Unatoč tome koliko ih se često citira – osobito među katolicima – većina ljudi tek površno poznaje ovu šestoricu često citiranih pisaca i njihova djela.

C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien dobro su poznati po pričama o Narniji i hobitima. Flannery O’Connor djeluje uznemirujuće, G. K. Chesterton zbunjujuće, a Graham Greene depresivno.

Hilaire Belloc gotovo je zaboravljen, osim po jednom osobito poznatom citatu: „Gdje god katoličko sunce sja, uvijek ima smijeha i dobroga crnog vina.“

No ono što je zajedničko svim tim poznatim autorima 20. stoljeća jest ljubav prema Kristu i jedinstven način na koji su njegovu poruku donosili svijetu. Pisali su kako bi nam pomogli prilagoditi pogled pravom kutu iz kojega možemo vidjeti dublju istinu. Ako ste pročitali njihova najpoznatija djela, još uvijek postoje blaga izvan utabanih staza. Ako vas je njihov ugled dosad pomalo zastrašivao, imamo savršeno „ulazno“ djelo koje će vam pomoći da svijet – i vjeru – sagledate njihovim očima.

G. K. Chesterton: Pogled iz druge perspektive

G. K. Chesterton

Foto: Wikimedia Commons

Nitko nije toliko pogodan za citiranje kao G. K. Chesterton, dijelom zato što je tako vješto privlačio našu pozornost paradoksima.

Paradoks je prividna proturječnost koja se kosi sa zdravim razumom, kao kada Krist kaže: „Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi.“ Navikli smo na pravo značenje tih riječi, ali kada ih pomnije pogledate, na prvi pogled nemaju nikakva smisla. Chesterton je u tome bio toliko dobar da je dobio nadimak „Princ paradoksa“.

Cjelokupno Chestertonovo pisanje pokazuje njegovu genijalnost u tome da nas navede da izađemo iz svojih uobičajenih obrazaca razmišljanja. Njegov golemi opus od 80 knjiga i 200 priča utjecao je na naraštaje pisaca i mislilaca – od C. S. Lewisa i Mahatme Gandhija do suvremenijih autora poput Dorothy Day i Neila Gaimana.

Chesterton, koji je živio od 1874. do 1936., prošao je vijugav put do katoličke vjere. Odrastao je kao unitarijanac, a on i njegov brat okušali su se u okultizmu, no pod utjecajem supruge priklonio se anglikanstvu. Nekoliko godina poslije postao je katolik. Chestertonov esej „Zašto sam katolik“ pokazuje što je volio u Crkvi: „Teškoća u objašnjavanju ‘zašto sam katolik’ jest u tome što postoji deset tisuća razloga koji se svi svode na jedan razlog: katolicizam je istinit. (…) Radije bih pokušao pokazati da on nije samo veći od mene, nego veći od bilo čega na svijetu; da je zapravo veći od svijeta. Ali budući da u ovom kratkom prostoru mogu razmotriti samo jedan njegov dio, promatrat ću ga u njegovoj ulozi čuvara istine.“

Jedna od Chestertonovih najsimpatičnijih osobina bio je njegov dar za prijateljstvo s ljudima s kojima se nije slagao. Branio je kršćanstvo u javnim raspravama s poznatim osobama poput Georgea Bernarda Shawa i H. G. Wellsa. Ipak, rasprave su obično završavale tako da su svi zajedno odlazili na večeru. I Shaw i Wells ostali su Chestertonovi bliski prijatelji sve do njegove smrti.

Chesterton je pokazivao iznimnu duhovitost i logiku. Čak su i njegove najozbiljnije knjige bile prožete bljeskovima humora, a mnoge su bile jednostavno urnebesno smiješne, premda su istodobno pomagale objasniti kako ispravno gledati na svijet i duhovna pitanja.

„Misteriji oca Browna“ i danas su popularni. U njima pratimo svećenika koji rješava zločine, a čije mu poznavanje ljudske naravi omogućuje da prepozna počinitelje. Pogled oca Browna teološki je, premda se pri rješavanju zagonetki služi i razumom.

Kada je riječ o publicistici, „Pravovjerje“ je uvjerljivo njegova najpoznatija knjiga. „Vječni čovjek“ Chestertonov je odgovor na knjigu H. G. Wellsa „Pregled povijesti“, koja čovjeka prikazuje tek kao domišljatu životinju, a Isusa Krista kao običnog karizmatičnog čovjeka. Chestertonovo duhovno putovanje kroz zapadnu civilizaciju u „Vječnom čovjeku“ djeluje vrlo suvremeno jer su to neki od istih argumenata s kojima se suočavamo i danas.

Hilaire Belloc: Humor i povijest

Foto: Wikipedia/AI

Očito je da Hilaire Belloc pogađa ravno u srž svojom izravnošću i snagom. Kao vrstan povjesničar, svojim pisanjem nije samo oživljavao događaje nego je čitatelje poticao i na dublje promišljanje. Njegova svestranost kao pisca i živahan smisao za humor čine ga pravim užitkom za čitanje. Poput svojega dobrog prijatelja G. K. Chestertona, bio je iznimno plodan pisac, s više od 150 knjiga. Bio je i govornik, politički aktivist, esejist i pjesnik.

Rođen 1870. francuskom ocu i engleskoj majci, Belloc je odrastao u Engleskoj nakon što mu je otac umro kada mu je bilo pet godina. Njegova duboka katolička vjera utjecala je na gotovo sve što je pisao, ali i na način na koji je živio u Engleskoj, gdje se na katolike gledalo s velikim nepovjerenjem. Kada se kandidirao za parlament, ovako je odgovorio na slogan svojega protivnika: „Ne glasajte za Francuza i katolika.“ Rekao je: „Gospodo, ja sam katolik. Koliko god mogu, svaki dan idem na misu. Ovo“, rekao je vadeći krunicu iz džepa, „jest krunica. Koliko god mogu, svaki dan kleknem i molim ovu krunicu. Ako me odbacite zbog moje vjere, zahvalit ću Bogu što me poštedio poniženja da budem vaš predstavnik.“

Bio je izabran.

Bellocovo pisanje bilo je iznimno utjecajno, premda danas nije opće poznato. Najpoznatiji je po „Putu u Rim“, putopisu o njegovu pješačenju iz Francuske u Rim kako bi ponovno učvrstio svoju vjeru. Riječ je o očaravajućem spoju anegdota, filozofije i promišljanja, protkanom humorom.

Njegovi humoristični stihovi za djecu također su i danas popularni, osobito „The Bad Child’s Book of Beasts“ i „Cautionary Tales“, u kojima je parodirao viktorijansku naviku moraliziranja čak i oko najsitnijih stvari. Isprobajte ih ako tražite nešto u stilu Roalda Dahla ili priča o Lemonyju Snicketu.

C. S. Lewis: Dar jasnoće

Foto: Wikipedia/AI

Kada je riječ o C. S. Lewisu, vjerojatno ste ili pročitali nešto što je napisao ili poznajete neko od njegovih djela. Između „Kronika iz Narnije“, „Kršćanstva nije iluzija“ i „Pisma starijeg đavla mlađem“, možda je učinio više za objašnjavanje kršćanske vjere od bilo kojeg drugog suvremenog autora.

Lewis, rođen u Irskoj 1898., dugo je bio uvjereni ateist. Majka mu je umrla kada mu je bilo devet godina, nakon čega je poslan u internat, čime je započeo njegov put prema nijekanju Boga. Međutim, ljubav prema mitologiji i književnosti otvorila je put prijateljstvu s kolegom profesorom s Oxforda i pobožnim katolikom J. R. R. Tolkienom, koji je tvrdio da Bog postoji. Ti su razgovori kulminirali Lewisovim klečanjem u molitvi, kada je, kako je napisao, bio „možda te noći najpotišteniji i najnevoljkiji obraćenik u cijeloj Engleskoj“.

Ta iskrenost dolazi do izražaja u njegovim knjigama. Lewis razumije ljudsko stanje. Bez obzira na publiku, sposoban je pronaći savršen primjer kojim će prenijeti određenu misao, a to joj obično daje dodatne slojeve dubine. Primjerice, u „Četiri ljubavi“ precizno opisuje izazov ljubavi: „Voljeti uopće znači biti ranjiv. Volite bilo što i vaše će srce biti stisnuto i možda slomljeno. Ako želite biti sigurni da će ostati netaknuto, ne smijete ga dati nikome, čak ni životinji. Pažljivo ga omotajte hobijima i sitnim užicima; izbjegavajte svaku vezanost. Zaključajte ga na sigurno u lijes ili kovčeg svoje sebičnosti. Ali u tom kovčegu, sigurnom, mračnom, nepomičnom, bez zraka, ono će se promijeniti. Neće biti slomljeno; postat će neslomljivo, neprobojno, neiskupljivo. Voljeti znači biti ranjiv.“

U Lewisovu slučaju nema ničeg lošeg u tome da počnete s klasicima, osobito ako ih niste pročitali – ili ih dugo niste čitali. Ako ste odrasli čitajući „Kronike iz Narnije“, pokušajte ih naglas čitati djetetu. Podsjetit će vas na utjecaj koji te priče imaju na nevina srca. Njegova manje poznata znanstvenofantastična trilogija za odrasle, koja počinje romanom „Izvan tihog planeta“, kroz uzbudljive priče provlači kršćanske teološke temelje.

Kada je riječ o publicistici, „Kršćanstvo nije iluzija“ i danas ljude dovodi do obraćenja. „Pisma starijeg đavla mlađem“, napisana kao da ih piše demon koji iskušava prosječnog kršćanina, i dalje imaju moć navesti nas da vlastiti život pogledamo svježim očima. Možda je manje poznat „Veliki razvod“, koji govori o putovanju autobusom iz pakla u raj. Stvarnost i naše vlastite strasti, bile one dobre ili loše, prikazuje u novom svjetlu koje istodobno nadahnjuje i prosvjetljuje.

J. R. R. Tolkien: Istina kroz priče

Foto: Wikipedia/AI

J. R. R. Tolkien napisao je ovaj odlomak svojem sinu Christopheru, koji se daleko od kuće borio u Drugom svjetskom ratu. Toj se ideji vratio u trilogiji „Gospodar prstenova“ kada Sam kaže: „Zar velike priče nikada ne završavaju?“ Frodo odgovara: „Ne, kao priče nikada ne završavaju. Ali ljudi u njima dolaze i odlaze kada njihov dio završi. Naš će dio završiti poslije – ili prije.“

Za Tolkiena je velika priča o kojoj je pisao svojem sinu – ona u kojoj se i sami nalazimo – bila povijest spasenja, ispričana u Svetom pismu i predaji Katoličke Crkve, s Bogom kao autorom. Često ga nazivaju „ocem“ moderne fantastike, ali njegov pogled na svijet bio je ukorijenjen u njegovu dubokom katoličanstvu.

Rođen u Južnoj Africi 1892., John Ronald Reuel Tolkien imao je četiri godine kada se njegova obitelj nastanila u Engleskoj nakon iznenadne očeve smrti. Kada mu je bilo osam godina, majka mu je prešla na katoličanstvo, zbog čega je se njezina obitelj odrekla, što ih je odvelo u život velikih teškoća. Kada je četiri godine poslije umrla, Tolkiena i njegova brata ostavila je pod skrbništvom jednog svećenika.

Njegova prirodna ljubav prema jeziku i pričama dovela ga je do karijere profesora engleskog jezika i književnosti na Oxfordu. Ondje je ostvario djela na koja je bio najponosniji: temeljni kritički esej o „Beowulfu“, suvremeni prijevod djela „Sir Gawain and the Green Knight“ te „A Middle English Vocabulary“.

Njegov hobi izmišljanja jezika i mitova koji su ih pratili postupno je doveo do njegovih najpoznatijih knjiga. „Hobita“ je napisao za svoju djecu, a govori o Bilbu, koji napušta svoje udobno okruženje kako bi pomogao u osvajanju zmajeva blaga. Pustolovine i teškoće omogućuju Bilbu da u sebi otkrije skriveno blago.

„Gospodar prstenova“ bio je nastavak „Hobita“, premda je napisan za odrasle. Čitatelje privlače fantastika i epske pustolovine. Ostaju zbog priče koja počinje običnim čovjekom koji prihvaća naizgled nemoguću zadaću uništenja svemoćnog prstena zlog vladara. Budući da je Tolkienov svijet tako bogato zamišljen, a njegovi likovi toliko nijansirani, „Gospodar prstenova“ uzbudljiva je priča koja pruža dubok uvid u ljudsku dušu. Evo jednog primjera:

„‘Kakva šteta što Bilbo nije ubo to odvratno stvorenje kad je imao priliku!’ (rekao je Frodo)

(Gandalf je rekao) ‘Šteta? Sažaljenje je zaustavilo njegovu ruku. Sažaljenje i milosrđe: ne udariti bez potrebe. I za to je dobro nagrađen, Frodo. Budi siguran da mu je zlo tako malo naudilo i da je na kraju uspio pobjeći upravo zato što je tako započeo svoje posjedovanje Prstena. Sa sažaljenjem.’ ‘Žao mi je’, rekao je Frodo. ‘Ali bojim se i ne osjećam nikakvo sažaljenje prema Gollumu. (…) Zaslužuje smrt.’ ‘Zaslužuje! Rekao bih da zaslužuje. Mnogi koji žive zaslužuju smrt. A neki koji umiru zaslužuju život. Možeš li im ga dati? Onda nemoj biti previše spreman dijeliti smrt kao presudu. Jer čak ni najmudriji ne mogu vidjeti sve ishode.’“

Sve je to bilo ukorijenjeno u Tolkienovu katoličkom pogledu na svijet. Sam Tolkien uočio je te temeljne utjecaje tek kada je čitao svoju prvu verziju rukopisa. Iskoristio je priliku da ih suptilno ojača. Teme otkupiteljske patnje, slobodne volje, suosjećanja, napasti i druge obrađene su s velikom psihološkom dubinom.

Za kratko upoznavanje s Tolkienom pročitajte njegov esej „O vilinskim pričama“, koji pruža izvrstan uvid u njegovu filozofiju fantastike. „Leaf by Niggle“ kratka je priča u kojoj će kršćani prepoznati alegoriju života i otkupljenja. Ujedno je i pronicljivo promišljanje o umjetničkoj vezi između umjetnika i Boga.

Graham Greene: Bog koji ne odustaje

Foto: Canva Lab

Graham Greene cijeloga se života borio sa svojom vjerom. Učeći o katoličanstvu kako bi udovoljio svojoj zaručnici katolkinji, pronašao je svećenika koji je odgovorio na sve njegove ateističke argumente. Greene, rođen 1904., postupno je otkrio da je i njegova vlastita vjera rasla te je ušao u Crkvu. Pred kraj života njegova je vjera oslabila i počeo se nazivati „katoličkim agnostikom“.

Ta napetost između vjere, sumnje i traženja Boga nalazi se u samom srcu njegovih katoličkih romana. Katolički je roman onaj u kojemu je, kako je rekla Flannery O’Connor, „istina kakvu je poznaju kršćani upotrijebljena kao svjetlo kojim se promatra svijet“. Četiri Greeneova romana izdvojena su kao „zlatni standard“ katoličkog romana – „Brighton Rock“, „Moć i slava“, „Srž stvari“ i „Kraj jedne ljubavne priče“.

Te knjige imaju protagoniste koje je teško voljeti i koji često strastveno niječu Boga. Međutim, one također pokazuju kako Bog strpljivo i s ljubavlju progoni lik sve do kraja. Greene jasno prikazuje borbu i čežnju u ljudskoj duši. To možemo jasno vidjeti u ovom ulomku iz „Kraja jedne ljubavne priče“, u kojem ostavljeni ljubavnik bijesno govori:

„Sjedio sam na krevetu i rekao Bogu: Uzeo si nju, ali mene još nisi dobio. Znam tvoju lukavost. Ti si taj koji nas odvodi na visoko mjesto i nudi nam cijeli svemir. Ti si đavao, Bože, koji nas iskušava da skočimo. Ali ja ne želim tvoj mir i ne želim tvoju ljubav. Želio sam nešto vrlo jednostavno i vrlo lako: želio sam Saru za cijeli život, a ti si mi je oduzeo. Svojim velikim planovima uništavaš našu sreću kao što žetelac uništava mišje gnijezdo: mrzim te, Bože, mrzim te kao da postojiš.“

„Kraj jedne ljubavne priče“ ispričan je iz perspektive ljutitog, ljubomornog muškarca nakon što se njegova ljubavnica vratila svojem mužu. To je jedinstvena knjiga o preljubu zahvaljujući temama razlučivanja Božjeg postojanja i borbe s onim u što vjerujemo i na čemu temeljimo svoje živote.

Greene je imao bipolarni poremećaj i povijest depresije. Bio je agnostik sve do susreta sa svećenikom koji ga je poučavao vjeri. Cijeloga života putovao je na egzotična mjesta diljem svijeta, što je dovelo do toga da bude regrutiran kao špijun za MI6. Zanimljivo je da mu je nadređeni i prijatelj u agenciji bio zloglasni dvostruki agent Kim Philby. Ostali su prijatelji čak i nakon što je Philby pobjegao u Moskvu. Imao je i brojne ljubavne afere, što je dovelo do otuđenja od supruge. Na neki je način gotovo nalikovao likovima iz svojih knjiga.

Greeneove knjige bile su među najpopularnijim romanima svojega vremena. Njegovo je pisanje britko, uzbudljivo i često urnebesno. Bio je sposoban utkati moralnu ili filozofsku dilemu čak i u politički triler. Važno je zapamtiti da njegove knjige nisu teologija. One pokušavaju prenijeti dublju istinu.

Za duhovit i lagan ulazak u Greeneove romane pokušajte s „Monsignorom Quixoteom“. Kada španjolski svećenik otac Quixote bude promaknut u monsinjora, kreće na putovanje svojim ostarjelim automobilom Rocinanteom s prijateljem Sanchom, nedavno smijenjenim komunističkim gradonačelnikom grada. Njihovo vijugavo putovanje i razgovori o vjeri i uvjerenjima zabavni su, poticajni na razmišljanje i nadahnjujući.

Flannery O’Connor: Prepoznavanje grijeha

Flannery O'Connor

Foto: Wikipedia

Flannery O’Connor imala je dar za šokantno nasilje, grotesku i zajedljiv humor. Možda zato ljudi često izgledaju uspaničeno kada se spomenu njezina djela. Teško je oduševiti se nesimpatičnim, moralno manjkavim likovima i uznemirujućim situacijama u kojima se nalaze. Pošteno govoreći, riječ je o etabliranom žanru, južnjačkoj gotici, koja se služi jezovitim i ironijom kako bi istraživala društvena pitanja. No isto tako, pošteno govoreći, nije za svakoga.

Zbog toga može biti teško vidjeti što O’Connor pokušava pokazati ispod površine. Nasilje je katalizator koji likove prisiljava da uvide istinu o sebi. Kao što je napisala prijatelju: „Ono što ljudi ne shvaćaju jest koliko religija košta. Misle da je vjera velika električna deka, a ona je, naravno, križ. Mnogo je teže vjerovati nego ne vjerovati. Ako ustanovite da ne možete vjerovati, morate barem učiniti ovo: ostati otvorena uma. Držite ga otvorenim prema vjeri, nastavite je željeti, nastavite je tražiti i ostalo prepustite Bogu.“

Sve što je napisala proizlazi iz tog koncepta. Njezini se likovi drže lažne utjehe, a njihov je grijeh ono što ih čini slijepima za križ. O’Connor pokušava probiti tu barijeru i otvoriti ih mogućnosti da izaberu milost i preobrazbu.

Rođena 1925., O’Connor je odrasla u ruralnom gradiću Milledgevilleu u Georgiji. Kao pobožna katolkinja često je bila autsajderica u pretežno protestantskom društvu. Nakon fakulteta, dok je studirala kreativno pisanje, O’Connor je oboljela od lupusa, zbog čega je živjela mirnim životom sa svojom majkom. Svakoga se dana pridržavala rasporeda pisanja, premda joj je on ostavljao dovoljno vremena za uzgoj paunova, po čemu je ubrzo postala poznata u susjedstvu. O’Connor je nakon dijagnoze živjela još 14 godina te napisala dva romana i 32 kratke priče.

Relativno malen opus Flannery O’Connor i danas ostavlja velik trag. Premda su njezine priče zahtjevne, vrijedne su truda. Korisna je knjiga „Understanding Flannery O’Connor“ Margaret Earley Whitt. Ona rasvjetljava značenje svake priče i obaju romana te pomaže čitatelju dublje proniknuti u njih.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice OSV News.