Temelj svega je vjera; čitavo duhovno zdanje izgrađuje se na tome temelju. Nama tvrdnja može zvučati banalno, ali u ta davna vremena, nakon zanosnih stoljeća mučenika, svjedoka vjere, bilo je puno onih koji su se priznavali vjernicima, a manje onih koji su vjernički živjeli. Nije bilo lako sačuvati pravovjernost kada je u Crkvi prijetila velika opasnost od arijanizma. Među posljednjim riječima i uputama koje je sv. Antun Pustinjak ostavio svojim učenicima bile su: “Nemojte imati nikakva zajedništva s raskolnicima, a napose s krivovjernim arijevcima. Poznato vam je koliko sam im se ja uklanjao zbog njihova krivovjerna naučavanja o Kristu.” Monasi su živjeli u uvjerenju da samo ispravna vjera usmjerava život prema spasenju i uspijeva izbjeći sve zamke i napasti na putu života. Sveti Makarije Veliki je govorio kako je nemoguće da padne u blato grijeha i nasjedne zamkama demona onaj tko ima čistu vjeru i pobožnost.

Na temelju Gospodinovih riječi o snazi vjere koja je velika kao gorušičino zrno monasi su sve duhovne pobjede pripisivali, prije svega, vjeri. Za monaha je vjerovati značilo živjeti evanđelje u konkretnosti života, nasljedovati Krista i apostole. Po riječima sv. Bazilija, kršćanin se prepoznaje po vjeri koja je ostvarena u ljubavi.

Krepost nade se veoma rijetko spominje u izrekama prvih monaha. No to ne znači da joj u životu nisu pridavali iznimnu važnost.

Naime, život odricanja i askeze nije moguć i bio bi besmislen bez nade u Boga i vječni život. Među pustinjacima je prenošena priča o monahu koji je jednoga dana teško sagriješio. Shvatio je da mu je taj grijeh zatvorio vrata raja. Ne znajući što da učini zaputio se nekome starcu predstavljajući mu svoj slučaj, ali govoreći u trećemu licu, tj. kao da se radi o nekoj trećoj osobi. Starac je odlučno odgovorio: “Takav se čovjek ne može spasiti.” Razočaran i beznadan, monah je odlučio vratiti se u svijet i uživati barem kratko vrijeme zemaljskoga života, kada je već izgubio vječnost. Ali ipak, prije nego što je napustio pustinju, posjetio je oca Silvana. Na njegovo pitanje on mu je odgovorio drukčije nego onaj starac: “Uvijek postoji neka pokora za one koji se obrate Bogu u ljubavi.” To je monahu vratilo nadu. Ohrabrio se i ostao u pustinji. Za nekoliko godina postao je uzor ostalim monasima.

Krepost nade u duhovnome životu monaha osobito ističe sv. Bazilije. Bez nade monah ne može napredovati. Nada monaha uvjerava u razložnost askeze i odricanja, ustrajne molitve i iščekivanja. “Poslušnika treba tako popravljati da ni na koju zapovijed, pa ni na onu najtežu, ne oklijeva, čvrsto vjerujući da mu je pripravljena velika nagrada na nebesima. Neka, dakle, poslušnika veseli nada slave, a djelo Božje da se vrši u svom veselju i strpljivoj ustrajnosti…, naprotiv, oporba i prigovaranje pokazuje prisutnost mnogih zala: bolesnu vjeru, kolebljivu nadu, nadutu i oholu ćud.”

O ljubavi otac Mojsije, u Kasijanovim raspravama, govori kao o cilju monaha prema kojemu su usmjerena sva njegova djela. Sv. Antun Pustinjak je govorio: “Ja se više ne bojim Boga, ja ga ljubim. Jer ljubav razgoni strah.” Za neke monahe nije bilo jednostavno izvršavati dvostruku zapovijed ljubavi. Na prigovor koji je otac Marko uputio ocu Arseniju – da izbjegava braću – on mu je odgovorio: “Bog zna da vas volim, ali ne mogu istodobno biti i s Bogom i ljudima. Nebeska vojska, koje je na mirijade i desetine mirijada, ima samo jednu želju, a ljudi imaju mnogo želja. Zato ne mogu pustiti Boga da dođem k ljudima.” Drugi su, poput sv. Antuna, isticali različit aspekt dvostruke zapovijedi: “Od bližnjega nam dolaze i život i smrt, jer ako steknemo brata, zadobili smo Boga, ako sablaznimo brata, griješimo protiv Krista.” Pustinjaci su znali iskazivati neobično svetu ljubav i međusobno uvažavanje. Kada bi otac Hilarije došao ocu Antunu, on bi ga pozdravio: “Dobro mi došao poput jutarnje zvijezde koja najavljuje zoru”, a Hilarije bi mu uzvraćao: “Mir tebi, svjetlosni stupe koji obasjavaš svijet.” Pustinja je bila mjesto osame, ali i vježbalište u iskazivanju ljubavi. Stoga nije ispravno tvrditi da su pustinjaci bili samoživi ljudi koji su odlazili u pustinju jer nisu mogli živjeti s drugima. Otac Poemen je govorio: “Nema veće ljubavi od ove, ako tko položi dušu svoju za bližnjega. Ako netko čuje zlu riječ koja ga ražalosti, pa iako može odgovoriti da ne ostane dužan, bori se da ne odgovori, ili ako se netko prema njemu ponaša s visoka, pa on to podnosi, taj polaže dušu za bližnjega.” Osobita se ljubav iskazivala ne samo u podnošenju tuđih slabosti, već i u prihvaćanju i vršenju pokore za tuđe grijehe.

U Ćelijama je živio neki starac poznat po svojoj čistoći i strogim nazorima prema bludnosti. Taj je starac molio jednoga mlađeg brata da dođe živjeti s njim i olakša mu starost. Mladić se nećkao radi starčeve strogosti i zamoli da mu da neko vrijeme za razmišljanje. Nakon nekoga vremena mladić odluči da će, prije negoli se odluči, iskušati i uvjeriti se u dobru namjeru starca. Jednoga dana dođe k njemu i reče mu: “Oče, ovoga sam tjedna teško sagriješio. Bio sam u jednome selu i sagriješio s jednom ženom.” Starac ga na to upita: “Jesi li dobio pokoru?” “Da”, odgovori mladić. Na to će starac. “Ja ću nositi polovicu tvoje pokore.” Na to mladić pristane živjeti sa starcem i ostadoše zajedno do smrti.

Foto: Unsplash

Drugi neki starac u Skitiji u svojoj se bolesti zaželio svježega kruha. Čuo je to neki brat, ogrnuo se ogrtačem i sa svojim suhim hljebovima zaputio se u Egipat. Tamo je to zamijenio za nešto svježega kruha te se brže-bolje vratio i donio ga bolesnome starcu. Starac, međutim, nije htio okusiti govoreći: “To je krv moga brata.” Druga su ga braća stala na to moliti: “Jedi za ljubav Božju, da ne bude uzaludna tolika bratova žrtva.” Ponukan i ganut tim molitvama, uze starac kruh i pojede ga.

Življenje u ljubavi bila je najdragocjenija asketska vježba s kojom se ništa nije dalo usporediti. Neki je učenik zapitao svoga učitelja: “Jedan brat živi u samoći, posti šest dana u tjednu i bavi se teškim poslovima. Drugi brat služi bolesniku. Čiji je podvig Bogu draži?” Odgovori starac: “Da se i za nos objesi onaj brat koji posti, njegov podvig nikada neće biti jednak s onim koji služi bolesnike.” Osobitom se krepošću držala ljubav iskazana slabu bratu. Neki se monah požalio na svoje ponašanje ocu Poemenu: “Kada mi dođe u posjet brat za koga sam čuo da je pogriješio, ne želim da uđe u moju ćeliju, ali kada opazim nekoga dobrog brata, radujem mu se.” Otac Poemen ga pouči: “Ako si dobar s dobrim bratom, s onim drugim moraš biti dvostruko bolji jer je bolestan.”

Pustinjski su se oci trudili osobitu ljubav iskazivati bratu grešniku. Ako su pravednost i životna škola tražili da učenik okajava svoje grijehe, najčešće je to činio pod budnim okom ljubezna oca koji je pazio da se u tim trenutcima brat ne nađe sam jer kada će trebati oslonac nego onda kada je slab. Mnogi su oci izbjegavali svaku osudu. Otac Mojsije, koji je prije obraćenja bio razbojnik, zamoljen je jednom da dođe i presudi krivnju jednoga brata koji je u Skitiji zatečen u grijehu. No on se nije htio odazvati pozivu braće. Naposljetku, kada ga pozva svećenik, ipak se zaputi noseći na leđima probušenu posudu iz koje je na sve strane sipio pijesak. Braća su ga pitala što to ima značiti, a on im je odgovorio: “To su moji grijesi koji istječu iza mene, a ja ih ne vidim. A danas sam došao ovdje da bih sudio tuđe grijehe.” Na te riječi nitko mu ništa nije odgovorio, a bratu koji je pogriješio oprostili su. Pustinjski su oci bili dobri učitelji jer su znali da samo dobrota može taknuti ljudsko srce. Tako su se ponašali prema svima, čak i prema poganima, kako to nalaže evanđelje.

Zorno to predočuje zgoda iz života oca Makarija Egipatskoga. Kada se jednom zaputio sa svojim učenikom iz Skitije u Nitriju, već nadomak cilju reče svome učeniku neka on pođe pred njim. Idući tako dovoljno udaljen pred njim susretne poganskoga svećenika i poviče za njim: “Hej, vraže, kamo žuriš?” Ovaj se na te riječi rasrdio, izudarao ga i ostavio polumrtva ležati. Nešto kasnije susretne na putu oca Makarija. Ovaj ga je lijepo pozdravio: “Budi pozdravljen, zaposleni čovječe!” Začuđen takvim pozdravom približio mu se i upitao ga: “Što si to našao na meni dobra da si me tako pozdravio?” Starac mu odgovori: “Vidio sam da se trudiš, a ne znaš da je to uzalud.” Poganin mu je na to odgovorio: “Dirnuo me u srce tvoj pozdrav te sam shvatio da pripadaš Bogu. Malo prije sam, naprotiv, susreo jednoga zla monaha koji me je uvrijedio i dobro sam ga isprebijao. Molim te, želio bih i ja živjeti monaški poput tebe.” Otac Makarije ga povede sa sobom, uzeše na ramena isprebijana učenika te su tako stigli u samostan gdje se poganski svećenik obratio i krstio, a svojim primjerom potaknuo je mnoge pogane da prihvate kršćanstvo. Otac Makarije je običavao reći: “Jedna zla riječ čini i dobre zlima, a jedna dobra riječ čini i zle dobrima.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.