Ljubiti Blaženu Djevicu Mariju kao svoju duhovnu majku nije mi nikada bilo lako. Zapravo, jedno od mojih najranijih sjećanja na učenje o Blaženoj Djevici Mariji u osnovnoj školi izazvalo je u meni osjećaje sukoba, tuge i nesigurnosti. Vratila sam se kući iz prvog razreda katoličke škole koju sam pohađala, držeći u ruci prekrasnu svetu sliku s likom Bezgrešnog Začeća na njoj. Znala sam tko je Marija – Majka Božja – i znala sam zašto je važna – jer je rekla Bogu “da” tako što je nosila njegova Sina, Isusa.

Jednostavno nisam znala kako je voljeti, jer se nisam mogla poistovjetiti s njom.

Nedavno sam čitala o konceptu “rane koju nanosi majka”. U biti, ovo je izraz skovan za prekinute odnose s našim primarnim skrbnicima tijekom naših formativnih godina (od rođenja do pete godine). Nije iznenađenje da mnoge žene imaju napet odnos sa svojim biološkim majkama i svekrvama. Uvijek sam se pitala zašto je to tako. Sada znam malo više.

Dva aspekta ženskosti – davati i biti pomoć – znače majčinsku zaštitu, njegovanje i služenje, kada žena postane majkom. Ali majke unose vlastite rane u svoje odnose s djecom, uglavnom nenamjerno, ali ponekad i svojevoljno. Rana koju nanosi majka može biti nešto tako suptilno (ali još uvijek vrlo bolno) kao što je kada te slučajno ostave u trgovini i osjećate se napuštenima, ili tako užasno kao što je fizičko, seksualno ili verbalno zlostavljanje ili teško zanemarivanje u djetinjstvu.

Rane se pretvaraju u osjećaj bezvrijednosti, osjećaj da smo dobri samo onoliko koliko i ono što radimo (a ne ono što sami po sebi jesmo), i da moramo biti uspješni i biti odgovorni za sreću i dobrobit članova obitelji (ili bilo koga koga volimo).

U vrijeme kada sam se u prvom razredu upoznala s Marijom, nisam imala vokabular da razumijem zašto mi se činila tako dalekom. Trebala sam naučiti Zdravomariju i moliti je Gospi svakoga dana, ali to mi se u početku činilo isforsiranim i teškim. Razumjela sam dovoljno da znam da nešto nije u redu s ovim, ali nije mi bilo jasno kako to ispraviti. Dakle, jednostavno sam poslušno molila Zdravomariju pred svojom učiteljicom, i dok su drugi molili krunicu. Inače je sveta sličica skupljala prašinu na podu ormara u mojoj sobi.

Majka sam već skoro dvanaest godina. Tek u posljednjih nekoliko mjeseci povezala sam ranu koju nanosi majka i svoj osobni odnos s Marijom. Palo mi je na pamet da se možda mnogi ljudi također bore s tim. Znam da je Marija teška tema za mnoge protestante ili za potencijalne obraćenike na katoličanstvo. Mogli bi se usprotiviti molitvi njoj, tvrdeći da razgovaramo samo izravno s Bogom.

Zbunjenost oko Marijine uloge u našemu životu – njezina osobna uloga, njezino zanimanje za naš život, njezina bliska ljubav prema nama – drži je udaljenom i za protestante i za katolike. Ako je istina da svoj odnos sa svojim biološkim očevima projiciramo na svoj odnos s Bogom Ocem, onda bi također moglo biti točno da sve duboko ukorijenjene rane koje imamo iz svojeg odnosa sa svojom majkom također mogu ometati našu sposobnost da formiramo djetinju ljubav punu povjerenja prema Mariji kao našoj duhovnoj majci.

Ponovno sam se vratila ideji da volim Mariju i držim je blizu kad sam postala mama u svojim ranim tridesetima. Do tada sam poštovala Mariju i držala se dogmi o njoj, ali dalje od toga nisam mogla. I znala sam to. Zatim, kad sam se borila s kroničnim nedostatkom sna i postporođajnom depresijom koja je uslijedila, obratila sam joj se u očaju jedne užasno samotne noći kada sam hranila svoju kćer Felicity.

“Marijo, molim te, pomozi mi”, jecala sam dok sam dojila Felicity. “Ne znam kako biti majka. Molim te, budi mi majka.” Tada to nisam shvaćala, ali to je varijacija jednostavne molitve koju je preporučila sveta Terezija iz Calcutte: “Marijo, molim te, budi mi sada majka.” Uistinu, ova jedna molitva otvorila je brane Marijina srca. Osjetila sam to u tom trenutku. Bilo je tako opipljivo. Jedne sam minute bila na rubu očaja, sljedeće sam bila uronjena u sveti mir.

Ljubav prema Mariji kao mojoj duhovnoj majci također mi je pomogla da izliječim svoj odnos sa svim majčinskim figurama u mom životu, postupno, tijekom vremena. Žene su složene u svom emocionalnom izražavanju (ili potiskivanju) ljubavi, tako da mnogo toga između majke i kćeri ostaje neizgovoreno. Dok sam razmišljala o sedam žalosti Marijinih, počela sam uviđati ranjenost vlastite majke, i umjesto da je krivim za ono što nije mogla biti za mene, osjećala sam suosjećanje.

Molitva Mariji mijenja srca. Ona mijenja živote. Mogu potvrditi snagu njezina zagovora, ali još više od toga njezin utjecaj i nježnost u načinu na koji se brine za mene i moju djecu. Sada joj se mogu obratiti s potpunim povjerenjem kad se brinem za svoju djecu i reći joj: “Marijo, povjeravam ti svoju djecu. Molim te, budi im majka na načine na koje ja ne uspijevam i kada ne mogu biti tamo gdje su oni.”

Unatoč tome u što vjerujemo, ozdravljenje je moguće kada se počnemo obraćati Mariji podjednako sa svojim radostima i nevoljama. Zapravo, iscjeljenje nemogućega postaje stvarnost.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.