samih i treba ih se bezuvjetno prihvatiti kao Božji dar. Željeti dijete, ne kao plod bračne ljubavi nego kao konačni rezultat tehnologijskoga postupka, znači odnositi se prema djetetu kao prema proizvodu koji je potrebno pribaviti, umjesto kao prema osobi koju se treba voljeti. Za one koji su u to uključeni, to stvara – svjesno ili nesvjesno, suptilno ili možda ne tako suptilno – neosoban stav prema djetetu.

Proizvodi su izloženi kontroli kvalitete. Kada potrošite veliku svotu novca za novi TV prijamnik, želite ga u besprijekornu stanju. Ne marite za televizorom koji ste izvukli iz kutije poradi njega samoga. Želite onaj koji funkcionira. Ako je neispravan, vratit ćete ga i dobiti povrat novca ili ga zamijeniti za drugi.

Slično, postoji stvarno iskušenje da će par, koji plaća tisuće (pa čak i desetke tisuća) dolara za ovakve postupke, zahtijevati “povrat novca” ili “zamjenu” ukoliko je njihov “proizvod” manjkav. Mentalitet takvoga pristupa navodi ljude da ne žele samo jednu određenu bebu začetu zbog sebe same, nego radije bebe u “besprijekornu stanju”, čak i bebe “po narudžbi”: ovakva spola, ovakve boje očiju, ovakve boje kože, ovakva stasa. Zapravo, ako je beba deformirana ili na neki drugi način ne ispunjava sasvim određena očekivanja para, često se ono “ostruže” i postupak započinje ispočetka.

Ne mislim time reći da se svaki par koji plati te postupke srozava na tu razinu. Moguće je oduprijeti se iskušenju primjene “kontrole kvalitete”. Ali depersonalizirajući način razmišljanja ugrađen je u samu narav takvoga postupka.

Jedini način da se osigura poštivanje dostojanstva svakoga djeteta jest osigurati da supružnici shvate i žive puno značenje spolnosti i da nikada ne traže djecu odvojeno od njihova sjedinjenja. Nijedno dijete, s bilo kakvim “manjkavostima” koje može imati, nikada ne može biti neželjeno ili nevoljeno ako je ono plod roditeljskoga sjedinjenja koje zrcali Boga. Bezuvjetna ljubav začinje bezuvjetnu ljubav.

Dostojanstvo supružnika i njihov odnos. Kongregacija za nauk vjere je istaknula da, ako bi naraštaj ljudskoga života trebao poštivati ne samo dijete, već i roditelje te dostojanstvo njihova odnosa, ono bi “moralo biti plod i znak uzajamnoga osobnoga darivanja supružnika, njihove ljubavi i njihove vjernosti”.3 Drugim riječima, držeći se onoga o čemu govorimo kroz cijelu ovu knjigu, naraštaj ljudskoga života mora biti plod onih “da” izrečenih u ženidbenoj privoli te izraženih kroz spolni čin.

Tehnologijski naraštaj ljudskoga života jednostavno ne proizlazi iz braka. Tako začeto dijete nije plod roditeljske
ženidbene privole koja je “tijelom postala”. Dijete je proizvod tehnologijskoga postupka koji provodi treća strana potpuno odvojeno od sjedinjenja roditelja. Kao što primjećuje William E. May (moralna teologija): “Supružnici više ne mogu drugima prenijeti povlasticu koju imaju u začinjanju ljudskoga života, isto kao što na druge ne mogu prenijeti ni pravo sudjelovanja u bračnomu činu.”4 To što su spolne stanice kojima se tehničar služi možda upravo one koje pripadaju mužu i ženi, ne utječe bitno na način djetetova začeća.

Dakle, još jednom, supružnici koji se upuštaju u te postupke krše, svjesno ili nesvjesno, ono izrečeno “da” svoje ženidbene privole.5 Sve dok supružnici imaju želju izraziti svoju “otvorenost prema djeci” utječući se tim postupcima, u najboljemu slučaju izražavaju: “Da, ali ne kao što je Bog to naumio.” Djelovati protivno Božjemu planu za brak i prokreaciju krajnje je nespojivo sa ženidbenom privolom, čak i ako se djeluje u “najboljim namjerama”.

Štoviše, brojni bračni parovi mogu posvjedočiti o despersonalizirajućim učincima izvrgavanja brojnim testovima i postupcima u kojima se spolne stanice tretiraju kao “sirovina” koju se treba izvaditi za proizvodnju djeteta. Ni umjetno oplođivanje od liječnika s dugačkom iglom nikako ne spada na listu deset najdostojanstvenijih doživljaja neke žene. Neki će potvrditi da je sve to bilo vrijedno truda kada se rodi “čudesno dijete”. Temeljna spoznaja da je njihovo dijete “čudo znanosti” prije negoli čudo njihova bračnoga sjedinjenja, ne može nego razvezati temeljnu psihologiju obiteljskih odnosa o kojima podjednako ovisi ravnoteža i supružnika i djece.

Bračni zagrljaj jednostavno nije biološko prenošenje spolnih stanica. Da je to slučaj, parovima koji žele začeti, bilo bi mnogo prikladnije primijeniti in vitro tehnike nego ih prepustiti biološkoj “slučajnosti”. Bračni je zagrljaj tako duboko osobna, sakramentalna, tjelesna i duhovna stvarnost. Razdvajati ljudsko začeće od toga vrhunskoga sjedinjenja ukazuje na nedostatak razumijevanja i poštivanja “jezika tijela” i najdublju bit bračnoga života. Time se depersonaliziraju svi koji su u to uključeni.

Naš položaj kao stvorenja. Bog je jedini, kako ispovijedamo u Nicejskome vjerovanju, “Gospodin i Životvorac”. Supružnici imaju posebnu povlasticu surađivati s Bogom u stvaranju djece, iako stvorenja sama po sebi nisu gospodari života. Ona su samo sluge Božjega nauma.

Nasuprot tomu, tehnologijskom oplodnjom, kao što je iznijela Kongregacija za nauk vjere, “život i identitet zametka povjeravaju se moći liječnika i biologa i uspostavlja se gospodstvo tehnike nad ishodištem i sudbinom ljudske osobe”.6 Supružnici i tehničari stoga stavljaju sebe u ulogu operatora umjesto kooperatora, kreatora umjesto prokreatora. Oni negiraju svoj status stvorenja i umišljaju kako su “poput Boga” (usp. Post 3,5).

Bog je stvorio spolno sjedinjenje kao sakramentalni simbol svojega vlastitoga života i ljubavi te našega sjedinjenja s Kristom. Traženje početka ljudskoga života izvan spolnoga sjedinjenja također je simbolično. Ono simbolizira odbacivanje našega sjedinjenja s Bogom: želju da imamo život bez Boga ili barem odvojen od njegova plana za nas. Kao što Katekizam navodi, pretpostavljajući vlastite planove Božjima, preziremo ga. Kada odabiremo sebe nasuprot zahtjevima koji proizlaze iz našega položaja kao stvorenja, djelujemo protiv našega vlastitoga dobra.7

*Kao jedan od “plodova” umjetne oplodnje je i izrada nakita od odbačenih embrija dobivenih postupkom MPO. Više o tome pročitajte OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

1  Pismo obiteljima pape Ivana Pavla II: Godina obitelji 1994., IKA, Zagreb, 1994., 19

2  Usp. KKC 370

3  Isto

4 Usp. TT 103. Ivan Pavao II. iznosi razvoj crkvenoga shvaćanja sakramentalnoga znaka ženidbe. Povijesno, većina teologa polazi od stajališta da znak ženidbe predstavlja čin razmjene ženidbene privole, što stoji nasuprot drugomu stajalištu koje ishodište sakramentalnoga znaka vidi u samomu činu ostvarenja braka. Ivan Pavao II. združuje ta dva stajališta prepoznavši da se riječi bračne privole “mogu jedino ispuniti putem bračnoga spolnoga čina”. Bračnim činom, kazuje on, “ulazimo u stvarnost koja odgovara tim riječima. I jedan i drugi element je važan u odnosu na strukturu sakramentalnoga znaka.”

5 Netko može prigovoriti: “Nije li znanost oborila tu cijelu priču o Adamu i Evi?” Ne. Pripovijesti o stvaranju u Knjizi Postanka nikada nisu bile ni zamišljene da budu znanstveni opis stvaranja svijeta. Knjiga Postanka rabi slikovit jezik koji govori o puno dubljim istinama o svemiru i o našemu postojanju u njemu od onih koje će nam znanost ikada moći izreći.

Pretpostavimo da zamolite znanstvenika i pjesnika da obojica opišu drvo. Dat će nam posve različite opise. Može li itko reći da znanstvenik osporava pjesnika?

Pa ipak, pripovijesti u Knjizi Postanka nisu tek nečija poezija. Premda mitske, one nisu puki mit. One su nadahnute riječi Božje. One kazuju istinu – duboku istinu – o smislu života, o tome tko je Bog i tko smo mi kao muškarci i žene. Crkva tumači simboliku biblijskoga jezika na autentičan način, poučavajući da su naši praroditelji stvoreni u stanju svetosti i pravednosti, ali su pali putem čina koji se dogodio na početku ljudske povijesti (KKC 375 i 390).

6 U ovoj točki u pripovijesti, “Adam” (što znači “čovjek”) jest opća ljudska osoba i predstavlja cjelokupno čovječanstvo, ne samo muškarce. Zapravo, biblijska pripovijest ne čini razliku između muškoga i ženskoga sve dok žena nije stvorena iz Adamova rebra.

7 GS 24. Biti stvoreni “poradi nas samih” znači, između ostaloga, da nikada opravdano ne možemo biti  iskorištavani kao sredstvo za postizanje cilja druge osobe. Nasuprot tome, ostatak kreacije nije “radi nje same”, nego poradi nas. Sve dok smo dobri upravitelji, možemo se koristiti stvorenim svijetom za našu dobrobit. Ali nikada ne smijemo iskorištavati drugu osobu.