SVJEDOČANSTVO BORISLAVE CINDRIĆ

Nekoliko dana nakon što su mi dijagnosticirali karcinom doznala sam da sam trudna, liječnici su mi predložili abortus…

U potresnom svjedočanstvu za Bitno.net Borislava Cindrić iz Zagreba objašnjava zašto ni pod kojim uvjetom nije pristala na abortus. Ova prakticirajuća vjernica je uvjerena kako prekid trudnoće predstavlja barem dva ubojstva, za početak djeteta u trbuhu, ali i njezina duhovnog života. U konačnici, kako kaže, nitko joj nije mogao jamčiti da i ona neće umrijeti. Našoj novinarki je ispričala kako je Bog unatoč agresivnim kemoterapijama sačuvao njezinu bebu te koliko ju je bolest dodatno približila Gospodinu.

Borislava Cindrić

Bila je 2006. godina, teško razdoblje mojega života. Početkom godine moja majka je preminula od karcinoma dojke, od kojega je bolovala prethodnih 15 godina. Nakon njezine smrti sam se izolirala od ljudi i upala u depresiju. Svake noći bih do sitnih jutarnjih sati čitala knjige, a budila se oko podneva i nakon toga rješavala sudoku. Uopće nisam izlazila iz stana. U jednom trenutku sam shvatila kako ovakav život nema nikakvu perspektivu. Krajem proljeća 2006. godine sam se nekako prisilila da se posvetim polaganju ispita na faksu. Napokon sam se vratila među ljude, ali nikako nisam mogla učiti i polagati ispite. I dalje sam bila jako depresivna i u strahu kako ću uskoro završiti na tabletama. Bila sam kći jedinica samohrane majke, pa sam nakon majčine smrti osjetila paničan strah. Znala sam kako sam ostala sama na svijetu, bez igdje ikoga svoga.

Početkom lipnja sam se povjerila svojim prijateljicama s fakulteta. Sjedila sam s njima u studentskoj kantini. „Ne mogu više ovako živjeti“, priznala sam. Jedna od njih mi je rekla kako njezino društvo baš toga dana odlazi na seminar u Tabor, kod fra Zvjezdana Linića. Predložila je da im se pridružim. A ja sam odmah pristala. „Dajte bilo što. Samo da mi napokon bude bolje“, pomislila sam. Za nekoliko sati se našla u Samoboru, prekrasnom gradiću nedaleko od Zagreba, u mjestu gdje ću nakon godina traganja napokon susreti živoga Isusa, živoga Boga, od kojega sam se u mladosti odvojila.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Odrasla sam s majkom u Biogradu na moru. Bez oca. U djetinjstvu sam doslovno „obavila“ sve sakramente, a nakon toga „reda radi“ odlazila na nedjeljne mise i obraćala se Bogu samo kada mi je odgovaralo. Ustvari, tada je rukomet bio moj bog, a trofeji i pobjede na rukometnom igralištu hranile su moju umornu dušu. Kada sam se krajem devedesetih doselila u Zagreb, gdje sam upisala Kineziološki fakultet, moj vjernički život se potpuno zagubio. Boga sam stavila na stranu, na nekakvo čekanje, računajući kako će me On čekati kada budem starija. Posvetila sam se fakultetu i honorarnom poslu rukometne trenerice.

Susret sa živim Bogom u Taboru

U Taboru sam slušala Patra, kako sam kasnije od milja zvala fra Zvjezdana, kako nadahnuto govori o Isusu, živom Bogu, koji nas poziva da ga primimo u svoje srce, nudi nam prijateljstvo, voljan nam je pomoći. Pater je pričao razumljivim jezikom, a ja sam upijala svaku njegovu riječ. „On jedini može iscijeliti naša ranjena srca“, govorio je svećenik. Znala sam kako se na ovo mjesto moram ponovno vratiti. Sjećam se kako sam se na prvih nekoliko seminara osjećala dobro promatrajući Presveti oltarski sakrament. U Isusovu prisustvu sam bila mirna i bezbrižna, ali sam istovremeno dugo izbjegavala susret s Patrom, kojega sam u Taboru zaobilazila u širokom luku. Onda sam jednoga dana, duboko u svojoj nutrini, osjetila kako moram s njime razgovarati. Na sljedećem seminaru sam ga zaustavila u hodniku, napokon pogledala direktno u oči i zamolila za razgovor. Pater se samo nasmijao i naručio me za nekoliko dana.

