MARICA STANKOVIĆ: GODINE TEŠKE I BOLNE (4)

Svatko je osjećao da se tim ženama strahota sprema: Mogle smo samo plakati… A preko polovice je izgubilo sposobnost da budu majke

“Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grije. Ne, nikada iz moga pera ne bi mogle poteći riječi mržnje. Ili prijetnje. Ili osvete. Zašto? Jer je zakon ljubavi duboko upisan u mojoj duši.” Ovim riječima započinje knjiga službenice Božje Marice Stanković u kojoj ova izvanredna djelatnica katoličkog laičkog pokreta opisuje svoje petogodišnje robijanje u požeškoj kaznionici. Marica Stanković piše knjigu kao da pripovijeda svojoj supatnici Mariji kojoj se izravno obraća na početku s uvodnim i na kraju sa zaključnim tekstom.[1] Naš će portal u sedam nastavaka objaviti ulomke ovog potresnog svjedočanstva i dragocjenog priloga o istini onoga strašnoga vremena o kojemu u posljednje vrijeme često slušamo neke drugačije priče. Ipak, više nego za povijest vjerničkih stradanja ovi će zapisi poslužiti kao snažno svjedočanstvo i primjer autentične vjere i istinskog domoljublja.

Foto: Flickr.com/ILO in Asia and the Pacific, marica stanković svjedočanstvo rad na lonji

Foto: Flickr.com/ILO in Asia and the Pacific

“Stroj!” “Strojite!”, vikale su u rano jutro komandirke kad smo u dvoredu izlazile iz svojih soba i na krugu se dijelile: velika grupa žena za građevinarstvo i ekonomiju, povorka žena za krojačiju, za galanteriju i špageraj, za ostale kućne radionice, za školu, za neke administrativne poslove.

Postrojene stajale smo u uzornom redu, bio snijeg do koljena ili sunce da poludiš. Obično se nije u stroju smjelo govoriti. Milicajke sa “škiljavom” Darom skakale bi oko nas, izvikivale, prebrojavale, premještale žene iz stroja u stroj prema naređenjima na papiru, koja su bila skrojena na upravi. “Stroj” se teško podnosio, ako je dugo trajao i ako su milicajke bile nepodnosive, ali inače u to vrijeme, kad je bilo malo blaže, logorašice iz raznih soba mogle su se vidjeti, nešto si reći, poručiti.

“Stroj” je bio nesnosan, jer je svaki čas donio novo iznenađenje, pa su do njegova kraja žene bile već smrznute od teške zime ili kiše, ili omamljene od ljetne žege, a još više od straha i napetosti što će biti. Kadgod je k “stroju” došla i preodgojiteljica Devčić da svojim “majčinskim” okom zaokruži povorku žena, a dakako, tu su bili i milicajci i milicajke sa strojnicama, koje će pratiti žene u poslu na ekonomiji, u autobusu, na građevini, uopće na svim radovima izvan kruga.

Još bi teže bilo, kad se rad prekidao i kad se “stroj” formirao u radno vrijeme. To je značilo izbiranje za vanjski rad. Gdje? Neposredno oko logora? Na kojoj državnoj ekonomiji bilo gdje? Na auto-putu? Već 1948. pošla je velika skupina žena na auto-put i vratila se u jesen izmrcvarena i oronula.

Malo nakon što sam uskočila u krojačnicu bilo je takvo izbiranje i prebrojavanje na krugu. Rad je bio prekinut i svi smo se morali svrstati po strukama. Auto-put! Svakako. Ide se na auto-put! Ali netko je, ne zna se ni tko ni kako, ubacio tvrdnju, da se ide na Lonju na isušivanje Lonjskog polja. Među ženama nastala je opća strava. Još nikada se nije toliko i tako dugo biralo. U stroju je bila čak i pošteda i tebece, i pokoja od njih je bila izabrana. Šta je s tim ženama? Kud te žene idu? Kad je došla na red krojačnica, bila sam uvjerena da će i na me pasti kocka. Jer kakvu ja vrijednost predstavljam u toj radionici. Pa ipak me nisu prozvali. Meni je odahnulo, ali eto, tamo među izabranima na krugu već stoje Vlasta Arnold, Zora Heger, Kata Lončarević, sestre Karitoza, Bernardina i Brigita uz mnoštvo poznatih i nepoznatih djevojaka i žena.

Kamo će te sirote? Na auto-put? Na Lonju? Činilo nam se da idu na smrt. I veliki plač nasta u logoru.

Izabrane su imale vrlo malo vremena da se spreme, a onda su ih izolirali od nas. Strava je obuzela cijeli logor. Kamo idu? Da li doista na Lonju? Hoće li se žive vratiti? Nikad se nisu s toliko boli žene međusobno rastajale. Sve bolje rublje, jer još smo imale svoje rublje, sve jelo iz paketa, sve je išlo tim ubogim ženama. Negdje na hodniku srela sam Arnoldovu Vlastu i uz plač je zagrlila.

“Neka! Ne puštam ni jedne suze da uživaju u njoj. Bog zna što radi.”

Plač, jadikovke i suze svagdje. Svatko je osjećao da se tim ženama strahota sprema, ali što smo mogle nego plakati i suosjećati.

U noći je bio pokret tih žena. Kao roblje u sivim uniformama prolazile su krugom s velikim zavežljajima na glavi. Kad su došle pred zgradu nitko nije mogao zaustaviti riječi njihova opraštanja koje su nam slale kroz crnu noć. Ni milicija, ni “škiljava” Dara, ni upravnik,

“Zbogom, Zorice”, dovikivao je glas odozdo. “Zbogom, Barice, čuvaj se”, odgovarao je glas na prozoru iza rešetaka. Dakako, svi su prozori bili načičkani glavama, nitko nije spavao. “Doviđenja, Danice”, vikao je mladenački glas odozdo. “Moli za me!”

“Molit ću se, ne boj se ništa, Verice”, gušio se glas na prozoru.

“Soba br. 10, zbogom!”

“Tebece, zbogom!”

“Zbogom, zbogom i doviđenja! Ne zaboravite nas!”

“Zbogom, doviđenja! Mislit ćemo na vas.”

“Zbogom, zbogom!”

Bilo je u tom opraštanju nešto tako dirljivoga da su i naši “prijatelji” bili nijemi i nitko se nije usudio koriti žene zbog te noćne nediscipline. Među posljednjima išla je naša Vlasta. Netko joj je nosio prtljagu, jer je bila praznoruka. Stas joj se nešto pogurio, ali glavu je digla visoko.

Jadna Hrvatska! Kuda ideš? Kamo šalješ svoju djecu?

Međutim, vani se već čuo šum motora velikih autobusa. “Brže, brže”, požurivale su milicajke, i konačno se čula buka kola koja su odmicala u nepoznato i vozila sa sobom toliko mladih i nježnih i toliko dragocjenih života.

Te noći nije u logoru nitko spavao.

Novi upravnik Mijo Hlad počeo je divno svoju karijeru. Sad će morati još više obarati oči pred ženama. Istina je, sve je to bilo po naređenju Ministarstva, ali zar bi jedan plemenit čovjek mogao ostati na tom mjestu? To je služba za laktaše, karijeriste, za ljude bez duše.

Već kratko vrijeme iza odlaska tih žena saznale smo da su doista otišle na isušivanje Lonjskoga polja.

Nakon punih 14 mjeseci one su se vratile. Bilo je sunčano prijepodne, mi u najvećem poslu, kad kamioni zaštropotaše na krugu. U prvom kamionu bilo je nekoliko mladih žena koje su pjevale i nosile zastave. Crvena zastava, narodna zastava i zastavice za rad bile su posve izblijedile, visjele kao krpe. A žene?

Crne, suhe, odijela skroz poderana, iz cipela su prsti virili, bluze zamazane, kose slijepljene, i sasvim svijetle od sunca. Žalosna slika. Gore od skitnica, od prosjaka. Žene su silazile s kamiona, a mi smo virile na sve prozore, jer van se nije moglo. Virile smo i izvikivale koja je koja, ali malo koju smo prepoznale. Tako su bile izobličene, crne, čađave.

“Dobro je da i tako izgledamo”, uspjelo nam je ipak čuti. To je bio prvi izvještaj. Drugi su slijedili nakon dva dana kad su se žene malo smirile i uredile.

Teško je ponoviti ono što smo od žena čule. A čule smo ponešto i prije, jer su se bolesne vraćale, među njima i Vlasta Arnold. Ali ovo što su sad žene pripovijedale teško je prenijeti na papir. To bi morala napisati jedna od njih.

Dakle, cilj je njihov bio doista Lonjsko polje. Tamo su ih već čekale barake, 8 km daleko od gradilišta. Zato su se dizale u 2 ili 3 sata, onda se dijelila kava i onda marš do radilišta na koje se moralo stići do 7 sati. Na radilištu se radilo do tri ili četiri sata, onda marš natrag. Tad se oko 8 sati dobivao ručak, a jedan sat iza njega večera. To je obično bio ričet. Žene su ga obično čuvale za jutro, jer im je bilo teško raditi cijeli dan o crnoj kavi. Iza večere je bilo još prebrojavanje koje bi jako dugo trajalo. Leglo se nije nikada prije 10,30 ili 11 sati. Svega tri sata spavanja, najviše četiri. Onda opet crna kava i jučerašnji ričet pod zvjezdanim nebom – i sve po redu. Svaki dan isto, na posao i s posla moralo se ići u maršu. Teško onoj, koja je zaostala. Ta bi obično dobila preko leđa. I Vlastu Arnold lupio je jednom milicajac preko leđa. Žene su zaplakale, ali Vlasta ništa.

To je bio put, a radilište? Radilo se na krčenju i isušivanju. Ne zna se što je bilo teže. A sve je bilo normirano. Ako nije bilo sve na vrijeme gotovo, produljilo bi se radno vrijeme, makar za nekoliko sati. One koje su radile na suhom morale su tačkama zemlju odvoziti iz jame. To je bilo teško, zemlju gurati na brijeg. A ući u vodu, u Lonju, koja se razlila tim poljem na kilometre! U vodu su ulazile bose, a dopirala im je kadgod i preko koljena. Tek poslije kupili su im čizme, kad su se sve isprehladile, kad su dobile razne upale – ta i za vrijeme menstruacije išle su u vodu – i kad ih je, prema mišljenju domskog liječnika, preko polovicu izgubilo sposobnost da budu majke.

Ovako u vodi, u blatu, u kalu, neoprane, poderane, žene su zaboravile da su žene. Tukli su ih, derali se na njih, vodili ih na raporte, i žene su podivljale. Postale su divlje, svadljive, zlobne, zavidne, proste. Psovale su sve odreda, navaljivale jedna na drugu, zlo činile jedna drugoj. Kad prije koja ne bi mogla stići normu na vrijeme, žene bi joj pomogle, pokrivale je, a sad su vikale na nju, prijavljivale je, tužile je desetaru. A desetarice bi je tukle (bile su to najgore žene, većinom kriminalke) ili bi je predali milicajcima na uredovanje. U svojoj gluposti žene su si same otežavale posao, jer su neke radile čak više nego što su trebale, nabijale su normu, a odatle nove svađe, nove psovke, novi razdor među ženama. Blizu jame u kojoj su naše radile bile su Slovenke a u trećoj Srpkinje iz Požarevca, jednako tako opremljene i bijedne, samo složnije. A nad svima upraviteljica Dara Bursač. Za vrijeme rada, za vrijeme najvećeg meteža, u kojemu su žene napinjale sve svoje snage i rušile se pod teškim i preteškim poslom; kraj vrtloga u kome su nježna ženska usta skidala s neba i zvijezde, i sunce i njihovoga Stvoritelja, kad je u njima bilo sve razoreno, okrutno, razdraženo, bjesomučno, poživinčeno, Dara Bursač na bijelom konju obilazila je oko tih jama i sa svojim pratiocem, nekim milicajskim poručnikom, rugala se ženama ili je prolazila kraj njih kao da ih nema. Njezin je vojnički plašt viorio na vjetru, a žene su dizale šake i klele na njoj svaku košticu, svaki nerv, svaki kut njezine duše. No zar je ta žena imala dušu?

Iza Lonje prešle su žene na auto-put kod Raića, gdje je bilo toliko blato da su svaku večer morale na tačkama izbacivati blato iz svojih nastambi. Iz Raića, koji je bio neizrecivo težak, otišle su na lakšu jedinicu u Repušnicu, kraj Kutine. Nevjerojatno što su sve žene na tome putu radile. Krčile šumu, istovarivale i utovarivale vagone, izradile dionicu auto-puta isto toliku kao i muškarci. U Repušnici su dočekale Uskrs, za koji su ipak bile spremnije nego za onaj strašan Božić.

A nakon svega toga strpali su ih u blombirane vagone, koji se dva dana nisu otvarali, tako da su morale praviti nuždu ili u porcije ili u kut vagona koji su mirisali i po ljudskom blatu i po ljudskom znoju.

Strašni su bili ti dani, a najbolje ih je okarakterizirala Splićanka Barica Janić, kad je rekla: “Dante nije ništa vidio. Trebalo je doći na Lonjsko polje, da se vidi što je pakao!”

Godinu kasnije, 1951., došla je u Zagreb na izgradnju studentskog grada skupina francuskih studenata, koja je čula o strahotama Lonje. Naše vlasti vodile su tu grupu na Lonju da dokažu, kako tamo nema ni logora ni logoraša, I to gotovo dvije godine kasnije nego što je logor prestao postojati. Dakako, izjava francuskih studenata je glasila da su pripovijesti o logoru na Lonji kleveta. I to se onda tiska u novinama koje se čitaju u logoru, gdje žive toliki nijemi svjedoci strahota Lonje.

Kad je mlada djevojka Štefica Licitar bila pozvana na upravu i kad se začudila da se tako što može pisati kraj živih žena, jedan je od pomoćnika, ne znam koji, pošteno ošamari što se to usudila kazati.

Kraj živih svjedoka treba pogledati profesoricu Anđelu Senčar koja i danas jedva hoda i jedva pokreće rukama, koje su se sasvim izvrnule od teškog išijasa.

O Lonjo, Lonjo, rijeko ledena!

Ti si stvarnost! Krvava i jeziva stvarnost, koju je teško izbrisati iz ljudskih duša ali i iz povijesti onih koji nastupaju tobože u ime čovještva.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD

Objavljeno: 16. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi