Foto: Shutterstock.com

Nakon povratka iz Rima, Franjo je poželio o tome govoriti bratu Leonu koji mu služi kao pouzdanik, tajnik, pa i ispovjednik. Barem on treba shvatiti da pronaći najprije uski put, slijediti ga dok te ne povede u raj, to ne predstavlja uživanje kako to zamišlja većina smrtnika. Bog nije lako dostupan. Stranica je toliko teška koliko i slavna. Ne možemo je izostaviti jer ima zvuk Evanđelja.

Je li se razgovor zaista odigrao na putu za Perugiu ili je Franjo ovu prispodobu kazivao u pero bratu Leonu nedaleko od Sv. Marije Anđeoske? Uopće nije važno. Evo ih obojice (istinski ili u mašti) na putu, jedan iza drugog, Leon naprijed, Franjo iza njega, po franjevačkom običaju koji nam Dante opisuje u Božanskoj komediji.

Hladnoća je velika i obojica od nje trpe, osobito slabiji Franjo. I evo kako svojim čistim glasom započinje nezaboravan razgovor koji skraćujemo premda je kratak.

O brate Leone, čak i kad bi manja braća posvuda davala veliki primjer svetosti, to ne bi bilo savršeno veselje.

Tišina. Nastavljaju putem, zatim se ponovno čuje glas:

O brate Leone, pa čak kad bi manji brat liječio slijepe i nakazne, gluhe, nijeme i hrome, kad bi izgonio đavle i uskrisivao mrtve, ni to ne bi bilo savršeno veselje.

Još dio puta, pa se opet diže u ledeni zrak radosna riječ:

O, brate Leone, pa čak kad bi manji brat znao sve što se može znati, nauk, Sveto pismo, pa i kad bi prorokovao, pretskazivao budućnost i otkrivao tajne savjesti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.

Franjo je svjestan da ga u svemu tome nadahnjuje govor sv. Pavla o ljubavi, ali će na poticaj Duha Svetoga dodati i ono što je sv. Pavao izostavio. Možda se brat Leon pita do čega ovaj želi stići, a Franjo želi da on bude strpljiv.

O brate Leone, Božja ovčice (tako je nazivao svog pouzdanika), pa i kada bi manji brat govorio jezikom anđela i da mu je objavljeno sve o zvijezdama, sve o riznicama zemaljskim i sve o vrlinama ptica, riba, ljudi, drveća, kamenja, ni to ne bi bilo savršeno veselje.

Još koji korak i Franjo počinje gotovo vičući:

O brate Leone, kad bi manji brat obratio sve ljude Kristovoj vjeri, ni to ne bi bilo savršeno veselje.

Evo već gotovo 2 km kako Franjo parafrazira sv. Pavla, a Leon sebi postavlja pitanja, pa je sada na njemu red:

Brate, molim te, u ime Božje, da mi kažeš u čemu je savršeno veselje.

Evo, ako se smije tako reći, poslije nabrajanja najvećih milosti, sasvim neočekivani tuš: stigavši u Svetu Mariju Anđeosku, sasvim mokri od snijega, promrzli od zime, oni kucaju na samostanska vrata gdje se što prije žele osušiti i ugrijati, ali umjesto da im otvore, optužuju ih da su lažna braća, besramnici, oni koji kradu milostinju od siromašnih. Neka odu! I oni će ostati na snijegu i vjetru, skapavajući od gladi, sve do noći, ali se neće žaliti, neće proklinjati nečovječnog vratara, naprotiv mislit će kako barem on zna s kim ima posla i kako mu Bog daje da govori tako grubo. I to je, brate Leone savršeno veselje. I ako postojano, ponovno kucaju na ta nijema vrata i ako im ovoga puta otvore i otjeraju ih, vrijeđaju ih i pljuskaju govoreći im da idu u bolnicu i ako sve to prihvate s veseljem i ljubavlju, to je, brate Leone, savršeno veselje. Ali svega im je dosta, gladni su, preklinju da im se otvori za ljubav Božju. Tada ih tuku čvorugavom batinom, vuku ih za kukuljicu, obaraju ih na zemlju, obasipaju ih udarcima u blatu a oni sve to podnose misleći na Kristove patnje: eto savršenog veselja. Evo uskog puta za koji je Krist rekao da ga malo tko nalazi čak i prije nego je u stanju njime poći, a oni su na njemu. Pobijedili su sebe za ljubav Kristovu, sve su podnijeli, prihvatili su križ. Cilj je postignut, otvorit će im se blažena vječnost.

Iz knjige Brat Franjo Juliena Greena