Jedan od velikih biskupa, koji su sjedili na starodrevnoj zagrebačkoj biskupskoj stolici, bio je Martin Borković, čiji se život odvio u 17. vijeku, u teško doba hrvatske nacionalne povijesti. Bio je redovnik pavlin. Filozofiju je učio u Olomoucu u Češkoj, a teologiju u Rimu u zavodu Germanicum. U svome je redu opravljao visoke i odgovorne službe. Bio je prior u Lepoglavi, generalni vikar, i napokon general čitavog pavlinskog reda. Osnivao je pavlinske samostane po Ugarskoj, Poljskoj i Štajerskoj. Njegovim je nastojanjem akademija u Lepoglavi dobila pravo podjeljivanja doktorske časti.

Bio je redovnik sveta života i zbog toga veoma štovan. Dana 19. prosinca 1667. postao je zagrebački biskup. Kao biskup održao je četiri sinode, na kojima su rješavana mnoga crkvena pitanja. Kao banski namjesnik za vrijeme urote zrinsko-frankopanske tražio je da nitko ne smije biti kažnjen kome nije krivnja sudbeno dokazana.

Borković je radio mnogo i oko sjedinjenja s grko-istočnjacima. Zato je podupirao svidničkoga vladiku Pavla Zorčića, a u Zagrebu je osnovao sjemenište za grko-katoličke klerike.

Borković je i od svojih zemljaka i od stranaca bio slavljen kao svetac. Eugen Kumičić opisao ga je u povijesnom romanu “Urota zrinsko-frankopanska”, i isto tako opjevao ga je u svojoj jednoj povjestici i otac hrvatskog romana August Šenoa. Borković je bio i velik štovatelj Majke Božje, osobito Bistričke, i kao takova opjevao ga je Velimir Deželić Stariji u prvoj pjesmi svoje zbirke “Kraljice Hrvata”.

Kao zagrebački biskup Borković je jednom zgodom zapitao pri svome stolu u biskupskoj palači u Zagrebu svoje sustolnike, gdje najvećma cvate u njegovoj biskupiji pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Neki odgovoriše u Vukovini, drugi u Volavju, treći u Remetama. I tako se nizahu odgovori jedan za drugim. Na koncu će časni biskup reći: “Zar ne, gospodine Molitoris, u vašoj crkvi cvate najveća pobožnost?”

Na to pitanje odgovori bistrički župnik: “U mojoj crkvi, svijetli biskupe, nema nikakve marijanske pobožnosti!”

Nato će biskup: “Kada sam još polazio školu i bio učitelj u kući Gereczija, sva gospoda i gospođe s djecom i sva dvorska družina moradosmo ići u Bistricu na proštenje pješice, pače bosih nogu. Gdje je lik Blažene Djevice Marije?”

Župnik odgovori, da se u crkvi nigdje ne nalazi nikakva slika, osim što se u zidu oltara nazire lik nekoga pokojnika. Biskup na to zapovjedi: “Potražite, mora biti negdje u crkvi!”

Sutradan ga uistinu potraži župnik s Matijom Stoklasom, zagrebačkim kanonikom i kustosom, i nađe u subotnji dan čudotvorni lik Blažene Djevice Marije iz prijašnjih vremena.Tako je eto biskup Martin Borković zaslužan da se opet našao Gospin kip, koji se u Mariji Bistrici već prije vrlo štovao, ali je zbog turske opasnosti bio zazidan u crkvi, i time se opet razvilo štovanje bistričke Gospe, koje doživljava svoj vrhunac upravo u naše dane.

Radost zbog pronalaska Gospina kipa zaslugom biskupa Martina Borkovića izrekao je pjesnik Velimir Stariji ovim stihovima:

“Tada puče divan glas, Danak svanu bijeli!

Raduj mi se hrvatski narode moj cijeli,

Ti od Save, Dunava i sa sinjeg mora,

ispod gordog Lovćena i istarskih gora,

Ti od Duvna kraljevskog i sa mutne Drave,

Pjevaj pjesme vesele stare naše slave!

Uzalud se digo bijes, da nam duše hvata,

Našao se sveti kip Kraljice Hrvata.

Zvona zvone veselo, voštanice gore,

Divnoj Majci sveti se hvalospjevi ore.

Sa svih strana svjetina poklone joj nosi,

Ruže žarkih molitvi svojom suzom rosi.

Kljasti opet hodaju, progledaju slijepi,

Tužnih srca smiruje, a očajne krijepi.

Starac biskup o blaženo srce se hvata:

Sad te opet imamo, Kraljice Hrvata,

Sada mogu umrijeti radosno još danas,

Majko Božja Bistrička, moli za nas!”

Osim biskupa Martina Borkovića revnovao je za bistričko svetište i hrvatski sabor, koji je godine 1710. odlučio “podići u crkvi Blažene Djevice Marije u Bistrici dostojan veliki oltar, i to drvene gradnje s pozlatom i slikama”. Svaka kuća imala je pridonijeti jednu forintu za gradnju velikog oltara, koji se podiže godine 1715. Isti sabor odlučio je godine 1721. da se sagradi cesta oko Laza, da hodočasnici iz Posavine i iz Zagreba mogu lakše dolaziti. Marija Bistrica posta hrvatski Lurd. U njoj su se viđali hodočasnici iz najudaljenijih krajeva Hrvatske, a također iz susjednih zemalja Ugarske i Slovenije. Oko 1760. ogradila se crkva krasnim arkadama s 20 slika raznih čudesa. Kada je 1880. od požara u crkvi sve izgorjelo, a i same se cijevi orgulja rastalile, ostao je netaknut jedini, tada drveni oltar s čudotvornim kipom. U isto vrijeme od godine 1879. do 1882. sva crkva i cinktura posve su obnovljene u gotskom stilu. U novije doba podignut je u blizini crkve križni put, a i u samoj crkvi ovršeni su neki pothvati, od kojih je vrijedno spomenuti oltare našega prvog sveca Nikole Tavelića i sv. Marka Križevčanina.

Osim hrvatskog sabora i neki su pape odlikovali bistričko svetište. Tako glasoviti i učeni papa Benedikt XIV. podijelio je prošteništu oprost. Posebnim povlasticama obdario ga je i papa Klement XIII., a papa Pio XI. podigao je bistričku crkvu na dostojanstvo manje bazilike. Pio XII. dozvolio je svećenicima hodočasnicima i vođama hodočašća da mogu u Mariji Bistrici služiti votivnu misu Blažene Djevice Marije.

Hrvati su se u teškim i opasnim časovima, kad im je prijetila nacionalna propast, sjećajući se tolikih posebnih milosti Majke Božje Bistričke, znali Njoj i kao narod utjecati. Već u doba ilirskog preporoda Marija Bistrica jedno je od većih narodnih žarišta. Hrvat-katolik je uvijek osjećao kao da se njegova domovina i Marija izjednačila. On to danas osjeća i više nego prije i zato toliko štuje i hodočasti k svojoj Bistričkoj Gospi.

Lik zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, koji je svom narodu opet otkrio Bistricu, doista je vrijedan sjećanja.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net