Obitelj Cindrić je fotografirao Marin Škarica

Na susret sam došla biciklom, sportski odjevena, pa je Pater šaljivo komentirao: „O, pa ti si neka sportašica.“ Nasmijala sam se i napokon osjetila nekakvo olakšanje. Priznala sam mu kako imam mnogo toga na duši, brojne grijehe koji me opterećuju. Dugo sam pričala. Sve sam mu izgovorila, grijeh po grijeh, ranu po ranu, problem po problem, do najsitnijih detalja. Rekla sam mu kako se bojim budućnosti. Već sam mu tada, znatno prije nego što sam saznala da sam teško bolesna, priznala kako se bojim smrti. Petar mi je poručio da se ne bojim, sve će biti dobro. U Isusu imam saveznika, moćnijeg od svih neprijatelja, pa se ne moram više plašiti. Kasnije sam redovito odlazila u Tabor, a Pater je molio za mene. Svaki put kada je fra Zvjezdan u svojim nagovorima spominjao djetinjstvo, očeve i majke, ja sam jecala. Klečala sam na tlu Tabora pognute glave, a krupne suze su se spuštale u moje krilo. Pred Isusom sam isplakala sve svoje grijehe, rane, nepravde, pa tako olakšana odlučila započeti sve iz početka.

Odredila sam konkretne ciljeve: najprije ću završiti fakultet, onda ću se zaposliti i naposljetku riješiti stambeno pitanje. Ovo posljednje je predstavljalo još jednu veliku traumu iz djetinjstva. Naime, s majkom sam živjela kao podstanarka, pa sam se često selila, a jednom smo čak bile i izbačene iz stana. Moja velika želja bila je imati svoj topli dom. Naposljetku sam diplomirala na Kineziološkom fakultetu, smjer rukomet, ali nikako nisam mogla pronaći stalan posao, nego sam prihvaćala razne honorarne poslove.

Kako sam u Lurdu tražila posao, a pronašla supruga

U petom mjesecu 2010. godine hodočastila sam Gospi u Međugorje. Većinu vremena sam se družila s gospođom koja je imala ozbiljnih problema u braku. Cijelim putem se žalila i pričala mi o neskladu u kojem živi. Predložila sam joj da u Međugorju plati misu za muža. Dok smo stajale u redu pred župnim uredom, ona se okrenula prema meni i rekla: „Pa, mogla bi i ti platiti misu za svojega budućeg muža.“ Tako je i bilo. Još danas čuvam potvrdu od 50 kn, koju čuvam kao uspomenu na trenutak kada sam prvi put počela razmišljati o mužu.

Nekoliko dana nakon povratka iz Međugorja, nazvala me je Mila, prijateljica s Tabora. Rekla mi je kako se otvorilo jedno mjesto za vojno hodočašće u Lurd. To se događalo baš u razdoblju kad sam intenzivno tražila posao u oružanim snagama. Bez obzira na to što sam se tek vratila iz Međugorja, uz Patrov blagoslov, odlučila sam odmah krenuti u Lurd. Gospa me je zvala. Bog je odredio da baš na tom hodočašću upoznam svojega budućeg supruga Peru, simpatičnog Kordunaša, tada zaposlenog u MORH-u. Nadala sam ću u Lurdu ostvariti vojnu karijeru, a ustvari sam tamo otišla kako bih pronašla muža. Pero i ja smo na hodočašću dosta vremena provodili zajedno, ja u molitvi, a Pero u obavezama oko protokola. Pero mi je kasnije rekao da je u Lurdu, u noći pred blagdan Duhova, sanjao san. U tom snu mu je bilo, kako je Pero shvatio, „rečeno da, ako me želi za ženu, zapali svijeću kod Gospine špilje“, što je i učinio.

Pero, Klara i trudna Borka s pokojnim fra Zvjezdanom Linićem

Pero mi se prvi put javio nekoliko dana nakon povratka s putovanja. Kasnije mi je priznao kako je morao skupiti hrabrosti da me nazove. Kada sam se javila, progovorio je: „Bok, Borka, ovdje Pero.“ I onda je zašutio. Šutio bi vjerojatno satima da se ja nisam snašla i započela razgovor. Dogovorili smo da ćemo se za nekoliko dana naći na zagrebačkom Jarunu. Na susretu sam se pojavila u suknji, što za mene, sportašicu u trenirci, nije bila uobičajena odjevna kombinacija. Sljedećih pola godine smo hodali, a onda smo se odlučili vjenčati. Ustvari, naš prvotni plan bio je da se vjenčamo u proljeće 2011. godine, ali nas je fra Zvjezdan požurio. „A što čekate? Da vam pokojna baba dođe na vjenčanje?“ šalio se. Naposljetku smo se vjenčali 11. prosinca 2010. godine u Vojnom ordinarijatu. Vjenčao nas je vojni kapelan iz Lurda, David Klarić. Pero i ja smo od početka braka bili otvoreni za život, htjeli smo imati barem četvero djece. Bili smo jako sretni, zaljubljeni, posebno radosni. Živjeli smo idilu braka, radosna otajstva krunice, molitve koju smo svakodnevno molili, a žalosna otajstva su došla tek kasnije.

Odmah nakon sakramenta ženidbe ostala sam trudna s Klarom. Unatoč drugom stanju, u svibnju 2011. godine ponovno smo se uputili u Lurd kako bismo se Gospi zahvalili za naš brak i prvo dijete. Nakon povratka iz Lurda, na mojoj dojci se pojavila tvorba, a punkcija je pokazala kako nije maligna. Nakon toga se rodila Klara, naše najstarije dijete, a sin Franjo došao je u jedanaestom mjesecu 2012. godine. Franjo je već kao mala beba imao ozbiljnijih problema s opstruktivnim bronhitisom, pa je tako u prvoj godini života doslovno dva tjedna boravio u bolnici, a tjedan dana kod kuće, nakon čega bi opet završavao u bolnici. U istom razdoblju pater Zvjezdan je saznao za svoju dijagnozu, pa sam se molila Bogu i za njegovo i za Franjino zdravlje. Ali stanje je bivalo sve gore.

Zbog čega nisam pristala na abortus

Jedne noći u dugom razgovoru s Bogom molila sam ga da „iz korijena riješi Franjinu bolest“. Svoje brige sam također povjerila prijateljima iz Tabora, koji su svakoga utorka molili za Patra i našega Franju. U molitvi se pridružio otac Ivan Magdić i njegovi monfortanci. Kada je Pater bio na samrti, uspjela sam se s njim oprostiti te obećati da ću barem još jednom postati majka. Naime, Pater nas je stalno poticao na treće dijete. Ponašao se kao da nas požuruje. Meni nije bilo jasno zbog čega se tako ponaša, ali on je očito znao što će se dogoditi. Naime, onkolog mi je ubrzo dijagnosticirao karcinom na dojci i najavio operaciju. Dok sam obavljala predoperativne pretrage, Pero me je upitao kada sam zadnji puta imala mjesečnicu. Počela sam računati i shvatila da kasni deset dana. Suprug me je znakovito pogledao i nagovorio da kupim test na trudnoću, koji je pokazao da sam trudna. U tom trenutku sam osjetila veliko olakšanje. Drugi ljudi na mojem mjestu bi vjerojatno bili jako zabrinuti, ali ja sam bila sigurna kako će mi zbog djeteta u trbuhu Bog podariti barem devet mjeseci života. Gospodin sigurno neće dozvoliti da se nešto dogoditi djetetu u mojem trbuhu.

Klara, Marija i Franjo Cindrić u obiteljskom stanu u zagrebačkom naselju Travno

Onkolog je na sljedećem pregledu detaljno analizirao moje nalaze i utvrdio kako ovaj rak nije nimalo bezazlen. Najavio mi je kako će se nastaviti liječenje. Najprije slijedi operacija, zatim kemoterapije, a nakon toga i zračenja. „Doktore, ja sam trudna“, prekinula sam ga. Doktor se naglo zaustavio i predložio “čišćenje”. U njegovu pogledu sam primijetila kako ni njemu nije bilo svejedno. Objasnila sam mu kako to ne dolazi u obzir. „Ništa, onda idemo dalje“, zaključio je. Operirana sam tek nakon 12. tjedna trudnoće kada su se bebi razvili svi organi.

Na prvom pregledu u Bolnici za ženske bolesti u Petrovoj ginekologica je doslovce bila ljuta na mene i nije mogla shvatiti kako sam se uopće dovela do ovakve situacije. “Zašto se niste kontrolirali?“ upitala me. U svađi sam joj rekla kako ni pod kojim uvjetom neću abortirati. Prekid trudnoće predstavlja barem dva ubojstva, za početak djeteta u trbuhu, ali i mojega duhovnog života, a u konačnici nitko mi ne može jamčiti da i ja neću umrijeti. Liječnica se naposljetku smirila i rekla: „Ok. Situacija je kakva je. Idemo korak po korak.“

Perika koju su mi donirali dobri ljudi

Nakon operacije sam s liječnicima počela razgovarati o nastavku liječenja, odnosno o kemoterapiji. Priznali su mi kako ne mogu jamčiti da će se beba roditi zdrava, bez anomalija. Zamolila sam ih da mi daju nekoliko dana da o svemu razmislim. Nakon što smo izmolili devetnicu, koju smo završili misom u Taboru, Pero i ja smo odlučili kako ću odbiti kemoterapiju. U bolnici sam potpisala izjavu da sam svjesna posljedica svoje odluke i da ću redovito dolaziti na kontrole. Na jednoj takvoj kontroli, kada sam bila u petom mjesecu trudnoće, liječnici su ustanovili kako je karcinom metastazirao. Na povratku iz bolnice sam bila očajna. Pero je bio kod kuće s djecom. Ovaj put sam napravila iznimku i naručila taksi. U jednom trenutku me je nazvala prijateljica i počela se žaliti na svoju svekrvu. „Eto vidiš, netko ima problema sa svekrvom, a netko s metastazama“, rekla sam joj. Te večeri sam dugo razmišljala o svemu. „Možda sam ipak trebala pristati na kemoterapije? Gospodin me očito kažnjava za moje grijehe.“ Sada znam da su to bile kušnje koje su me mučile cijelu noć. Ipak, ujutro sam se probudila odlučna kako ću se do kraja boriti za svoj život, ali i život djeteta ispod svojega srca.

Primila sam šest kemoterapija, a prije svake sam morala obaviti ginekološki pregled. Dok sam primala kemoterapije nijednom nisam povratila. Mislim da me je Gospodin od toga odlučio poštedjeti. Niti u jednom trenutku se nisam uplašila za sebe ili svoju bebu. Bila sam sigurna kako smo obje pod Božjom zaštitom. Osim toga, Bog je to nekako dobro posložio da zbog luđačkog tempa, u kojemu smo živjeli, nisam imala vremena za brigu. Kod kuće smo imali dvoje male djece, od koje je jedno, Franjo, bio neprestano bolestan. Sjećam se jednog jutra, Franjo je bio u svojim opstrukcijama, a Pero je prvo mene morao ostaviti na kemoterapiji, a potom brzo s Franjom na Srebrnjak na njegove inhalacije. Za to vrijeme sam konstantno razmišljala o tome što se događa s Franjom i čekala dobru vijest da se kašalj smirio. Ne mogu ni zamisliti kako se u toj situaciji osjećao Pero, koji je u tom razdoblju ostao bez oca.

Nakon treće kemoterapije sam izgubila kosu. Brojne žene gubitak kose doživljavaju tragično. Kao da s kosom gube ženstvenost, kao da se bolest u tome trenutku manifestira, pokazuje svoju prisutnost. Ja sam se grozno osjećala kada sam u trgovini na sebe stavila onu besplatnu periku koju pokriva HZZO. Zatim sam probala jednu drugu koja mi je stvarno dobro stajala. Baš u trenutku kada mi je prodavačica rekla da perika košta 1300 kuna, zazvonio je mobitel u mojoj torbi. Bio je pater Ivan. Nazvao me da vidi kako se osjećam. Pitao me kako sam, gdje sam, što radim. Priznala sam mu da isprobavam perike. Odmah je predložio da će skupiti novac u samostanu za periku u kojoj ću se osjećati dobro. To mi se u prvi trenutak nije svidjelo, a onda sam se odlučila poniziti i prihvatiti njegovu pomoć. Mislim da je u tom trenutku Gospodin lomio moju taštinu, učio me kako prihvaćati pomoć ljudi koji me vole.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Naši susjedi su tek kada sam izgubila kosu shvatili da sam trudnica s teškom bolešću. Jednoga dana mi je na vrata pozvonila susjeda Ana, gospođa koju sam do tada poznavala samo iz viđenja, i rekla mi je kako ima nešto za mene. Iz vreće je izvadila pet litara lurdske vode!!! O, kako sam se razveselila! Pozvala sam je u stan, a zatim smo dugo pričale i postale prijateljice. Kasnije mi je često pomagala oko djece i vožnji po bolnicama. Tijekom trudnoće sam bila na tri ultrazvuka. Prije odlaska u bolnicu nisam se uopće plašila. I dalje sam vjerovala kako Gospodin ovu situaciju drži pod kontrolom. Ginekolozi su redovito govorili kako je sve u redu.

Vrijeme za slavna otajstva krunice

Marija se rodila 12. kolovoza 2014. godine. Dan prije, na blagdan svete Klare, slavili smo imendan naše najstarije djevojčice. Pozvali smo buduće krsne kumove na proslavu. Cijeli dan sam bila na nogama. Najprije sam bila na kontroli u bolnici, zatim sam skuhala ručak i ispekla tortu te bila na misi. U trenutku kada je Klara puhala svjećice na torti, osjetila sam oštro probadanje u trbuhu. Legla sam na kauč, a Franjo se stisnuo pokraj mene. Svaki put kada sam osjetila bol, dječak se još više približio prema meni, kao da je osjećao da se događa nešto posebno. Navečer smo izmolili krunicu, potrpali djecu u automobil, a nakon toga krenuli u rodilište. Bila je ponoć. Ispred bolničke zgrade ulovio me je strah. „Što će biti sa mnom kada se rodi beba?“

Marija se rodila dvadeset minuta poslije ponoći. Bila je prekrasna i zdrava djevojčica. Uopće nije djelovala kao beba koja se razvijala u razdoblju kada je moje tijelo bilo izloženo agresivnim metodama liječenja. Mariju su sljedećeg dana neprestano vodili na pretrage. Medicinske sestre su često zalazile u sobu i uzimali je iz mojega krila. „Moramo još prekontrolirati ovo… Potrebno je učiniti još nekoliko pretraga…“ Strepila sam nad svakom pretragom. Povlačila sam medicinske sestre za rukav i molila ih da mi pokažu nalaze. Naposljetku sam saznala da je moja Marija rođena kao potpuno zdrava djevojčica, koja čak nije imala ni uobičajenu dojenačku žuticu. Bog se doista pobrinuo da se rodi bez ikakvih posljedica. Sigurna sam da je tako nagradio našu vjeru, odnosno naše pouzdanje kako će sve biti dobro, našu odluku da se do kraja borimo za Marijin život. Krštena je u Taboru po rukama dvaju Ivana te po nebeskom zagovoru patera Zvjezdana.

Godinu i pol nakon Marijina rođenja dijagnosticiran mi je drugi karcinom na drugoj dojci. Operirana sam na blagdan svetog Benedikta, a nakon toga sam primila šest kemoterapija. U bolnicu sam odlazila svjesna kako je Marija ovoga puta bila na sigurnom, u svojem krevetiću, s bratom, sestrom i tatom, daleko od agresivnih lijekova i kemoterapija. Od prvog hodočašća u Lurd, kada sam upoznala svojega supruga, prošlo je više od osam godina. Tada sam u vodi pred Gospom izgovorila: „Želim biti dobra i zdrava žena i majka svom mužu i svojoj djeci.“ U međuvremenu se mnogo toga dogodilo. Morali smo proći kroz teško razdoblje, prepuno straha i neizvjesnosti. Sada sam napokon zdrava. Zahvalna Gospodinu što nas je pratio kroz našu muku i borbu i podario milost da mu još više vjerujemo te mu se tako još više približimo. I, kao što moj Pero često zna reći, vjerujemo da smo kao obitelj do sada prošli kroz sva otajstva krunice, ostala su samo slavna!

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Marin Škarica | Nova Eva


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 28. lipnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi